pomazati, pomazanje (hebr. māšah, dāšan, sûk, mišhâ; grč. aleiphō, enchriō, chrisma), drevni bliskoistočni običaj pomazivanja ljudi ili predmeta običnim ili miomirisnim uljem kod posvećenja ili u medicinsku i kozmetičku svrhu te u svrhu očuvanja.
U Starom zavjetu. Pomazanje uljem odvajalo je ljude i predmete za božansku službu. Pomno pripremljena ulja upotrebljavana su da bi se posvetio Šator sastanka, njegova unutrašnjost i pribor (Izl 30,22-33; 40,10-11) zajedno s onima iz velikosvećeničkog Levijeva roda koji su trebali služiti u njemu (Izl 28,40-42; 29,1-46; 30,30-33). Na raznim mjestima postoje i natuknice o pomazivanju proroka (1 Ljet 19.16; Iz 61,1). Od uspostavljanja kraljevstva češće su natuknice o pomazanju kraljeva (1 Sam 10,1; 16,13; 1 Kr 1,39). Kao “Božji pomazanici” takvi su kraljevi imali zajamčeno nasljedstvo i nepovrediv status (1 Sam 24,6; 26, 9.11.16). Stari su Židovi očekivali dolazak kralja iz Davidova roda koji će biti posebno pomazan od Boga da uspostavi njegovo kraljevstvo, i toj je osobi dano ime posuđeno iz hebrejske riječi za pomazanje, Mesija. Starozavjetni opisi Mesije razlikuju se po naglasku i sadržaju. Često prikazan kao velik i pravedan kralj (Ps 2,7; 72; 110; Zah 3), on postojano uživa jedinstven odnos s Bogom Ocem i potpuno je obdaren izvanrednim duhovnim i karizmatskim darovima (Iz 9,1-7; 11,1-5; Mih 5,1-5).
U Novom zavjetu. Cijeli Novi zavjet potvrđuje činjenicu da je Isus iz Nazareta taj Mesija. Istoznačni grčki izraz za “pomazanika” (Christos) odnosi se na Isusa u svakoj knjizi osim u Trećoj Ivanovoj poslanici. U grčko-rimskom društvu, gdje njegovo izvorno značenje vjerojatno nije bilo shvaćeno, izraz pomazanje izgubio je ubrzo dio autentičnosti i postao dio Isusova imena.
U povijesti Crkve. Tako brojne natuknice o pomazanju u Pismu nisu mogle ne utjecati na kršćane. Počevši u osmom i devetom stoljeću, kraljevi i biskupi bili su pomazivani krizmom (svetim uljem) kod stupanja u službu. Smatralo ih se namjesnicima ili zamjenicima Krista, odvojenima, poput kraljeva i velikosvećenika u Starom zavjetu, za službu Bogu. Od početka trećeg stoljeća crkva je pra kticirala pomazanje poslije krštenja (vidi 2 Kor 1,21; 1 Iv 2,20-27) i polaganje ruku (vidi Dj 8,14-17; 191-6) kako bi udijelila dar Duha Svetoga. U ranoj crkvi, a i danas u Istočnim crkvama, ovo nije bilo jasno odvojeno od samoga krštenja, i obred je dobio svoje ime od pomazanja ili, točnije, krizme koja se koristila. U srednjem vijeku Zapadna ili Katolička crkva odvojila je ovaj obred od krštenja i pretvorila ga u sakrament potvrde, po kojem se, naučavali su njezini teolozi, na djecu ili mlade prenosila veća i okrepljujuća milost Duha Svetoga.
Zapovijed o pomazanju bolesnih koju nalazimo u Jakovljevoj poslanici 5,14 zajedno sa sličnom natuknicom u Marku 6,13 dovela je do prakse koja je u Katoličkoj crkvi s vremenom postala poznata kao “posljednja pomast”, a od Drugog vatikanskog koncila ponovo se naziva “pomazanje bolesnih”.
izradio