iskrenost, odnosi se na predmete istinitosti i prijevare. Pošten prodavač točno predstavlja kupcima ono što prodaje i popravlja krive predodžbe koje se mogu nehotice pojaviti. Iskrenost se doima kao da pokriva obitelj vrlina, koje možemo nazvati vrlinama istinitosti. Ta klasa uključuje izravnost, naklonost dobrovoljnom govorenju istine koja se mogla uz malo opravdavanja zadržati za sebe, i održavanje obećanja, s obzirom na to da poštena osoba želi da se njegove ili njezine riječi slažu sa stvarnosti. Intelektualna iskrenost je voljnost ispitivača da slijedi dokaze i argumente kamo god mogli voditi, čak i ako prijete potkopati njegovo ili njezino ustaljeno mišljenje. Otvorenost je izrazita iskrenost, iskrenost o osjećajima; otvorena osoba ne izražava tugu ako ju on ili ona stvarno ne osjeća, ne odaje dojam da želi pomoći ako on ili ona ne želi pomoći. Transparentnost je iskrenost o samom sebi, posebice o svojim emocijama, željama i sklonostima, i time je osnovna za samospoznaju i zrelu ličnost.
Iskrenost se odražava u emocionalnom odgovoru isto kao i u postupku govorenja i traženja istine, ispravljanja nehotičnih prijevara te istinitom izražavanju sebe. Iskrena osoba raduje se istini i govorenju istine, i biva razljućena, zgađena, tužna, skršena (ako je takav slučaj) kada vidi licemjerje i lažnost. Ljudi su ponekad istiniti na jedan površinski, behavioristički način, iako nisu iskrene osobe. Naprimjer, na sudu osoba može reći istinu, ali to čini samo zbog straha od posljedica ako bi se otkrilo krivokletstvo. Njega ili nju ne brine hoće li istina biti znana i bi li on ili ona trebali reći istinu, već samo žele izbjeći sramotu, globu ili zatvorsku kaznu. U suprotnom, istinito ponašanje iskrene osobe ima korijene u osobnosti: on ili ona voli istinu i tako osjeća jak pritisak da govori ili zna istinu, osjeća se neugodno kod aljkavoga govorenja, istraživanja ili obznanjivanja istina i, u pravim okolnostima, ima pozitivno zadovoljstvo u rigoroznom istraživanju i preciznosti izraza i izražavanja. Iskrenost je tako obilježje karaktera, sklonost.
Ali čak i osobe koje vole istinu mogu iskusiti averzije koje ih mogu odbiti od nje. Ljudi koji imaju moć nad našom sigurnošću i životom mogu željeti da se istina ne sazna. Objavljivanje istine može osramotiti ili drukčije povrijediti osobe koje volimo. Istraga može prijetiti održljivosti ideja koje su nam drage. Možemo posustati i postati obeshrabreni zbog poteškoća, otpora i ravnodušnosti. U takvim slučajevima iskrenost zahtijeva potporne vrline koje čak postaju njezini sastavni dijelovi: strpljivost, ustrajnost i nada kako bi se spriječila obeshrabrenost; hrabrost da bi se spriječila iskrenost od podlijeganja strahu; samokontrola da bismo se oduprli privlačnosti lakih odgovora. Ove vrline snage volje tako su važne u potpori iskrenosti da uopće ne smatramo da je osoba iskrena ako njegova ili njezina ljubav za istinu nije dovoljna da se odupre olujama kušnje.
Kada Pavao potiče crkve da govore istinu u ljubavi (Ef 4,15), čini se da priznaje kako se iskrenost mora pomiješati s drugim brigama. Istinita riječ ponekad bi se trebala zadržati i nije svaki način govora jednako dobar. Ako je svojeglavi brat ili sestra u napadu bijesa i obrane, istinu bi bilo najbolje odgoditi za mirniji, prijemljiviji trenutak. Tada se može izreći u duhu nježnosti i govornik može drugome dati do znanja kako priznaje da je također grešnik. Iskrenost se mora nadopuniti ne samo sposobnostima da bi se oduprli njezinim karakterističnim kušnjama, već i mudrošću da bi znali kada govoriti i koliko reći, te nježnošću, poniznošću i skrušenošću čime nečiji govor postaje milost za slušatelja.
Rasprave o iskrenosti često su usredotočene na dileme u kojima samo lažući možemo izbjeći neko veliko zlo: Bih li stvarno trebao reći Gestapu o Židovima koji se skrivaju na mom tavanu? Ako priznamo da je laž ponekad manje od dvaju zala, i dalje će biti oznaka iskrene osobe (ljubitelj istine) da on ili ona neće lagati lako ili bez emocionalne muke.
Ljubav za istinu jedan je od načina kako mi zamišljamo Boga. Osnovno je u našoj prirodi da smo sposobni predstaviti stanje stvari u govoru i stanjima uma kao što su spoznaje, vjerovanja i emocije. U svakom slučaju možemo ih predstavljati istinito i neistinito. Predstavljati ih takve kakvi jesu stanje je realizacije našeg potencijala kao predstavljajućih stvorenja. Biti zabrinuti da naša mentalna i lingvistička predstavljanja budu istinita znači voljeti ono stanje za koje smo stvoreni, tj. odražavati u svom karakteru Božju namjeru. I izražavanje istine drugima, koliko je do nas, nije samo pospješivanje njihovih praktičnih poslova i podupiranje sklada našeg života s njima, već i poticanje u njima toga istog stanja predstavljačkog ostvarenja koje želimo za sebe.
Literatura: Toma Akvinski, Summa Theologiae (London i New York, 1964-1981).
izradio