žena, biblijski koncept. Mjesto žene u obitelji, društvu i crkvi bilo je predmet velike pažnje. Pismo daje koristan kontrast s okrutnim stavom i praksom koji su prevladavali u biblijskom vremenu među narodima koji su okruživali Židove, te koji i danas često prevladavaju.
Stvaranje žene. Vrhovno dostojanstvo ljudskih bića izraženo je u konceptu da su stvorena “na sliku Božju”. Ovo se izravno odnosi na muško i žensko (Post 1,27). Stvaranje Eve prati uspostavljanje monogamnog braka. Jedinstvo između muža i žene kao “jedno tijelo” potvrđuje se u Postanku 2,24 i spominje u Novom zavjetu (Mt 19,5; Mk 10,8; 1 Kor 6,16; Ef 5,31; v. Lk 16,18). Jedinstvo je temeljna veza društva.
Pukotina koja se otvorila padom zatrovala je čak i korisnu instituciju braka. U kazni dodijeljenoj Evi nalazi se izjava: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.” (Post 3,16). To je bio nebeski opis onoga što će se dogoditi, a ne nalog. Podložnost nije propisana više nego što je propisano da žena podnosi krajnju bol kod rađanja, ili pak muškarac krajnju muku kod zarađivanja za život. Bog je providio sredstva za ublažavanje učinka prokletstva, i oni koji žele vršiti njegovu volju, mogu i trebaju suprotstavljati se zlu. Isto tako, obećanje otkupitelja po Evinu potomku prethodi izjavi o prokletstvu koje je došlo po ženi (Post 3,15).
Mojsijevo vrijeme. U Mojsijevo vrijeme prepoznato je dostojanstvo žene, značaj majčinstva te važnost dobrobiti i sigurnosti žene, što je činilo velik napredak ispred okolnih civilizacija. Majke su često priznate zajedno s očevima, primjerice, u petoj Božjoj zapovijedi (Izl 20,12) i Izrekama (1,8; 6,20; 10,1). Žene su zaštićene u ropstvu (Pnz 21,10-14) i udovištvu (Izl 22,22; Pnz 14,29; 24,17.19; 27,19). Grijesi protiv žena razmatraju se vrlo ozbiljno (npr., Lev 20,10; Pnz 22, 20-24). Starozavjetne su žene imale položaje kao proročice (Mirjam, Izl 15,20 i Br 12,2; Debora, Suci 4,4; Hulda, 2 Ljet 34, 22); sutkinje (Debora je tu službu dijelila s Barakom, Suci 4-5) i kraljice (Atalija, 2 Kr 11, Estera).
Starozavjetno je društvo bilo patrijarhalno, i riječ “otac” u Starom zavjetu korištena je pet puta više negoli riječ “majka.” Bog je predstavljen u muškom rodu; učiniti drukčije nedvojbeno bi ograničilo razumijevanje njegova veličanstva. Slobodan razvoj u religijama u kojima ima ženskih božanstva, pokazuje prikladnost izbjegavanja takva predstavljanja. Izvan kanona židovski je stav prema ženama bio strogo diskriminira jući. Često nalazimo citate iz židovskih spisa koji pokazuju prezir. Iako ima povremenih pretjerivanja, ipak postoji tendencija umanjivanja žena.
Isus i žene. Pripovijesti o rađanju i odgajanju djece prikazuju značajan broj žena. Zapisi od početka stavljaju žene daleko iznad onoga što je bilo uobičajeno u židovskom životu. Isus je razgovarao sa ženama (kao u razgovoru sa ženom Samarijankom u Ivanu 4), poučavao žene (kao u domu Marte i Marije u Luki 10,38-42), te prihvaćao žene kao sljedbenice (Lk 8,2-3), unatoč prigovorima koji su se mogli podići. U nekim je usporedbama njegovo učenje prikazivalo žene kao središnje ličnosti (Mt 13,33; 25,1-13; Lk 15,8-10; 18,1-5). Isticao je mjesto žena opisujući posljednja vremena (Mt 24,19.41); napomenuo je značaj udovičina dara (Lk 21,1-4). Isus je štitio prava žena u uputama o braku i razvodu (Mt 5,27-32; 19,3-9). Nakon uskrsnuća naš se Gospodin prvo pokazao ženama i učinio ih nositeljicama radosne vijesti čak i apostolima (Mt 28,8-10; Iv 20,14-16).
Žene u ranoj crkvi. Isusov stav odražava se na mnogim razinama u ranoj crkvi. Isusova majka Marija ubrojena je među one koji su štovali u gornjoj sobi (Dj 1,14). Krštenje, znak i pečat saveza milosti, vrši se nad ženama kao i nad muškarcima (Dj 8,12: 16,15). Bilo je žena proročica (Dj 2,18; 21,9; 1 Kor 11,5). Žene su bile priznate u crkvi, čak do te mjere da su imale posebnu službu (1 Tim 5,3-16). Pavao je bio okružen ženama suradnicama. U Poslanici Rimljanima 16 čini se da je od dvadeset devet spomenutih osoba, deset žena. Cijeli ovaj pristup postiže vrhunac Pavlovom velikom izjavom da “u Kristu nema … ni muškog ni ženskog” (Gal 3,28).
