kršćani, nazivi, kršćanin (grč. christianos), ime po kojem su danas Kristovi sljedbenici općepoznati postupno je prevladalo. Prema Djelima 11,26 ime potječe iz Antiohije. Agripa ga u govoru upotrebljava u Djelima 26,28. Prva Petrova 4,16 jedino je drugo mjesto u Novom zavjetu gdje se spominje, ponovo sugerirajući upotrebu tog imena među nevjernicima. Od rimskih pisaca (Tacit, Anali 15.44; Svetonije, Neron 16; Plinije, Poslanice 10.96) proizlazi dokaz da je naziv kršćanin bio u uobičajenoj upotrebi među rimskim građanima do Neronove vladavine i drugdje u carstvu do kraja prvog stoljeća.
Učenik (grč. mathetes), karakteristično ime za one koji su se okupljali oko Isusa tijekom njegove službe. On je bio učitelj; oni učenici, naziv koji uključuje previše osobnog vezivanja i predanja da bi se mogao adekvatno opisati s đak. Ime se upotrebljava u Djelima, gdje često ima opće značenje kršćanina (usp. Dj 14,21). Upotreba imena u Djelima za one koji nisu poznavali Isusa tijekom njegova prebivanja u tijelu podsjeća da odnos kršćana i uzdignutoga Krista nije bitno drukčiji od onog koji su uživali oni koji su hodali s njim na zemlji.
Brat (grč. adelphos), ova riječ pojavljuje se jednako često kao i učenik u Djelima. Paralelna upotreba ovih naziva, kao u Djelima 18,27, indicira da su kao tehnički termini bili praktički sinonimi. Međutim, za razliku od naziva učenik, brat se održalo kao uobičajeno samoimenovanje u ostatku Novog zavjeta i ranoj kršćanskoj literaturi. Kao naziv ono izražava duhovnu vezu među vjernicima i obvezu da ljube jedni druge (Rim 12, 10; 1 Pt 3,8). Kršćani se nisu uvijek pokazali dorasli ovom imenu (1 Kor 6,8).
Svetac (grč. hagios), ova titula pojavljuje se gotovo isključivo u množini. To je starozavjetno ime za Božji narod i proizlazi iz doktrina Božje istinske svetosti i svetosti njegova naroda radi njihova odnosa s njim (Pnz 7,6; Lev 19,2; 20,26). U Novom zavjetu temeljna je ideja svetosti također odvojenje za Boga ili pripadanje Bogu. Svetost kršćana je cilj i svrha (1 Kor 7,14). Oni su sveti zbog toga što su Božji narod (Ef 2,19-22), odabrani i ljubljeni od strane Boga (Kol 3,12), pozvani (Rim 1,7), u Kristu (1 Kor 1,30; Fil 1,1) i objekti djelovanja Duha Svetog (2 Sol 2,13). Etička dimenzija, subjektivna svetost, sekundarna je, iako ne manje važna (Ef 5,3; Heb 12,14). Ime se održalo kao opći naziv za kršćane samo do drugog stoljeća. Možda kao rezultat stavljanja jedne do druge riječi svetost i mučeništvo u Otkrivenju (16,6; 17,6), postupno je postala počasna titula za stradaoce zbog vjere, mučenike i askete.
Vjernik (grč. pistos), ovo je ime ukorijenjeno u Starom zavjetu (Post 15,6; Iz 7,9; Hab 2,4). U verbalnom obliku (npr. Dj 5,14, pisteuontes) povlači vezu s vjerom kao povjerenjem i pouzdanjem u Božju milost, koja je dohvaćena u Kristu (Iv 20,31; Rim 3,22). Apsolutni oblik (npr. Dj 16,1; Ef 1,1 pistos) je nejasan. Može značiti vjernik ili vjeran, pouzdan. U određenim pojavljivanjima definitivno se upotrebljava u tehničkom smislu kao naziv za kršćane (2 Kor 6,15; 1 Tim 4,10, 12).
Sljedbenik Puta, šest puta u Djelima, sve u vezi s Pavlom, kršćanska vjera i zajednica imenovane su kao Put (he hodos, 9,2; 19,9, 23; 22,4; 24,14, 22). Implikacijom, kršćani bi se mogli zvati sljedbenici Puta.
Prijatelj (grč. hoi philoi), u Djelima 27,3 i u Trećoj Ivanovoj 15 ovo može značiti poznanici prije nego kršćani, ali u Ivanu 15,13-15 i u Jakovljevoj 2,23 vjera i poslušnost donose titulu Božjeg prijatelja.
Nazarej, očito pogrdno u Djelima 24,5, u ovome se crkva pronašla kako nosi Učiteljevu ‘sramotu’ (usp. Iv 1,46).
Ostala imena, velik broj imena za kršćane nikad nije dosegnuo status imena kojima su se kršćani obraćali jedni drugima ili kojima su im se obraćali nevjernici. Neka od teološki važnijih među njima su Božja djeca (Rim 8,16; 1 Iv 3,1), sluga (Dj 4,29; Rim 1,1), vojnik (2 Tim 2,3), baštinik (Rim 8,17; Gal 3,29), i izabrani (1 Pt 1,1). Drugi nazivi identificiraju kršćane sa starozavjetnim Izraelom, među kojima se mogu spomenuti Božji narod (Rim 9,25), sinovi Božji (Rim 8,19; Gal 3,26), djeca obećanja (Gal 4,28), Abrahamovi sinovi (Gal 3,7), Abrahamovo sjeme (Gal 3,29), Izrael (Gal 6,16; Heb 8,8) i obrezanje (Fil 3,3). Konačno, postoje deskriptivne fraze kao što su “koji zazivlju ime Gospodina našega Isusa Krista” (1 Kor 1,2) i “oni koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo” (Otk 12,17).
izradio