zrelost živog bića je stanje dovršenosti do kojeg je došlo zbog rasta, a uvjetovano je standardom uspostavljenim njegovom urođenom teleologijom. Životinja se smatra zrelom kada dostigne svoju punu veličinu određenu njezinim genetičkim potencijalom i kada ima određene sposobnosti, npr. reproduciranja, pribavljanja hrane i samoobrane.
Kada govorimo o kršćanskoj zrelosti, također mislimo na ostvarivanje potencijala kroz rast, ali taj je potencijal ugrađen u nas stvaranjem i duhovnim nanovorođenjem, kako bismo djelovali kao Božja ljubeća i ljubljena djeca, kao prava braća i sestre jedni drugima te kao pravi upravitelji stvorenjem. Proces rasta prema kršćanskoj zrelosti zove se posvećenje. Kao što je rast životinje prema dovršenosti proces stjecanja odlika i karakteristika koje odgovaraju vrsti o kojoj se radi, tako je i kršćansko posvećenje proces stjecanja onih odlika i vrlina koje je Bog odredio kod stvaranja i otkupljenja kao obilježja čovječanstva. Ako su potpuno naraslo krzno, šape, zubi, spolni organi, itd., oprema zrele životinje, duhovno zrelo biće opremljeno je strpljivošću, popuštanjem, ljubaznošću, praštanjem, sućuti, uzdržljivošću, zahvalnošću, nadom i drugim kršćanskim vrlinama.
U ključnim novozavjetnim odlomcima o ljudskoj zrelosti, čini se da jedan (1 Kor 13) govori o zrelosti pojedinca, dok drugi (Ef 4,1-16) govori o zrelosti kršćanske zajednice. U oba odlomka, glavno obilježje zrelosti je ljubav, shvaćena kao emocionalna veza s Bogom i članovima crkve, te kao sklad i suradnja u djelu kraljevstva, jačana Duhom Svetim. U odlomku iz Poslanice Efežanima, Pavao snažno ističe jedinstvo kršćanske zajednice: budući da postoji samo jedan Duh, jedan Gospodin, jedan Otac, jedna nada, jedna vjera i jedno krštenje, logički je da ne smije biti nesloga, svađa, strančarenja, optuživanja, zavisti, pristranosti, mrmljanja i drugih podjela i razdvajanja u crkvi ako djeluje kao crkva, odnosno kao zrelo tijelo Isusa Krista. U crkvi postoje raznolikosti, zato što je Krist dao različite darove pojedinim članovima na dobrobit crkve, no oni trebaju biti posvećeni djelu službe, a to je izgradnja Kristova tijela “dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove” (Ef 4,13). Pavao povezuje tjelesni rast s povezivanjem njegovih udova, “skupa povezano i skupa držano svakovrsnom opskrbnom vezom” (Ef 4,16).
Pavao jasno govori o zrelosti pojedinca kada kaže: “Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, sudio kao dijete. Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje” (1 Kor 13,11); u ovom poglavlju skoro uvijek piše u prvom licu jednine). Ono čega smo se odrekli su ljubomora, hvalisavost, oholost, grubost i sve one druge odlike koje su suprotne povezanosti mirom. Iako je ovo poglavlje o pojedincu, stisnuto je između dva poglavlja o jedinstvu i izgrađivanju crkve. Kao što je zrelost crkve u njezinu jedinstvu, kroz ljubav, u jednome Duhu, isto se može ustvrditi da, ne samo da zrelost potiče pojedinca promicati jedinstvo crkve kao jedan od njezinih članova, već je to također integriranje osobnosti ostvareno kroz ljubav prema Bogu iznad svega i traženje njegova kraljevstva. Možemo prepričati Sørena Kierkegaarda i reći da je čistoća srca ljubiti jednog Boga. Takva iskrenost uma može odražavati gospodstvo i suverenost Boga na čiju smo sliku stvoreni te na pojedinačnoj razini udvostručiti jedinstvo koje Pavao tako jasno smatra glavnom značajkom zrelosti crkve. A u odnosu na raznolikosti darova u crkvi bit će raznovrsnost kršćanskih vrlina u pojedincu, koje će na ovaj ili onaj način proizaći iz vjernikove ljubavi te ga opremiti za različite kušnje i zadatke kršćanskog života u svijetu.
Literatura: S. Kierkegaard, Purity of Heart is to Will One Thing (ET, New York, 1938); S. Kierkegaard, Works of Love (ET, New York, 1962); C. S. Lewis, ’Beyond Personality’, u Mere Christianity (London, 1952).
izradio