socijalna etika, izraz socijalna etika može navesti na krivi put jer je cjelokupna kršćanska etika socijalna etika u kojoj je temelj kršćanskog razumijevanja čovječanstva život u odnosu s Bogom i svojima bližnjima. No, taj termin pomaže razlikovati etička pitanja koja uključuju procese i strukture u društvu i u međunarodnom redu, od više indivi dualnih i međuljudskih etičkih pitanja. Stoga se polje socijalne etike bavi pitanjima rata i mira, socijalne pravde u političkom i ekonomskom smislu, međuspolnim odnosima, poslovnom etikom i medicinskom etikom.
Tijekom većeg dijela crkvene povijesti, glavna kršćanska etika ozakonila je statični i statusni pogled na društvo. Ovo je smatralo da su društvene institucije dane i da je ovaj život “dolina suza” koju treba izdržati u kojem god pozivu da smo rođeni radi nasljeđivanja blagoslova budućeg života. Velike revolucije osamnaestog stoljeća – industrijska revolucija, američki Rat za neovisnost i Francuska revolucija 1789. – dovele su ovaj pogled u pitanje predlažući mogućnosti društvene promjene koje su ranije bile izazvane samo apokaliptičnim i milenijarnim pokretima unutar kršćanstva. Danas, izazov ovih sekularnih revolucija i njihovih ostavština sadrži većinu programa kršćanske socijalne etike.
Najveća metodološka debata unutar kršćanske socijalne etike je pitanje dodaje li kršćanska vjera ikakav različit materijal sadržaju socijalne etike. Tvrdnji da postoje različitosti suprotstavlja se na temelju toga da Isus nije imao socijalnu etiku i da ju treba “razumijevati kao normativnu (samo nju) jer se vjeruje da je on iskusio što znači biti čovjekom na najpotpunijem i najdubljem nivou” (S. Hauerwas, A Community of Character, str. 39). Katolička socijalna etika tradicionalno se poistovjećuje s ovim pogledom u svom usvajanju univerzalnoga prirodnog zakona otvorenog za oko razuma. Zauzimanje različitih pogleda pristupi su koji svoju etiku temelje ili na osobi Isusa i njegovu učenju o kraljevstvu Božjem ili na njegovoj priči ili po načinu analogije zajedničkog života prve crkve ili prema vrijednostima usvojenih u kršćanskim zajednicama. Protestantska socijalna etika obično se poistovjećuje s ovim pristupima zbog tumačenja pada, za koji se smatra da je toliko izopačio stvorenje da je sada nemoguće iščitati moralne obveze iz prirode. Srednja pozicija u debati tvrdi da Biblija daje samo opće moralne principe, “srednje aksiome” koji daju pravac za moralno djelovanje i koje ne treba tumačiti u svjetlu ukaljane prirode čitava ljudskog postojanja.
Najnovija saznanja rasvijetlila su na ovu raspravu identificiranjem triju ideoloških stajališta unutar Novog zavjeta. Prvo stajalište, koje se smatra izvorištem ranoga aktivističkog kršćanskog utopizma, nudi biblijsku osnovu za vrstu perfekcionističke etike koja teži izgraditi pravedan društveni poredak u skladu s opisom kraljevstva Božjeg koji je dao Isus (Mt 5,38-39; Dj 4,32). Drugo stajalište, prevladavajuća ideološka vrsta u Novom zavjetu, smatra se temeljem subverzivnog očekivanja novoga idealnog poretka koji Bog treba započeti. Ono daje biblijsku osnovu za realističku etiku koja, u svom upućivanju na kraljevstvo, prepoznaje da zbog stalne prisutnosti grijeha nije moguće u potpunosti ostvariti njezine standarde u procesu i strukturama društva (Mt 19,8-9, nasuprot Mk 10,1-12; 1 Kor 4,8-9; 7). Treće ideološko stajalište smatra da se približilo ozakonjivanju tadašnjega društvenog poretka, možda zbog nemogućnosti da će ikada prestati postojati, ili zato što je njegova stabilnost išla u prilog evangelizaciji, osnovnoj funkciji kršćanske zajednice. Ovaj pogled podržava ideju da je evangelizacija poseban doprinos crkve za izgradnju boljeg svijeta; kako je rekao Augustin, naša prva dužnost prema našim bližnjima je “pridobiti ih za Krista” (Rim 13,1-4; 1 Kor 1,20-24; Kol 3,22- 25). S obzirom da je teško razdvojiti ije dno od ovih stajališta od Isusa ili Pavla, ili čak čitava Novog zavjeta, kršćanska socijalna etika koja ozbiljno shvaća Novi zavjet mora uzeti sva tri u obzir.
U dodatku shvaćanja Pisma ozbiljno, kršćanska socijalna etika mora se ozbiljno pozabaviti situacijom pozivajući se na svjetovnu stručnost. Jedna je od primjena ovog interdisciplinarnog pristupa, oslanjajući se na prijeporne podatke društvenih znanosti, da iako rješenja ponuđena u kršćanskoj socijalnoj etici treba smatrati autoritativnima, ne bi trebalo smatrati nepogrešivima.
Literatura: J. L. Allen, ‘Social Ethics’ u NDCE, str. 592-593; J. M. Finnis, Natural Law and Natural Rights (Oxford, 1980); R. Gill, Christian Ethics in Secular Worlds (Edinburgh, 1991); S. Hauerwas, A Community of Character (Notre Dame, IN, 1981); J. Mahoney, The Making of Moral Theology (Oxford, 1987); C. Rowland, Christian Origins (London, 1985).
izradio