biblijsko savjetovanje javlja se kao kršćanski odgovor na zaključke sekularnih psihologija, poprima nekoliko značajnih pravaca kojima je Biblija temelj za pastoralno savjetovanje. Kratak pregled dao je sjevernoamerički pastoralni teolog Donald Capps (1939) i uključuje: otvorenu upotrebu biblijskih odlomaka u bolničkom dušobrižničkom radu Richarda C. Cabota i Russella L. Dicksa (1906-1965); oprezniji pristup u korištenju specifičnih tekstova Sewarda Hiltnera; dijagnostičku upotrebu Biblije Wayna E. Oatesa (1917); barthovsko stajalište Eduarda Thurneysena; tematski način Williama B. Oglesbyja (1916), koji na takve biblijske teme gleda kao na “strah i vjeru” i “rizik i otkupljenje”; i rad starozavjetničara Gerharda von Rada (1901-1971). Capps razvija svoju metodologiju osvrćući se na kritiku oblika, dopuštajući da književni stil psalama, izreka i usporedaba oblikuje individualne neizravne i izravne načine savjetovanja.
Paralelno s tim istraživanjima upotrebe Biblije u pastoralnoj skrbi i savjetovanju, postojao je nešto konzervativniji pravac, čije su različite metodologije bile sažete u općenitom izrazu ‘biblijsko savjetovanje’. Pod tim se stijegom mogu okupiti brojni pristupi koji visoko cijene nadahnuće i istinitost Biblije te obuhvaćaju ‘isključiva’ stajališta s naglaskom na objavi, koja nastoje umanjiti neospornost psihijatrije i srodnih struka. Naglašavajući opću i posebnu objavu nastoje integrirajućim pristupom voditi otvoren dijalog između biblijske teologije i psihologije. Ovaj niz uključuje u SAD-u: noutetičko savjetovanje Jaya Adamsa (1929); duhovno savjetovanje Martina Bobgana (1930) i Deirdre Bobgan (1935); biblijsko savjetovanje Scope Ministries (i International Association of Biblical Counselors iz Oklahoma Cityja, utemeljeno 1987); nešto potpunije biblijsko savjetovanje Lawrenca Crabba (1944); i Garry Collinsovo (1934) savjetovanje učeništvom s otvorenošću za dijalog. U Velikoj je Britaniji glavna struja biblijskog savjetovanja predstavljena kršćanskim savjetovanjem Selwyna Hughesa (1928), koji je pod utjecajem L. Crabba i Clydea Narramorea te Brucea Narramorea (1941), osnivao Institute of Christian Counselling iz obrazovnog programa započetog 1975. Tijekom 1981. i 1982., Adams (a kasnije John Bettler i Wayne Mack, također iz SAD-a) održavao je tečajeve o biblijskom savjetovanju u Hildenborough Hall u Kentu. Jedan od ishoda tih pothvata bilo je uspostavljanje British Association of Biblical Counsellors (1984).
Za one koji Bibliju smatraju fundamentalnom u svom teorijskom i praktičnom savjetovanju, utjecaj londonskog centra Care and Counsel (1974-90) bio je važan u podupiranju nešto potpunijeg pristupa. Godine 1992. utemeljena je u Velikoj Britaniji udruga Associatian of Christian Counsellors (s izjavom o vjeri
i praksi koja se odnosi prema savjetovanju u skladu s biblijskim pretpostavkama, ciljevima i metodama) kako bi započela s priznanjem i akreditacijom kršćanskih savjetnika, nadglednika i obrazovnih tečajeva.
