žene u crkvi. U Bibliji. Prve žene u crkvi bile su sljedbenice privržene Isusu (Mt 27,55-56; Mk 15,40-41; Lk 8,1-3). Njihova je služba bila značajna, neke su spomenute poimence, a čini se da su formirale malu zajednicu (Lk 8,2; Dj 1,13- 14). Luka bilježi da su te žene, zajedno s drugima, slijedile Isusa u Jeruzalem, do križa i groba (23,27.49.55-56). Pomno su gledale gdje su ga položili i zabilježile točno mjesto (Mt, 27,59-61; Mk 15,47). Anđeo ih je uputio da navijeste uskrsnuće, zadatak koji im je Krist pripremio (Lk 24,6-8). Isus se najprije pokazao Mariji Magdaleni, zatim drugim ženama, s posebnim naputkom da prenesu vijest učenicima muškarcima. Na taj su način žene potvrđene kao prvi svjedoci rođenja, raspeća, pokopa i uskrsnuća Isusa Krista. To svjedočenje, zajedno s njihovim priznavanjem Isusa Mesijom i Sinom Božjim (Iv 4,27-42; 11,27), bilo je svjedočanstvo bitno za formiranje vjerovanja crkve.
Žene su bile prisutne i kod izbora Matije (Dj 1,13-14). Na dan Pedesetnice Sveti se Duh jednako spustio na muškarce i žene (Dj 2,17-18), a žene su imale istaknutu ulogu u služenju rane crkve (Dj 9,36-43; 21,8-9; Rim 16). Crkve su se prepoznatljivo sastajale u kućama žena, koje su očito imale vodstvo (Dj 12,12; 16,40; Rim 16,3-5; 1 Kor 1,11; 16,19; Kol 4,15; 2 Iv). Evodija i Sintiha su spomenute kao Pavlove suradnice (Fil 4,2-3), kao i Priscila sa svojim suprugom Akvilom, čije se ime obično spominje poslije njezina (Dj 18,1-4.18-28; Rim 16,3-11; 1 Kor 16,19; 2 Tim 4,19). Rani su oci sigurno podrazumijevali da je Junija (Rim 16,7) žena apostol. Jasna predaja ističe da je Thecla bila Pavlova suradnica, a postoji dokaz o njezinu životu i službi.
U povijesti Crkve. Tertulijan je pisao o četiri poretka žena službenica u crkvi spomenutih u Bibliji: đakonise, djevice, udovice i starješine. Neke su od tih žena smatrali svećenicama, davali im svećenički autoritet i stavljali ih zajedno s ostalim svećenicima (Testament of the Lord 1,23). Novi zavjet dvaput govori o ženama đakonisama (Rim 16,1-2; 1 Tim 3,11), a Plinije spominje dvije đakonise kao vođe kršćanske zajednice (Epistles 10.96.8). Služba ordinacije đakonisa još uvijek je očuvana u Apostolskim konstitucijama (8.19-20). Žene starješine (starice, op. prev.) koje se spominju u 1 Tim 5,2 i Titu 2,3, moraju biti hiero-prepeis, “dostojne svete službe”. Naziv starješine (starice) rana je Crkva davala onima u redu udovica, čije su kvalifikacije dane u 1 Tim 5,5-10. Rani crteži u katakombama prikazuju žene u položaju biskupa, dajući blagoslov kršćanima oba spola. Čini se da dvije freske prikazuju kako žene poslužuju Večeru Gospodnju.
Oko 350. godine tražile su se zabrane protiv ženskih aktivnosti: Koncil u Laodiceji (služenje kao svećenice ili predsjedanje crkvama, postavljanje žena starješina ili predstojnica u crkvama, pristup oltaru), Četvrti sinod u Kartagi (poučavanje muškaraca ili krštavanje), Prvi koncil u Orangeu i koncili u Nimeu, Epaonu i Orleansu (ordinacija đakonisa). Ove zabrane dokazuju prethodno postojanje takvih službi za žene.
