križ, kao središnji simbol kršćanstva, igrao je jedinstvenu ulogu u kršćanskoj duhovnosti i etici. Često je imao važnu ulogu u raspravama o patnji. Potreba da “nosimo svoj križ” u oponašanju Krista, ideja koja se može pratiti sve do Novog zavjeta (Mt 16,24), igrala je važnu ulogu u redovničkoj duhovnosti. Poprimio je veliku važnost u pojmu duhovne borbe, kao što se može vidjeti kod stavljanja znaka križa kod krštenja. Križarski ratovi isto su tako iskazivali ovu ideju, iako u pomalo sekulariziranom i neiskrenom obliku. U duhovnosti pojedinca, nošenje križa jasno je povezano s principom odricanja samog sebe, iako tradicionalno tumačenje, koje kaže da kršćani trebaju trpjeti svoje patnje strpljivo, nije danas uvijek prihvaćeno.
Od vremena reformacije, moguće je pratiti postojanje theologie crucis (teologije križa), koja shvaća patnju i progonstvo kao središnje za kršćansko iskustvo na zemlji, i uspoređuje ih s trijumfom i srećom neba (theologia gloriae). Nedavnih godina, ove dvije teologije često su se razdvajale jedna od druge i poprimile ekstremne oblike. S jedne je strane vjerovanje, rođeno od iskustva i masovnog proganjanja, da je samo nauka razapetog Boga prikladna danas učiniti kršćanstvo vjerodostojnim. Prema ovom načinu razmišljanja, postoji križ u Božjem srcu, koji jedini daje značenje patnjama svemira. S druge je strane evanđelje prosperiteta koje pokušava eliminirati patnju iz izvornoga kršćanskog iskustva i smatra ga znakom istočnoga grijeha i neposlušnosti.
Prvo stajalište može se kritizirati zbog propusta da u potpunosti prihvati stvarnost Kristove pobjede i zbog uzdizanja patnje kao cilja samog sebi. Ali drugo stajalište mnogo je ozbiljnije iskrivljavanje evanđelja budući da poriče temeljni aspekt kršćanskog života i pripisuje đavlu ono što pripada Bogu.
Literatura: J. Moltmann, The Way of Jesus Christ (ET, London i San Francisco, 1990); J. R. W. Stott, The Cross of Christ (Leicaster i Downers Grove, IL, 1986).
izradio