Odlomci koji ističu razliku. U svjetlu ovih praksi i posebnih tekstova, trebaju se uzeti u obzir određeni odlomci koji naizgled ističu neke razlike: 1 Kor 7; 11,3-16 i 14,33-36; Ef 5,22-33; 1 Tim 2,9- 15 i 1 Pt 3,1-7.
Najstrože ograničenje nalazi se u Prvoj Poslanici Timoteju 2, zato taj odlomak zaslužuje posebnu pozornost. Kontekst govori o nizu uputa koje se odnose na život crkve, iako spominjanje rađanja djece može također značiti da se to odnosi na život u obitelji i društvu. Dakako da su upute o ženskom odijevanju relevantne i izvan crkve. Pavlovo je razmišljanje, općenito govoreći, da je Eva bila stvorena druga, i da se na neki način njezino popuštanje sotoni kvalitativno razlikuje od Adamova; prema tome, žene su ograničene. Ako je to razumijevanje ispravno, što je zapravo ograničeno?
Ima nekoliko područja koja ne sadrže zabranu: 1. Pavao nije mogao zabraniti majkama da uče svoju djecu budući da se to nameće u Izr 1,8; 6,20; 31,26 te izričito u Pnz 6,7. To bi se, također, sukobljavalo s pohvalom danom Loidi i Euniki u 2 Tim 1,5. 2. Čini se da Pavao ovdje ne misli na samo poučavanje kao takvo, budući da je bilo mnogo žena učitelja i da su često bile blagoslovljene u toj službi. U Pavlovo vrijeme, učitelji su često bili robovi, dakle, poučavanje nije uključivalo velik autoritet. Mi jednostavno ne shvaćamo taj odlomak dovoljno dobro da bismo ga ispravno primijenili. Nije jasno, primjerice, zašto je samo muškarcima zapovijedano moliti (2,8), kada je ta aktivnost sigurno trebala biti otvorena i ženama u kući i crkvi (1 Kor 11,5). Nije jasno zašto činjenica da je žena bila prevarena dok Adam još nije bio, opravdava zabranu ženama. Osoba koja griješi širom otvorenih očiju trebala bi biti manje pouzdana od one koja je bila prevarena. Jedno tumačenje moglo bi biti da je uzet u obzir redoslijed pada, a ne poseban način promašaja. Nadalje, 1 Tim 2,15 ima čudnu promjenu u broju glagola. Prvi glagol “spasit će se”, slaže se s prethodnom tvrdnjom: “žena, pošto je zavedena”. No, kasnije se koristi glagol u množini. Sigurno je da Pavao ne naučava spasenje rađanjem djece umjesto vjerom, no teško je reći što točno misli. Budući da govori o prvim poglavljima Postanka, čini se vjerojatnim da spominjanje rađanja djece upućuje na dolazak našega Gospodina u čovječanstvo po ženi, djevici Mariji. Kad bi to bilo točno, Pavao bi tada završio svoju raspravu podsjetnikom o dostojanstvu žena i njihovu mjestu u spasenjskom doprinosu milosti, kao protutežu prethodno nametnutoj zabrani.
Čini se kako se uzimaju u obzir neke pretpostavke o učenju, no nije jasno pod kojim okolnostima. Kada u 2 Tim 3,16- 17 čitamo da je svako Pismo Bogom nadahnuto i korisno je za “učenje, karanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti”, jezik kojim se služi Pavao odnosi se na žene kao i na muškarce.
Zaključak. Jasno je da Pismo daje ženama mjesto dostojanstva i vrijednosti. Nikada ne umanjuje aktivnosti žene, domaćice, majke ili odgajateljice djece. U tom pogledu, neki naglasci feminizma služe na veliku štetu ogromnom broju žena, time što ne prepoznaju vrijednost i dostojanstvo njihovih zadataka.
Međutim, ne postoji biblijski razlog smatrati žene inferiornima. Stvorena je na sliku Božju kao pomoćnica mužu, “ne od njegove glave da bi vladala njime, ni od nogu da bi ju gazio, nego pod pazuhom da bi ju štitio i blizu njegova srca da bi ju ljubio” (Matthew Henry), žena ima mjesta u Božjem planu. Iako zahvaćena ruševinom pada, ona je predmet Božje sućuti i milosti. Gospodin Isus Krist ušao je u naš rod po ženi, djevici Mariji. Žene su bile prve koje su se odazvale njegovoj službi i prve su svjedočile o uskrsnuću. Žene su se, čak u većem broju od muškaraca, odazvale pozivu evanđelja i nalogu u Velikom poslanju. U Otkrivenju, završnoj knjizi i vrhuncu Pisma, Crkva je kao tijelo svih Božjih otkupljenika predstavljena kao žena, zaručnica Isusa Krista.
izradio