Iako im je bio uskraćen službeni status, žene su nastavile služiti u crkvi. Odgovorno vladanje kršćanskih žena i majki, izmamio je usklik poganina Libaniusa: “Kakve žene imaju ovi kršćani!” Jeronim je jednom uputio hermeneutičku prepirku biblijskom znanstveniku Marcelu. Caricu Pulheriju, glavnu pokretačicu na Kalcedonskom koncilu, papa Leon I. proglasio je glavnom braniteljicom pravovjerja protiv nestorijanizma i eutihijanizma. Žene su vršile nevjerojatan utjecaj za vrijeme reformacije, protureformacije i velikih buđenja vjere. U američkoj crkvi bile su na čelu evangelizacije i nedjeljnih škola, misijskog pokreta, pokreta svetosti i pentekostnim pokretima. Prva žena koju je ordinirala denominacija bila je Antoinette Brown (1853), obraćenica Charlesa Finneyja. Ordinacija žene u evanđeoskim crkvama ostaje kontroverzno pitanje.
U evanđeoskoj misli. U protestantsko-evanđeoskom kršćanstvu postoje bitno različita stajališta o aktivnostima, ulozi i statusu žena u crkvi. Mogu se razlikovati tri različita stava:
1. Podređeni status. Pobornici ovog stava tvrde da prioritet stvaranja muškarca daje muškarcu pravo nadmoći nad ženom (1 Kor 11,8-9; 1 Tim 2,13). Kad ga je navela na grijeh, Bog je odredio da on vlada a ne ona (Post 3,16; 1 Tim 2,14). Zbog Evina prekršaja, rani su crkveni oci, posebice Tertulijan, zaključili da su žene slabe, omalovažene, zakinute i prepreka su duhovnom razvoju čovjeka. Iako značajno izmijenjena, doktrina o ženskoj inferiornosti bila je elokventno izražena od strane određenih suvremenih teologa koji smatraju ženu manje sposobnom za zdravo prosuđivanje. Snažno je naglašena zabrana ženi poučavanja ili imanja autoriteta nad muškarcima (1 Tim 2,11-14) te zapovijed da budu tihe u zajednici (1 Kor 14,34-35; 1 Tim 2,12).
2. Jednak status, ali na čelu moraju biti muškarci. Uzor je Kristova podložnost Ocu i koncepcija o vodstvu u 1 Kor 11,3-15. Podložnost žene mužu u braku (Ef 5,22; Kol 3,18; 1 Pt 3,1) prebacuje se na crkvu. U nekim skupinama, žene koje nemaju muža potaknute su potražiti mušku osobu, kao što je otac ili pastor, koji bi poslužio kao posrednik u njezinu pristupu Bogu. Neki evanđeoski kršćani smatraju da se podložnost žene mužu mora protezati do poslušnosti čak i ako joj naredi učiniti grešno djelo te da će moralni izbor i krivnja biti njegovi a ne njezini.
3. Stajalište koje se ponekad naziva biblijski feminizam. Iako korijeni ovog stava sežu ranije, D. L. Moody, A. J. Gor don, C. G. Finney i J. Blanchard promicali su jednakost kao biblijski koncept te zagovarali potpuno uključivanje žena u Crkvi. Phoebe Palmer, Moodyjeva suradnica u evangelizaciji, po kojoj se obratilo oko dvadeset pet tisuća ljudi, izjavila je da je Crkva lončareva njiva u kojoj su zakopani talenti žena. Jedna suvremena skupina stavlja velik naglasak na Post 1,27; 1 Kor 11,11-12 i Gal 3,28 u potvrđivanju žena jednakima muškarcima u Isusu Kristu. Te univerzalne tvrdnje, naglašavaju, ukidaju Pavlove ograničene propise. Istraženo je naizgledno proturječje Pavlovih tvrdnji i načinjena razlika između onih koje su univerzalno normativne i onih koje su kulturno relativne. Kao što određene tvrdnje o ropstvu više nisu primjenjive, tako su i određene tvrdnje vezane uz žene bile prikladnije u neko drugo doba. Potvrđeno je kako Bog nije pristran (Dj 10,34) i da ima majčinske aspekte (Pnz 32,18; Ps 131,2; Iz 42,14; 49,1; 66,9-13; Mt 23,37). Prema nekima, teološko opravdanje za ordinaciju počiva na vodećim ulogama žena i u Starom i u Novom zavjetu. Ravnopravan brak prikazuje se kao biblijsko i čovjekoljubivo načelo koje uključuje obostranu podložnost (Ef 5,21). Srodna u nekim pogledima teologiji oslobođenja, ta je skupina stvorila radikalno novu teologiju koja je u velikoj mjeri kontroverzna u evanđeoskom svijetu.
