novoengleska teologija naziv je teološke tradicije koja je proizišla iz rada Jonathana Edwardsa (1703-1758) i koja se nastavila duboko u devetnaesto stoljeće. Ova tradicija nije počivala na nekom zajedničkom sustavu vjerovanja, budući da su Edwardsovi nastavljači iz devetnaestog stoljeća zapravo izokrenuli njegova uvjerenja po pitanju mnogih važnih pojedinosti. Prije se može reći da se ona sjedinjavala u zanimanju za zajednička pitanja, poput onih o slobodi ljudske volje, moralnosti božanske pravde i problemu uzroka i posljedica grijeha.
Jonathan Edwards. Edwardsovi su teološki radovi izrasli iz njegovih napora da pojasni i obrani Veliko probuđenje u kolonijama kao stvarno Božje djelo. Tijekom tih pokušaja iznio je kalvinističko tumačenje koje je zatim vršilo utjecaj na američki vjerski život više od jednog stoljeća.
U svom djelu Sloboda volje (1754) Edwards promiče augustinijanske i kalvinističke ideje o prirodi čovječje naravi i spasenja na jedan snažan i nov način. Njegov je temeljni stav da “volja” nije neka zasebna cjelina već samo izraz najsnažnijeg poticaja u čovječjem karakteru. Ključne je točke ovog rada podržao i u djelu Istočni grijeh (1758), u kojem je tvrdio da je cijeli čovječji rod bio prisutan u Adamu onda kad je on sagriješio. Slijedom toga, svi ljudi imaju udjela u grešnoj naravi i krivnji koju je Adam navukao tada na sebe.
Ranije, 1746., Edwards je istraživao praktičnu stranu teologije u Vjerskim sklonostima (ili osjećajima). Tamo je dokazivao da se istinsko kršćanstvo ne zasniva na količini ili jačini vjerskih osjećaja. Prije se može reći da se istinska vjera očituje u promjeni srca da ljubi Boga i traži njegovo dopadanje. Nakon njegove smrti Edwardsovi su prijatelji objavili Prirodu istinske kreposti (1765), u kojoj se dobar život određuje kao “ljubav prema Biću uopće”. Pod time je mislio da je istinska dobrota značajka onih djela koja iskazuju čast Bogu kao najčistijem Biću te drugim ljudima kao izvedenim bićima stvorenima na sliku Božju.
Jonathan Edwards bio je svladan divljenjem prema uzvišenosti i sjaju božanskoga. Glavne su teme njegove teologije bile uzvišenost i divota Božja, krajnja ovisnost grešnog čovjeka za spasenje o Bogu te izuzetna ljepota života u svetosti. Edwards nije bio samo gorljivi kršćanin; on je također bio teološki genij bez premca u američkoj povijesti. Stoga je pomalo čudno da njegovi sljedbenici nisu uspjeli održati punu cjelovitost njegove teologije. No, ono što su uspjeli zadržati jest njegov životvorni žar; njegovu revnost za probuđenjem i visoko moralno stremljenje.
Nova teologija. Sljedeće razdoblje novoengleske teologije poznato je kao nova teologija. Njezini vodeći zagovornici bili su Joseph Bellamy (1719-1790) i Samuel Hopkins (1721-1803), propovjednici iz Nove Engleske, koji su studirali zajedno s Edwardsom i bili mu najbliži prijatelji. Umnogome kao i Edwards, Bellamy je isticao Božju suverenost u otkupljenju, a protivio se ideji da se čovječanstvo može samo spasiti. Također je razvio Edwardsove stavove da crkva ne smije primiti u svoje članstvo osobu koja ne može posvjedočiti o osobnom iskustvu Božje milosti. Hopkins je proširio Edwardsovu raspravu o kreposti na cjelovit etički sustav. On je sročio izraz “nepristrana dobrohotnost” kako bi sačinio upute za praktičnu etiku. Iz ovakva razmišljanja Hopkins je razvio silovit otpor ropstvu kao instituciji koja gleda na ljude na način koji nije u skladu s njihovim svojstvom da su stvoreni na sliku Božju. Hopkins je također zadržao pretjeran osjećaj za Božju suverenost ustrajući na tome da bi ljudi trebali biti spremni čak i na to “da budu osuđeni na propast radi Božje slave”.
S Bellamyjem i Hopkinsom pojavile su se i prve preinake Edwardsovih ideja. Bellamy je zastupao “upravljačko” gledište u pogledu pokajanja – zamisao da je Božji osjećaj za dobro i zlo iziskivao Kristovu žrtvu. Za razliku od njega Edwards se držao tradicionalnoga gledišta o nužnosti Kristove žrtve za odstranjenje Božje srdžbe prema grijehu.
