apokrifi, Novi zavjet (grč. ta apokrypha, skrivene stvari), vrijedna zbirka djela objavljenih pod imenima apostolskih pisaca od 2. st. nadalje. Većina ih je ciljano izmišljena bez ozbiljnog prava na kanonicitet. Stoga se, u ovom kontekstu, riječ apokrifi koristi u značenju netočno ili lažno.
Novozavjetne apokrifne knjige pojavile su se prvenstveno iz dva razloga. Neki su tražili odgovore na pitanja vezana za Krista i njegov život o kojima kanonska Evanđelja nisu govorila ili kako bi pribavili potankosti vezane uz apostole izostavljene iz Djela apostolskih. Osobe s krivovjernim sklonostima tražile su način kako uklopiti svoja stajališta u djela pripisana Kristu i apostolima. Na taj su način, naročito, u svom cilju napredovali gnostici.
Poznato je više od pedeset apokrifnih Evanđelja. Nekoliko ih je očuvano u potpunosti, druga samo djelomično, a ostala su poznata samo po imenu. Sastavljena su brojna djela apostola. Među bolje poznatima je zbirka od njih pet nazvana Leucijanova djela jer ih je sakupio Leucije. Ti fragmenti sadrže Pavlova, Ivanova, Andrijina, Petrova i Tomina djela.
Apokrifne poslanice nisu tako brojne zato što ih je bilo teško izmisliti, a da se doimaju autentično. Apokalipse su bile modelirane prema Ivanovu Otkrivenju.
Jedan od najznačajnijih nalaza novozavjetnih apokrifa otkriven je 1946. u Nag Hamadiju, oko 45 km sjeverno od Luxora u Egiptu. Uključivao je 37 cjelovitih i pet nepotpunih djela, općenito s gnostičkom tematikom. Bili su to prijevodi s grčkog originala na koptski jezik.
izradio