kompromis

kompromis, u osnovi prilagođivanje etičkog pravila ili načela životnim potrebama u realnom svijetu. Međutim, unutar te definicije moraju se načiniti važne razlike.

U jednoj krajnosti, kompromis može predstavljati izbjegavanje dužnosti, kada se na etički neadekvatnoj osnovi izbjegava jasna obveza radi vlastite koristi. U drugoj krajnosti, kompromis može odražavati namjeru otkrivanja Božje volje u etički podvojenoj situaciji, posebice kad dva ili više načela nalažu smjernice djelovanja koje su nespojive.

Između te dvije krajnosti, čine se određeni kompromisi u ozbiljnoj namjeri prilagođavanja načela životnim okolnostima. Štrajk se, primjerice, može riješiti posrednim kompromisom koji donosi određenu pravdu objema zavađenim stranama, bez da u potpunosti ispuni zahtjeve ijedne.

Bez obzira na to kako se kompromis vrednuje, upotreba te riječi podrazumijeva da su deontologijska pitanja najvažnija. Kompromisi podrazumijevaju postojanje apsoluta. To se protivi teleologijskom jeziku utilitarizma. Utilitarist procjenjuje sredstva relativno, s obzirom na njihove ciljeve. Oni koji prihvaćaju kompromis (možda nerado), prešutno prihvaćaju da postoje stvari koje su uvijek ispravne ili pogrešne same po sebi.

Svojom je naukom i primjerom Isus osudio vid neodređenoga kompromisa koji oslobađa vjernika od jasnih obveza. Ako postoji jasan izbor između Božje volje i osobne koristi, za kršćane nema sumnje koja je njihova dužnost; nema mjesta za pregovor između Boga i novca, kada oboje želi prevlast (Mt 6,24). Na isti je način Isus odbacio svaku tvrdnju da zahtjevi za fizičkom i društvenom sigurnošću trebaju odvratiti moć njegova zahtjeva za radikalnim učeništvom (Mt 10,37-38; 18,8-9). U tom su smislu Isusove kušnje u pustinji bile đavlov pokušaj natjerati ga na kompromis, a križ je bio logički ishod njegova odbijanja pokoriti se.

Isus je posebice kritizirao farizejsku kazuistiku. U načelu, kazuistika želi stvoriti logičku mrežu kompromisa analiziranjem teških slučajeva te kategoriziranjem stupnjeva točnosti s kojima se sukobljujuća etička načela mogu primijeniti u promijenjenom obliku. Isusove kritike (koje je ponovio Blaise Pascal, 1623-1662, kao uzvrat isusovačkoj kazuistici u sedamnaestom stoljeću) nisu bile usmjerene toliko prema sustavu već njegovoj zlouporabi. U njegovo su doba sustavni kompromisi doveli do dosjetljivog izbjegavanja izričitih dužnosti, što je on jasno osudio (Mk 7,9-13).

Ako kazuistika prihvaća neizbježnost kompromisa kada se u raznim slučajevima primjenjuju propisi i načela, škola moralne filozofije povezana s Emanuelom Kantom to odlučno poriče. Prema Kantu, zov dužnosti ne dopušta kompromisne izuzetke. U svojoj raspravi On a Supposed Right to Lie from Benevolent Motives (O navodnom pravu na laganje iz dobrohotnih motiva), on objašnjava da su i govorenje istine i spašavanje života aspekti kategorijskog imperativa. Stoga, bilo koji sukob u njihovim zahtjevima može biti samo prividan, a ne stvaran. Nikada nije ispravno kompromitirati istinu govoreći laž, čak i ako govorenje istine rezultira gubitkom života.

Neki etičari zauzimaju isti stav. John Murray (1898-1975), primjerice, ponavlja Kantovo odbijanje opravdati laž rečenu ubojici, ohrabrujući kršćane da se pouzdaju u Božju providnost. Bog će providjeti ‘treći dan’ za izlaz iz takvih dilema, kao što je učinio Danielu (u raznim okolnostima) u starozavjetnim vremenima.

Helmut Thielicke je tipičan primjer većine ostalih etičara koji odbacuju ovo stajalište kao nerealistično. “Kompromis je”, tvrdi on, “danak koji se mora platiti palome svijetu.” Misleći na Lutherovu doktrinu o “dva kraljevstva”, on brani, primjerice, neophodnost diplomatskog laganja, zato što sekularne strukture grešnog svijeta čine taj i slične kompromise bitnima. Poreći u potpunosti neophodnost kompromisa fanatički je radikalizam, ističe on; ne kršćanski realizam, već poricanje svijeta kakav jest.

Za Thielickea, međutim, neophodnost kompromisa ne opravdava kompromis. Naše grešno okruženje može učiniti neke manje zle odluke neizbježnima, no njihova ih neizbježnost ne čini dobrima. Neophodni kompromisi su “gaza na ranu”. Možda će Bog tražiti da “zgriješimo odvažno” (pecca fortiter) u sigurnosti da je oproštenje moguće u Kristu, no nikada ne smijemo smetnuti s uma činjenicu da je svaki kompromis pogrešan. Kompromis ne znači da imamo izgovor. To znači da sudjelujemo u nadosobnoj krivnji ovog vijeka (H. Thielicke, TE 1, ET, Philadelphia, 1966; London, 1968, str. 500).

Norman Geisler (1932), među ostalim etičarima reformirane tradicije, nije zadovoljan s Thielickeovom tvrdnjom da su neophodni kompromisi grešni. Isus se, ističe on, suočio s moralnim sukobima koji su zahtijevali kompromis (odlučujući, primjerice, biti neposlušan vlastima kako bi učinio milosrđe ili ne). No, Biblija nas uvjerava da on nikada nije sagriješio (Heb 4,15). Nadalje, ljudi u Pismu koji su učinili kompromis slagavši kako bi spasili živote, poput hebrejskih babica i bludnice Rahabe, pohvaljeni su, a ne pozvani na pokajanje (Izl 1,15-21; Jš 2,1-7; Jak 2,25).

Geisler, prema tome, radije govori o odabiru većeg dobra (radije negoli manje zlo) kada opisuje vid kompromisa koji kršćani legitimno čine u sukobljavajućim situacijama. U takvim je situacijama kršćanin oslobođen manje obveze u korist veće. “Oslobođenje” je odgovarajući način opisivanja takvoga kompromisa, zato što potvrđuje manju obvezu privremeno je odgađajući u interesu poštivanja veće.

Pismo potvrđuje taj pristup, nastavlja Geisler. Biblija na različite načine određuje dužnosti u obliku popisa obveza. Ljubiti Boga je veća kršćanska dužnost, primjerice, negoli ljubiti roditelje. Poslušnost Bogu mora biti iznad poslušnosti vlastima. A zahtjev za pokazivanjem milosrđa nadilazi zahtjev za govorenjem istine.

Nadalje, suprotno od Luthera, Geisler vjeruje da nema krivnje za vid kompromisa koji odražava odluku za veće dobro. “Nitko nije moralno kriv ako ne uspije ispuniti obvezu koju ne može ispuniti bez da prekrši veću obvezu” (Kršćanska etika, str. 117).

Prema tome, kršćanska etička suglasnost je da kompromis može biti u skladu s Božjom voljom kada je uvjetovan sukobljavanjem načela ili nizom okolnosti u kojima je potrebno posredništvo, no ne i kada prikriva izbjegavanje odgovornosti u nevažne i sebične svrhe.

Literatura: N. L. Geisler, Kršćanska etika (Zagreb, 2005); K. E. Kirk, Conscience and Its Problems (London, 1927); H. Thielicke, TE 1. D. H. Field.