Kristove crkve, samostalne mjesne crkvene zajednice, iznikle iz Pokreta obnove. Najstarije među njima su crkve iz tradicije Pokreta braće. Prve crkvene zajednice Kristove crkve braće pojavljuju se u Jugoslaviji potkraj Prvoga svjetskog rata. Prva crkva utemeljena je u Novom Sadu, a nedugo nakon toga i u drugim vojvođanskim mjestima. Do 1990. postojalo je Glavno predstavništvo Hristovih crkava braće sa sjedištem u Bačkom Petrovcu.
U Hrvatskoj su crkvene zajednice osnovane u Zagrebu, Rijeci, Splitu i u nekoliko drugih mjesta. Neke od njih danas više ne postoje, a neke su prekinule povezanost s Pokretom braće. Većina zajednica počela je djelovati pod nazivom Kristova crkva slobodne braće, ali su s vremenom neke zadržale samo pridjev “braće”, a neke ostavile samo temeljni naziv, dok su neke dodale temeljnom imenu neki novi naziv. Neke bratske crkve promijenile su ime u Kršćanske zajednice.
Najznačajnije među ovim crkvama bile su tijekom 1960-ih crkve u Zagrebu i Rijeci. Kristovu crkvu braće u Zagrebu vodili su Gabrijel Jonke i r. Branko Đaković. Prvi je pokazivao izuzetnu pastoralnu nadarenost dok se drugi usredotočio na prevođenje Novog zavjeta na hrvatski jezik i izdavačku djelatnost.
Kristova crkva “Betanija”, osnovana 1979., zapažena je po radu u rehabilitaciji ovisnika, izdavačkoj djelatnosti i produkciji glazbenih zvučnih zapisa
Kršćanske zajednice u Zagrebu i Splitu nastale su djelovanjem njemačkih misionara. Neposredni izdanci pokreta reformacije u SAD-u su Kristove crkve. Prva Kristova crkva u Hrvatskoj utemeljena je u Zagrebu (1960-ih), a zatim u Zaprešiću i Varaždinu. Kasnije im se pridružuju i neke druge slobodne zajednice. Od 1990. Kristove crkve imaju Biblijsku školu u Zagrebu za obučavanje teoloških kadrova. Od 1998. škola je prerasla u Institut za biblijske studije s četverogodišnjim studijskim programom.
Kristove crkve zamijećene su po svom humanitarnom djelovanju za vrijeme Domovinskog rata, u okviru dviju humanitarnih udruga: Mir na zemlji iz Zagreba i Živa Riječ iz Zaprešića. Aktivne su u izdavačkoj djelatnosti, prevođenju Biblije i kršćanskim radijskim emisijama.
Tijekom priprema za potpisivanje Ugovora s Vladom Republike Hrvatske, Kristove crkve osnivaju Vijeće Kristovih crkava u Hrvatskoj, te su u sklopu Saveza baptističkih crkava dionice tog Ugovora. Kristove crkve i dalje djeluju kao autonomne crkvene zajednice, ali neka svoja prava ostvaraju po Vijeću Kristovih crkava u Hrvatskoj.
Razlikovna obilježja. Krštenje. Krsti se osoba koja je povjerovala i pokajala se. Ne postoji dobna granica, iako se u praksi preporučuje da to ne bude ispod trinaest godina. Krštavanje se obavlja uranjanjem u vodu. Krštenje može obaviti propovjednik, član starješinstva ili osoba koja je poučavala krštenika. Krštenik izabire krstitelja. Krštenjem se pristupa Crkvi u širem smislu toga izraza. Krštenik osobno odlučuje kojoj će se crkvenoj zajednici priključiti.
Gospodnja večera. Svake se nedjelje lomi beskvasni kruh i pije od kaleža. Neke zajednice koriste vino, a neke grožđani sok. Gospodnja večera obavlja se u zajedništvu crkve. Kršteni članovi ne izdvajaju se od nekrštenih, iako se ovima drugima preporuča da ne uzimaju Gospodnju večeru. Gospodnju večeru poslužuju braća, od kojih jedan predvodi pripremu za taj čin.
Poučavanje i propovijedanje obavljaju braća. Sestre poučavaju na sestrinskim sastancima i održavaju vjeronauk za djecu.
Molitvu pred zajednicom vode i izriču braća. U manjim biblijskim grupama mole i žene.
Pjevanje. Crkve, na bogoslužnim sastancima, prepoznaju vokalnu glazbu (pjevanje) kao osobit način novozavjetnog slavljenja. Ne koriste se glazbala. Neke crkvene zajednice odstupaju od ovog modela i koriste glazbala.
Dobrovoljni prilog sakuplja se svake nedjelje, u okviru ili izvan obreda Gospodnje večere. Ne određuje se iznos, nego se potiče na to da svatko “srcem odluči”.
Vodstvo. Svaka crkvena zajednica bira svoje duhovno vodstvo, prepoznajući svoje starješine i svoje đakone. Služba vodstva ne prenosi se iz jedne crkve u drugu.
Službu propovijedanja obavlja brat kojega vodstvo crkve i zajednica prihvaćaju kao slugu Riječi. On se bavi i dušobrižništvom. Nije rijetkost da propovjednik bude i starješina, iako se te dvije službe nastoje držati odvojeno.
Autonomnost zajednice. Crkve se ne udružuju u saveze kako bi se sačuvala potpuna autonomnost. Suradnja među crkvama obavlja se na razini duhovnog zajedništva. Nepokretna i pokretna imovina pripada pojedinim crkvenim zajednicama i one s njom raspolažu i nad njom imaju puno vlasništvo. U odnosu na svjetovne vlasti crkvene zajednice mogu surađivati na promicanju zajedničkih ciljeva i poštivanju zakona.
v. Crkva; Crkva, vodstvo i organizacija; Crkve reformacijske baštine; denominacija; Institut za biblijske studije; krštenje; pokret obnove crkve; propovijed, propovijedanje; reformacija; Večera Gospodnja; Vijeće Kristovih crkava.