krađa je nepošteno prisvajanje tuđeg vlasništva, s namjerom da se pravog vlasnika zauvijek liši toga i bez njegova svjesnog pristanka. Teži oblici krađe uključuju pljačku (popraćeno prijetnjom ili upotrebom sile), provalu (kada je kradljivac u prostorije ušao neovlašteno) i prijevaru (kada je vlasništvo zadobiveno prijevarom). Velik broj moralnih razmatranja koja se odnose na krađu nalaze se u slučajevima ucjene, iznuđivanja, baratanja ukradenom robom, neisplaćivanja plaća radnicima, uvođenja lihvarskih kamata i slično.
Što krađu čini lošom? Zajedno s univerzalnim moralnim razumijevanjem, biblijski spisi krađu smatraju zlom. Ona je osuđena u osmoj zapovijedi Dekaloga (Izl 20,1, iako se to može odnositi na otmicu) i pojavljuje se u drugim starozavjetnim popisima grijeha i zločina (Lev 19,11-13; Jr 7,9; Hoš 4,2; itd.). U Novom zavjetu krađa je jedna od đavolskih tvorevina koje izlaze iz ljudskog srca (Mk 7,21), a kradljivci su među onima koji neće ući u kraljevstvo Božje (1 Kor 6,10). Uz to što se krađa često koristi kao izraz za zavist (Jš 7,21; Mih 2,2) ili lijenost (Ef 4,28), Biblija krađu osuđuje za neljubav (Rim 13,9-10) i nepravdu (Iz 10.2).
Pored ovih općenitih stavova, postoje i puno određeniji razlozi za zabranu krađe:
1. Krađa je nepravednost u odnosu na vlasništvo: gdje nema vlasništva, ne može biti ni krađe, i krađu čini lošom ono što vlasništvo čini dobrim. Instituciju vlasništva treba razumjeti kao sredstvo upravljanja prirodnim svijetom za dobrobit svih ljudi kroz njihovu povezanost s materijalnim stvarima; obratno, na ovom širokom nivou, krađu se može razumjeti kao zlo učinjeno protiv ovih stvari. Slično tome, privatno vlasništvo, kao podređena kategorija općenitog vlasništva, može se obraniti kao (u većini povijesnih okolnosti) odgovarajuće sredstvo ostvarivanja ovih društvenih i ekoloških ciljeva. Stoga bi dozvoljavanje krađe značilo negiranje svih stvari za koje se tvrdi da osobno vlasništvo štiti: to bi učinilo nemogućim uživanje u plodu svog truda, zanijekalo bi važnu ulogu koju imovina može imati u formiranju nečijeg identiteta, izopačilo bi pravilnu upotrebu plodova i bogatstva zemlje, dozvolilo bi iskorištavanje siromašnih od strane bogatih, ugrozilo bi mir i sigurnost, i tako dalje.
2. Krađa je nepravednost u odnosu na pravedne međuljudske dogovore. Ona u sebi sadrži neiskrenost, u obliku prijevare, tajenja, prekršaja dogovora, unošenja zbunjenosti kroz kompleksnost, prikrivene manipulacije željama, ili drugih oblika neiskrenosti među osobama. Povrh toga, ona može uzrokovati strah, mržnju, žalost, želju za osvetom, slom povjerenja i sigurnosti, potrebu za upotrebom zakona i reda te općeniti pad vrijednosti zajedničke dobrobiti.
Je li krađa ikada opravdana? Iz ovih razloga, svaka vrsta gore navedene krađe je pogrešna. No, podređivanje prava vlasništva prioritetnim zahtjevima upravljanja i ljudske dobrobiti predlaže postojanje okolnosti u kojima se otuđivanje tuđeg vlasništva može opravdati. U suprotnosti s idejom klasičnoga rimskog prava o vlasništvu kao potpunoj i konačnoj kontroli nad nekom stvari i modernoj kapitalističkoj ideji o ‘apsolutnom’ pravu vlasništva, ovaj naglasak na društvenoj svrsi vlasništva ne samo da nalaže obveze vlasnicima imovine, nego i daje prava onima u iznimnoj potrebi. Stoga je Toma Akvinski dozvolio da se u slučajevima hitne potrebe (npr. ukoliko bi osoba u suprotnom umrla od gladi) nedostatak može nadomjestiti nečijim tuđim vlasništvom. To ne bi bio primjer krađe već opravdanog izvlaštenja, s obzirom da se vlasnikovo odbijanje namirivanja potrebe ne može smatrati razumnim.
Velika većina slučajeva krađe ne može se opravdati pozivom na ovaj princip, i on ne podupire kulturu krađe. Također, ne treba ga pomiješati s idejom da se suvišna imovina smije opravdano ukrasti (ne smije se krasti čak ni od ljudi koji nemaju vlasnički list za ukradene stvari), ili da je zanemarivanje poštivanja društvenih obveza naslijeđeno s nečijom imovinom samo u sebi oblik krađe (takav propust, iako loš [1 Iv 3,17], nije krađa jer je krađa čin počinjenja). No, općenito, s pravom se gleda na zabranu krađe unutar konteksta prava vlasništva. Ovo zahtijeva zadovoljstvo osobnim posjedovanjem, no i obvezu da se ne iskorištava druge, nego im se pomaže da dođu do onoga što im s pravom pripada, kako bi se stvorila zajednica u kojoj se pod Bogom sva dobra koriste za dobrobit sviju.
izradio