apsolutno, riječ ‘apsolutno’ upotrijebljena u etičkom kontekstu obično se odnosi na pravilo koje ostaje obvezujuće u svim okolnostima. Ne dopušta iznimke.
Etički apsolutizam ima različite korijene. Neki ga religijski mislitelji ukorjenjuju u svetoj i nepromjenjivoj naravi Boga, koji je objavio svoju volju u utvrđenim, propisanim izjavama koje vrijede za sva vremena. Neki ga prosvjetitelji (posebice Emanuel Kant) ukorjenjuju u diktatima ljudskoga razuma koji postavlja bezuvjetne imperative univerzalne naravi. Neki ga mislitelji dvadesetog stoljeća ukorjenjuju u ljudskoj intuiciji: jednostavno znamo da obveza kao što je ispunjavanje obećanja treba uvijek biti obdržavana, čak i ako ne možemo u potpunosti objasniti zašto.
Čini se da Biblija podržava, na neki način, etički apsolutizam. Mojsijev je zakon prikazan kao apsolutan i neprekršiv. U pripovjedačkim odjeljcima Staroga zavjeta Bog je često prikazan kao netolerantan prema i najmanjem neposluhu njegovim zapovijedima, taj stav možemo promatrati kroz spektakularnu Božju kaznu (v. npr. Lev 10,1-2: Br 15,32-36; 2 Sam 6,6-7). Isus je potvrdio Zakon do posljednje jote i kovrčice, rekavši da pravednost njegovih budućih sljedbenika mora biti veća od pravednosti književnika i farizeja koji su bili poznati po svome preciznom vršenju Zakona (Mt 5,1-20). Pavao nabraja različite prakse koje su apsolutno zabranjene i koje su nespojive s baštinom kraljevstva Božjega (v. npr. 1 Kor 6,9-11).
Postoji opravdana osnova da određena pravila budu proglašena apsolutnima. Takav je primjer zabrana silovanja. Po samoj definiciji silovanje je postupak bez ljubavi; ono prisiljava drugu osobu na najintimnije ljudsko ponašanje protiv njegove ili njezine volje. Ono neprocjenjivo ponižava, ranjava i oštećuje žrtvu, duševno i fizički. Nema potrebe štititi ublažavanje i moguće iznimke oko pravila o zabrani silovanja. Mora se podastrijeti sve oko njegove apsolutne zabrane.
Većina pravila koja imaju najviše opravdanja biti prozvana apsolutnima imaju nešto važno zajedničko. Silovanje, bestijalnost, mučenje, klevetanje nedužne osobe, provođenje mogućih smrtonosnih pokusa na nekome bez njegova pristanka, sve su to ozbiljna kršenja ljudskog dostojanstva. Ona ne cijene posebnu vrijednost u ljudskim bićima koja dolazi od činjenice da smo stvoreni na Božju sliku.
No, čak i s biblijskog stajališta može se ustvrditi kako je broj etičkih apsoluta vrlo malen. Činjenica je da se neke od Božjih zapovijedi mogu sukobiti. Pomislili bismo kako je najosnovnije kršenje ljudskog dostojanstva oduzimanje ljudskog života. Svakako, Biblija to općenito zabranjuje. No, zapovijed da se ne ubija (Izl 20,13) jasno je ublažena izričitim dopuštenjem ubijanja u okolnostima rata i smrtne kazne. Čini se da ljudska bića mogu postupati na takav način da gube pravo na život. Samo ubijanje nevinih u Bibliji zaslužuje apsolutnu osudu.
Što se tiče dužnosti očuvanja života nevinih ljudi, to može biti obveza koja dolazi iznad drugih moralnih dužnosti koje obično prevladavaju, npr. reći istinu. Iako su neki komentatori Biblije, posebice Augustin, zastupali apsolutistički stav govorenja istine, čini se da laganje od spašavanja života postiže jasnu biblijsku mjeru u primjeru hebrejskih babica (Izl 1,15-21), Rahabe (Jš 2) i Elizeja u Dotanu (2 Kr 6,8-23). Ponovno, čini se opravdanim, u iznimnim slučajevima, zanijekati ljudima pravo na istinu radi njihovih zlobnih namjera.
Sukob moralnih dužnosti najčešće se događa za vrijeme rata i političkih pobuna, ali i sve više u svakodnevnim situacijama. Tada su ljudi obvezni staviti jednu obvezu iznad druge, te prekršiti jedno pravilo kako bi poslušali drugo. Ovo podiže pitanje o apsolutnom statusu velike većine pravila. Pravilo koje bi se u određenoj okolnosti moglo staviti postrance u korist drugoga, ne može se, strogo govoreći, nazvati apsolutnim. Međutim, ima mnogo pravila (kao što je govorenje istine) koja nisu apsolutna, no na prvi pogled bi ih trebalo držati.
Važno je, također, zapaziti da je Isus unatoč Mt 5,18-20 često imao stav radikalnoga novog tumačenja Zakona. On subotu nije tumačio u smislu zabrane rada, već kao priliku činiti dobro. Usmjeravao je pažnju ljudi k “najvažnijem u Zakonu: pravednosti, milosrđu i vjernosti’’ (Mt 23,23) i naravno, ljubavi. Ovo su moralne obveze trajnog značenja koje su ukorijenjene u Božjem srcu i karakteru (a ne samo u njegovoj volji). Kao takve vjerojatno zavređuju biti nazvane ‘apsolutnima’, no to bi značilo promjenu korištenja riječi drukčije od njezina uobičajenog smisla.
Literatura: J. A. Baker, The Foolishness of God (London, 1975); N. L. Geisler, Christian Ethics: Options and Issues (Grand Rapids,1989; Leicester, 1990); R. Hagginson, Dilemmas: A Christian Approach to Moral Decisionmaking (London i Louisville, KY, 1988); J. Murray, Principles of Conduct (Grand Rapids i London, 1957); P. Ramsey, Deeds and Rules in Christian Ethics (London i Edinburgh, 1965; New York,1967); H. Thielicke, TE 1.
izradio