Hopkins, ponovno za razliku od Edwardsa, više se zanimao za vječna načela u pogledu dužnosti, dobrote i pravde nego za osobno sučeljenje s božanskim. Smatrao je da kalvinistički teolog treba, a i može, dokazati kako je grijeh imao za posljedicu sveukupnu korist svemira. Držao je da se ljudska grešna priroda pojavila kao proizvod grešnih djela počinjenih od strane svih ljudi a ne kao izravna posljedica Adamove krivnje. Hopkins je također govorio o kršćanskim dužnostima više kao o zakonitim potrebama vjernika nego kao o prirodnoj posljedici promijenjenog srca.
Devetnaesto stoljeće. Preinake koje su Hopkins i Bellamy učinili u novoengleskoj teologiji bile su neznatne. Njihovi su nasljednici odstupali od Edwardsova učenja daleko više. Timothy Dwight (1752-1801), Edwardsov unuk i predsjednik koledža Yale, zauzeo je puno šire poglede na ljudske sposobnosti u pogle du spasenja više naglašavajući razumsku prirodu kršćanske vjere. Jonathan Edwards, Jr. (1745-1801), koji je studirao s Josephom Bellamyjem, proširio je Bellamyjeve ideje o upravljačkom pokajanju stavljajući jače naglaske na Božji zakon za kršćanski život. I on i Dwight nastavili su s općim trendom da se na grijeh ne gleda kao na skup mnogih postupaka nego prvenstveno kao na stanje koje za posljedicu ima zla djela.
Kad je Nathaniel W. Taylor (1786-1858), najbolji student Timothyja Dwighta, 1822. preuzeo položaj profesora teologije na teološkoj školi Yale, pomak od Edwardsovih pojedinih uvjerenja bio je izrazito naglašen. Taylorova teologija novog utočišta preokrenula je gledište starijeg Edwardsa o slobodi volje u korist prirodne moći slobodnog izbora. Priveo je do najviše točke naučavanje da grijeh proizlazi iz činjenja grešnih djela a ne iz pozadine okolnosti.
Novoengleska teologija nastavljala je imati velik utjecaj i tijekom devetnaestog stoljeća. Prokrčila je put teološkim raspravama u Novoj Engleskoj te u većem dijelu zemlje. Njezina su pitanja prevladavala u teološkim razmišljanjima na Yaleu sve do polovice stoljeća a na sjemeništu Andover čak i dulje. Sjemenište Andover, koje su 1808. osnovali trinitarijanski kongregacionalisti, okupilo je zajedno umjerene kalviniste te mnogo strože sljedbenike Samuela Hopkinsa. Njihov posljednji veliki teolog koji se samouvjereno smatrao Edwardsovim nasljednikom bio je Edwards Amasa Park (1808-1900). Park je predstavljao umjerenu reakciju Taylorovoj teologiji kada je govorio mnogo snažnije u prilog Božjoj suverenosti u pogledu spasenja. Ipak, Park se također držao širokog raspona pretpostavki iz devetnaestog stoljeća o sposobnosti ljudske prirode, što ga je udaljavalo od Edwardsa. Park se pokazao previše liberalnim za predvodnike kalvinizma iz devetnaestog stoljeća s prezbiterijanskog fakulteta Princeton, koji su napadali njegove ideje kao izdaju kalvinizma pred optimističnim duhom tog vremena. Što se tiče njih, kalvinista s Princetona, koji su također napadali Taylora i njegove istomišljenike zbog njihova odstupanja od kalvinizma, mogli su poštivati Edwardsa, ali im nije bilo moguće dokučiti njegov osjećaj Božje posvemašnje ljepote.
Novoengleska je teologija bila u najboljem izdanju pri pažljivom, strogom teološkom razlaganju. Ova se snaga ponekad pretvarala u slabost kada je vodila k suhom, gotovo skolastičkom stilu propovijedanja. No, s Edwardsom, Dwightom ili Taylorom, koji su se uistinu poprilično razlikovali među sobom u vezi s važnim pitanjima, ipak je potrajala zajednička sposobnost prenošenja potrebe za probuđenjem i gorljivim kršćanskim življenjem.
Promjene u sadržaju novoengleske teologije, a svakako i u njezinom prenošenju, umnogome su ovisile o prilikama u Sjedinjenim Američkim Državama u devetnaestom stoljeću. Zemlja s gotovo neograničenim mogućnostima pojedinaca u novom svijetu sve se manje zanimala za teologiju koja je imala svoje izvorište u sveprožimajućoj moći Božjoj. Značajno je i to da su se teolozi dvadesetog stoljeća poput Richarda Niebuhra i Josepha Haroutuniana, kad su iznova otkrili novoenglesku teologiju, vratili njezinom osnivaču, Edwardsu, kao izvoru njezine najdragocjenije i trajne mudrosti.
izradio