mediji, izraz mediji je skraćenica za medije masovne komunikacije, a popularno se odnosi na televiziju, radio i novine. Koncept je moderan. Masovno raspačavanje novina datira iz druge polovice devetnaestog stoljeća, ali radioprijenos široj publici počeo je tek 1922. godine, a televizija je postala značajna kao masovni medij tek 1950-ih godina. Utjecaj tih novih medija na javne stavove (tj. javno mišljenje) i ponašanje i njihov utjecaj na političke i društvene događaje, u relativno kratkome vremenskom razdoblju učinili su ih enormno moćnim “organima uvjeravanja”.
U ranije vrijeme coup d’etat (državni udar, prevrat) uvijek je bio usredotočen na kraljevsku ili predsjedničku palaču. U modernom svijetu tipično je da se usredotočuje na radio u glavnom gradu ili na televizijsku postaju. Za one koji kontroliraju medije može se pretpostaviti da kontroliraju i državu.
Etička pitanja. Etička pitanja koja potiču mediji mogu se svrstati u tri područja:
1. Pitanje moći. Zbog skoro univerzalnih mogućnosti elektronskih medija, oni koji ih kontroliraju imaju enormni utjecaj na oblikovanje javnog mišljenja. U totalitarnim državama to je vodilo i vodi do političkih indoktrinacija. U liberalnim demokracijama ono tendira promoviranju ideja kulturnog utemeljenja ili komercijalnih interesa vlasnika. Neki ljudi vjeruju da je posebno televizija služila promoviranju preslobodnog stava prema seksualnom ponašanju. Drugi govore kako emitiranje jednostavno odražava promijenjene poglede društva, uzdižući ogledalo prema njegovim promjenljivim stavovima. Ipak, čak je i odrazno ogledalo ‘utjecaj’, u smislu da ponavlja, a ponekad i uzvisuje ono što odražava, a što se tiče emitiranja, to je istina.
2. Društvo zasićeno medijima. Taj opis modernoga zapadnjačkog društva, o kojemu govori Wesley Carr (1941) u Službi i medijima, odnosi se na način na koji mediji dominiraju ljudskim životima. Gledanje televizije je daleko najpopularniji način odmora, a odnosi oko dvadeset osam sati tjedno vremena prosječnog gledatelja u Velikoj Britaniji, a više od trideset sati tjedno kod gledatelja u Sjedinjenim Državama. Potrošačke odluke, izbori ljetovanja, stilovi (individualni i korporacijski), kao i političke sklonosti, u velikoj mjeri su pod utjecajem radija i televizije. Komercijalni interesi mogu stvoriti zahtjeve manipulacijom svih prilika koje nude mediji. Političke stranke naučile su kako koristiti masovne medije. Zaista, u većini zemalja svijeta opći izbori vode se skoro potpuno na televiziji.
S druge strane, mora se reći da javno mišljenje ostaje tvrdoglavo neovisno. Sedamdeset godina neprekidne ateističke propagande u Sovjetskom Savezu nije moglo uništiti raširenu čežnju za vjerom, koja je izbila na površinu u trenutku kad je došla sloboda da se to učini. U zaista važnim pitanjima vjerovanja i ponašanja ljudi su, izgleda, začuđujuće otporni na utjecaj medija. Drugim riječima, utjecaj medija je prodoran i važan (posebno kod relativno trivijalnih pitanja), ali može mu se odoljeti.
3. Pitanje istine. Malcolm Muggeridge (1903-1990) u knjizi Krist i mediji napisao je kako su televizijske kamere “spremište i izvor svih naših prevara”. Na njih je gledao kao na svjedoke koji lažu, te samom svojom prisutnošću izvrću istinu. Iako ovo izgleda kao ekstremni stav, malo je sumnje u to da tendencije masovnih medija ka trivijalnosti, senzacionalizmu i konfrontacijama zaista pojednostavljuju i izvrću činjenice. Walter Lippman (1889-1974) napisao je u djelu Javna filozofija: “Kad se velikim masama ljudi prenose informacije o dalekim, nepoznatim i kompleksnim pitanjima, tad dođe do značajnog, a često i radikalnog izvrtanja istine. Kompleksno se pretvori u jednostavno, hipotetsko se pretvori u dogmatsko, a relativno u apsolutno.” Isto tako se može reći da se apsolutno pretvara u relativno, jer mediji u Zapadnoj Europi imaju očiglednu averziju prema svemu što govori o apsolutnoj istini, što oni stavljaju u kategoriju ‘fundamentalizma’ (bilo da su kršćani, Židovi ili muslimani).
Kršćanski odgovor. Naravno, Biblija ne govori ništa o suvremenim masovnim medijima, ali ima mnogo toga za reći o nepotrebnim ili nepažljivim riječima, o lažnom svjedočenju i o vrijednosti istine (npr. Mt 12,36; Iv 18,37). Poigravanje s istinom, trivijaliziranje važnih pitanja i širenje pogrešnih svjedočanstava, pokazuju se suprotnima Božjoj volji. Biblijske i kršćanske kritike medija pozvale bi ih na odgovornost na području istine i na ozbiljnost u “radu” s velikim stvarima. Također bi postavile ozbiljna pitanja o ispunjenosti našeg društva i njegove kulture vrijednostima masovnih medija, koje su često implicitno, ako ne eksplicitno, kozmičke što se odnosi na društvo koje je organizirano kao da Bog ne postoji. Razvoj discipline u vremenu provedenom u gledanju televizije, kao i razvoj kritičkog mišljenja od strane njezinih gledatelja, zaslužuje mjesto i u školskom rasporedu, kao i u učiteljskoj ulozi kršćanske crkve.
Masovni mediji ponudili su mnogo pozitivnoga za naše društvo, uključujući i šire znanje o svijetu koji nas okružuje, te više informacija o procesu demokratske vladavine. Također, u mnogim zemljama osigurane su značajne prilike za kršćane kako bi oni svoju poruku učinili poznatijom i razumnijom. No, njihovi pozitivni doprinosi ne bi nas smjeli zaslijepiti za opasnosti koje dolaze s masovnom komunikacijom, a posebno kad je efektivna kontrola u rukama malog broja bogatih i moćnih pojedinaca. Mediji na sebe vole gledati kao na čuvare javne savjesti. Ali tko čuva čuvare? Definicija riječi “medij” je upravo to – “način” kako nešto učiniti, a to ne završiti. Mediji su moralno neutralni, baš poput bijelog lista papira i olovke. Ono što ljudi čine s medijima određuje moralne vrijednosti. Problem masovnih medija je, kao i uvijek, problem pale ljudske naravi. Na ulazu u dvoranu BBC-jeve Kuće u Londonu, nalazimo ove riječi, koje je 1931. napisao prvi ravnatelj korporacije: “Njihova je molitva da posijano dobro sjeme donese dobru žetvu, da sve što nije u skladu s mirom i čistoćom nestane iz ove kuće, te da ljudi, okrećući svoje uši svemu što je lijepo, iskreno i dobro, koračaju putem mudrosti i pravednosti.” Kršćanska etika emitiranja, ili masovni mediji uopće, ne bi mogli tražiti više, a ni u kojem slučaju ne bi smjeli prihvatiti manje od toga.
Literatura: W. Carr, Ministry and the Media (London, 1990); M. Muggeridge, Christ and the Media (London, 1977); W. Lippman, The Public Philosophy (New York, 1955).
izradio