dan Gospodnji (grč. kyriakē hēmera), nedjelja, prvi dan u tjednu (Otk 1,10). Crkve reformacijske baštine sastaju se na osobitim bogoslužnim susretima, koji se održavaju nedjeljom (svakoga prvog dana u tjednu, prema židovskom brojanju dana u tjednu). Bogoslužje uključuje čitanje Svetog pisma, naviještanje evanđelja, osobne i zajedničke molitve, slavljenje Boga te Večeru Gospodnju, obred lomljenja kruha i uzimanja vina u spomen na Isusovu smrt i uskrsnuće (Dj 20,7).
Krist je uskrsnuo u nedjelju, pojavljivao se pred svojim učenicima toga istog dana i ponovo za tjedan dana. Sveti Duh sišao je na zemlju na blagdan Pedesetnice, koji je uvijek bio u nedjelju. To je bilo dovoljno prvim kršćanima da se nastave sjećati uskrsloga Spasitelja “u prvi dan sedmice”. Isusovi sljedbenici nastavljaju učvršćivati svoju vjeru i međusobnu povezanost prisjećajući se Kristove žrtve, dijeleći među sobom kruh i vino, te vječne simbole Isusova tijela i krvi. Tada se sakupljaju i tjedni dobrovoljni prilozi (bogoslužni darovi) (1 Kor 16,1-2).
Postoje pogrešna vjerovanja da je nedjelja zauzela mjesto židovske subote, pa se tako govori o nedjelji kao danu koji se spominje u četvrtoj zapovijedi. Između židovske subote i kršćanske nedjelje postoje temeljne razlike. Subota je bio dan apsolutne zabrane rada dok takvih zabrana u odnosu na nedjelju ne nalazimo nigdje u Novom zavjetu. Naziv prvog dana u sedmici u hrvatskom jeziku (nedjelja), kao i u nekim drugim slavenskim jezicima, rezultat je poistovjećivanja nedjelje sa starozavjetnom subotom. U nekim drugim jezicima prvi dan u tjednu ne sadrži pojam o ne-radu. Vjerovanje da bi kršćani trebali svetkovati subotu i da je svetkovanje subote zapovjeđeno ljudima od postanka Zemlje, također nije utemeljeno. Ta zapovijed odnosila se samo na Židove i oni su je dobili tek nakon što su izašli iz Egipta (Pnz 5,15). Subota je znak između Boga i izraelskog naroda (Izl 31,12.16.17; Neh 9,13-14). Premda su Izraelci bili okruženi drugim narodima, u Bibliji nigdje ne možemo naći potvrdu da je svetkovanje subote propisano i poganima. Isto je tako s drugim obrednim propisima, kao što su obrezanje, svetkovanje blagdana Pashe i slično. Židovi su to dobro razumjeli, što je vidljivo iz knjige Ponovljenog zakona, gdje piše da je Zakon, sa svim svojim odredbama, stupio na snagu u određenom pokoljenju i da se ne odnosi na prethodne generacije (Pnz 5,2-3).
izradio