Nešto pomirljivija misaona škola, želeći poduprijeti i autoritet Pisma i spolnu jednakost, drži da “teški” odlomci nisu manje nadahnuti Bogom od 1 Kor 11,11-12 i Gal 3,28. Pobornici zahtijevaju da se tekstovi proučavaju u njihovu jezičnom, religijskom, povijesnom, sociološkom i zemljopisnom okviru. Grčka riječ za glavu, primjerice, za razliku od njezina engleskoga ili hebrejskog prijepisa, nije prenosila značenje vođa ili šef. Prema tome, koncept glave u 1 Kor 11,3 i Ef 5,23 mora se proučavati u svjetlu prihvaćenih grčkih značenja (Ef 4,15-16; Kol 2,19), najviši organ tijela (Ef 1,22- 23), uzajamno ovisan o tijelu (1 Kor 12, 21; Ef 5,23-30), i dio koji se obično rađa prvi (Kol 1,15-18). Post 3,16 smatra se božanskim proricanjem grešne vladavine (Mt 20,25-28; Mk 10,42-45; Lk 22,24- 27) umjesto božanskim propisom, i stavljen je nasuprot Jr 31,22.31-34 u novom savezu.
Istraživanje kultnih uzoraka drevnih žena ima visok prioritet u razumijevanju Pavla kao misionara poganima. Obredni uzvici žena, obvezni u poganskim praksama, nisu imali nikakvo značenje osim zamjetnoga religioznog strahopoštovanja u srcima. Takvi su sveti uzvici potvrđeni u Korintu; stoga je razumljivo da je apostol, želeći prekinuti besmislenu buku i nered tijekom bogoštovlja (1 Kor 14), tražio da se žene suzdržavaju od takvih načina izražavanja, dopuštajući im smisleno moliti i prorokovati (1 Kor 11,5). Mogućnost postojanja alternativnih prijevoda 1 Tim 2,12 postoji, posebice jer je riječ authentein, općenito prihvaćena kao upravljanje, imala nekoliko uobičajenih značenja u novozavjetno vrijeme. Pobornici misle da bi mogla biti upućena ženama uključenima u krivo učenje (1 Tim 4,7; 5,15; 2 Tim 3,3-7; Otk 2,20). Čitav odlomak (1 Tim 2,5-15) mora se proučavati u širem kontekstu pastoralnih poslanica zajedno s njihovom brigom oko heretičkog protivljenja istini, te potrebe suzbijanja lažnih učitelja (1 Tim 1,3-4; Tit 1,10-11). Posebice, postoji dokaz da je možda došlo do iskrivljavanja priče o Adamu i Evi (1 Kor 11,2-4.13-15; 1 Tim 1,4; 2 Tim 4,4; Tit 1,14) slično gnostičkim teologijama koje prikazuju Evu kao nebesku silu i onu koja je Adamu donijela život i svjetlo pomoću zmijina dara poznaje. Prva poslanica Timoteju 2,11-15 može biti pobijanje takvih doktrina, a ne logički temelj za ograničavanje žena.
U svakom slučaju, odgovarajuće korištenje talenata nadarenih žena kršćanki ostaje goruće suvremeno pitanje, koje traži mnogo promišljanja, proučavanja i mudrosti.
izradio