Tijekom razvoja i širenja biblijskog savjetovanja noutetičko biblijsko savjetovanje predstavljeno 1969. poprimilo je jedinstven kontroverzan položaj. Jay Adams, njegov osnivač, utjecan antifreudizmom
O. Habarta Mowrera, stvorio je metodologiju s pretpostavljenom osnovom koja se oslanja jedino na posebnu biblijsku objavu: “Sve što je potrebno za formiranje vrijednosti, vjerovanja, stavova i načina ponašanja nalazi se u Pismu” (Nouthetic Counseling u: G. R. Collins, Helping People Grow, 158). Ovim je stavom Adams obrazložio dvostruk pogled na ljudsku narav (vidljiv ‘vanjski’ i ‘unutarnji’ ili ‘srce’) koji svaku bolest smatra grijehom ili tjelesnim poremećajem: ne postoji ‘netjelesno psihološko područje’ na koje grijeh ne može utjecati ili ne predstavlja izvor daljnjega grijeha (More than Redemption). Unutar ovoga okvira, mjesto psihoterapije postaje nebitno, a fokus ljudske potrebe nalazi se u biblijskom savjetniku ili liječniku. Adams se usredotočio na novozavjetnu upotrebu glagola noutheteo (upozoriti, savjetovati) i nouthesia (opomenuti, upozoriti, potaknuti) i time ostao vjeran biblijskim kontekstima njihove upotrebe, npr. unutar zajednice vjernika, tvrdeći da njegovo noutetičko savjetovanje odgovara samo kršćanskim klijentima. Cilj je ‘biblijska promjena’ po kojoj Sveti Duh radi kroz Božju riječ kako bi stvorio nove, kristocentrične uzorke promišljanja i djelovanja. Način je izravan, poticajan i konfrontirajući, a spoznajno-funkcionalan pristup uključuje proces odvikavanja i privikavanja (v. Ef 4,22.32) s pažljivo nadziranim ‘domaćim zadaćama’. Kritike noutetičkog savjetovanja uključuju komentar na Adamsovo očito zapostavljanje daleko šire upotrebe novozavjetnih riječi parakaleo (poticati, ohrabriti, utješiti) i paraklesis (ohrabrenje, poticaj, utjeha), i preispitivanje njegove upotrebe Knjige Izreka kao nacrta za izravno savjetovanje (Capps, Biblical Approaches to Pastoral Counseling, 101,144).
Rasprava se nastavlja oko odnosa između Biblije i teorije i prakse kršćanskog savjetovanja. Crabb, primjerice, nastoji objasniti što znači biti biblijski na području savjetovanja i apelira na otvorenost i izbjegavanje stava obrane među biblijskim savjetnicima (Understanding People, 14-15). Roger Hurding
(1934) dao je iscrpnu kritiku biblijskog savjetovanja (Roots and Shoots, 275-306) i zagovara nešto sveobuhvatniji model upotrebe Pisma u pastoralnoj skrbi i savjetovanju, u kojemu proročko u navodnom
biblijskom savjetovanju, terapeutsko u metodologijama ozdravljanja, pastoralno u odnosnom savjetovanju i svećeničko u duhovnom usmjeravanju mogu razviti svoje različito razumijevanje i obrađivanje Pisma (The Bible and Counseling, 147-173).
Literatura: J. E. Adams, Competent to Counsel Grand Rapids, 1970); isti, More than Redemption: A Theology of Christian Counseling (Grand Rapids, 1979); D. Capps, Biblical Approaches to Pastoral Counseling (Philadelphia, 1981); D. E. Carlson, ‘Jesus’ Style of Relating: The Search for a Biblical View of Counselling’, JPT 4, 1976, 181-192; G. R. Collins (ur.), Helping People Grow: Practical Approaches to Christian Counseling (Santa Ana, CA, 1980); L. J. Crabb, Effective Biblical Counseling (Grand Rapids, 1977); isti, Understanding People: Deep Longings for Relationship (Grand Rapids, 1987; Basingstoke, 1988); R. F. Hurding, Roots and Shoots: A Guide to Counselling and Psychotherapy (London, 1986), The Tree of Healing (Grand Rapids, 1988); isti, The Bible and Counselling (London, 1992); W. B. Oglesby, Biblical Themes for Pastoral Care (Nashville, TN, 1980).
izradio