uskrsnuće Krista, središnja doktrina kršćanske teologije i glavna činjenica u obrani njezinih učenja je ta da je Isus Krist umro i potom uskrsnuo od mrtvih.
Središte uskrsnuća. Svjedočanstvo Novog zavjeta je da je uskrsnuće Isusa Krista središnja točka kršćanske teologije i apologetike. Pavao zapisuje rano vjerovanje u 1 Kor 15,3-5, koje ističe uskrsnuće kao sastavni dio evanđelja. Pavao, isto tako, bilježi nekoliko pojavljivanja pred očevicima. Zatim Pavao govori o važnosti ovog događaja, jer ako Isus nije doslovce ustao od mrtvih, onda je cijela kršćanska vjera neosnovana (redak 14) i nedjelotvorna (redak 17). Nadalje, propovijedanje je bezvrijedno (redak 14), kršćansko svjedočanstvo je krivo (redak 15), grijesi nisu oprošteni (redak 17) i vjernici su umrli bez ikakve kršćanske nade (redak 18). Zaključak je da su kršćani, ako izdvojimo ovaj događaj, najbjedniji od svih ljudi (redak 19).
Slično, Lukini zapisi govore o nekoliko slučajeva gdje je uskrsnuće bila osnova za kršćansko naviještanje. Isus je poučavao da njegova smrt i uskrsnuće čine središnju poruku Starog zavjeta (Lk 24,25-27). Petar je držao da su čuda koja je Isus činio, i njegovo uskrsnuće posebice, bile glavne naznake da je Bog odobravao njegova učenja (Dj 2,22-32). Pavlova su učenja često koristila uskrsnuće kao osnovu poruke evanđelja (Dj 13,29-20; 17,30-31). Drugi novozavjetni zapisi dijele istu nadu. Isus je ukazao na svoje uskrsnuće kao na znak koji brani autoritet njegovih učenja (Mt 12,38-40). Ovaj događaj osigurava vjernikovo spasenje (1 Pt 1,3) i omogućuje sredstva kojima Isus služi kao veliki svećenik vjernika (Heb 7,23-25).
Uskrsnuće i suvremena teologija. Čak i najkritičniji teolozi slažu se da je uskrsnuće Isusa središnja tvrdnja kršćanstva. Ipak, glavni problem je pitanje traži li se poruka uskrsnuća, ili doslovce sam događaj. Ovo nije samo rasprava između evanđeoskih teologa i teologa više kritike, već i između teologa više kritike. Središnja činjenica, prepoznata kao povijesna od strane gotovo svih znanstvenika, izvorna su iskustva učenika. Gotovo je uvijek prihvaćeno da su učenici imali pravo iskustvo i da se “nešto dogodilo”.
Prvo, radikalniji kritičari drže da priroda iskustava izvornih očevidaca ne može biti sigurna. Druga grupa znanstvenika razlikuje se od prve ne samo po pokazivanju nekakva zanimanja za prirodu iskustva učenika, već često po prihvaćanju samoga doslovnog uskrsnuća. Dok su naturalističke teorije obično odbačene, ova grupa i dalje inzistira da se događaj može poznati samo po vjeri, potpuno odvojeno od dokaza.
Treće stajalište karakterizirano je značajnim zanimanjem za više povijesne aspekte uskrsnuća. Ne samo da su naturalističke teorije obično odbačene, već se prazan grob često smatra povijesnom činjenicom. Ovi znanstvenici idu korak dalje tako što postavljaju više ili manje apstraktne rekonstrukcije povijesne prirode pojavljivanja. Četvrti pristup uskrsnuću je taj da dostupni povijesni dokazi dokazuju mogućnost da je Isus doslovce bio dignut od mrtvih.
Važno je napomenuti da je od ova četiri kritična stajališta samo prvo općenito karakterizirano odbacivanjem ili skeptičnim stavom prema doslovnom uskrsnuću Isusa. Jednako je značajno opažanje da prvo stajalište nije samo neutemeljeno, već su razna stajališta koja podupiru činjenično stanje uskrsnuća trenutno prilično popularna.
Uskrsnuće kao povijest. Povijesni argumenti za uskrsnuće tradicionalno su bili temeljeni na dvije linije potpore. Prvo, naturalističke teorije nisu uspjele objasniti ovaj događaj, poglavito zato što je svaka pobijena poznatim povijesnim činjenicama. Drugo, povijesni dokazi za uskrsnuće često su citirani, kao što je svjedočanstvo svjedoka Isusovih pojavljivanja, promijenjeni životi učenika, prazan grob, nemogućnost židovskih vođa da pobiju ove tvrdnje, i obraćenja skeptika poput Pavla i Jakova, Isusova brata. Kad se povežu s nedostatkom naturalističkih alternativnih teorija, ovi dokazi prilično su dojmljivi. Suvremena apologetika pomaknula se čak i preko ovih važnih pitanja prema drugim argumentima koji su na strani uskrsnuća. Jedan bitan centar pažnje bio je 1 Kor 15,3-4, gdje Pavao zapisuje materijal koji je “primio” od drugih i “prenio dalje” svojim slušateljima. Gotovo svi suvremeni teolozi slažu se da ovaj materijal sadrži drevno vjerovanje koje je zapravo mnogo starije nego knjiga u kojoj je zapisano.
Drugi vrlo snažan argument za uskrsnuće izveden je iz poznatih činjenica koje su prihvaćene kao povijesne od strane gotovo svih kritičnih znanstvenika koji dijele istu temu. Događaji poput Isusove smrti razapinjanjem, kasniji očaj učenika, njihova iskustva za koja su vjerovali da su pojavljivanja uskrslog Isusa, njihove odgovarajuće preobrazbe i Pavlovo obraćenje zbog sličnog iskustva pet je činjenica koje su kritično uspostavljene i prihvaćene kao povijesne od većine znanstvenika. Od ovih činjenica, priroda iskustava učenika je najbitnija. Povijesna istraživanja pokazuju da su najraniji očevici bili uvjereni da su vidjeli uskrslog Isusa.
izradio