vječnost (hebr. ‘ôlām; grč. aiōn, doba; aiōnios, vječan). Pojam vječnost upućuje na transcendentnost vremenskoga i upotrebljavan je u različitim značenjima: trajnost (“vječni bregovi”); vrijeme bez kraja (“uživati vječnu nagradu”); vrijeme bez početka (špekulativna predodžba svemira kao “vječnog procesa”); neograničeno vrijeme (pripisivanje vremenskoga Božjoj naravi). Pored toga, ovaj pojam tradicionalno je upotrebljavan u teologiji i filozofiji za označavanje Božje neograničenosti u odnosu prema vremenu, tj. da označi božansko savršenstvo čime Bog nadilazi vremenska ograničenja trajanja i slijeda te egzistiranje u jednoj nedjeljivoj sadašnjosti.
Neki današnji teolozi smještaju vrijeme u stvarnu Božju narav, umjesto da na to gledaju kao na stvoreni poredak. Oscar Cullmann potpuno odbacuje ideju bezvremenskoga kada je riječ o vječnome. On smatra da je vječnost jednostavno beskonačno produženo vrijeme; prvo, neograničeno vrijeme; zatim ograničeno, na jednoj strani stvaranjem a na drugoj eshatološkim događajima.
Ne može se prigovoriti Cullmannovoj težnji da se sačuva isključivo značaj povijesti spasenja i da se spriječi blijeđenje Kristova djela kao odlučujućeg središta povijesti od kojeg i vrijeme i vječnost postaju razumljivi. Ali nepriznavanje jedinstvene Božje osobine bezvremenskoga nije potrebno da bi se sačuvala realnost i značaj povijesnog otkrivenja i otkupljenja; štoviše, vremenski dio vječnoga postavlja svoje vlastite teološke probleme.
Božja bezvremenost može biti čvrsto podržana. Stalna upotreba pojma aiōn za prostorni svijet (grč. kosmos) upućuje na uzajamnu povezanost vremena i prostora. Odatle Božje osobine bezvremenskoga i besprostornoga – negativna pretpostavka za biblijske teiste – čini se da podrazumijeva jednostrano oslanjanje na aiōn. Umjesto toga čini se da vrijeme i prostor pripadaju stvorenom poretku odvojeni od božanske biti i zato je vječnost neopisivi božanski atribut. Osim toga, biblijski kontrast između božanskoga i vremenskog trajanja često jekvalitativan prije nego kvantitativan ili proporcionalan. Vremenske kategorije promatrane su kao neprimjenjive za Jahvu (usp. Ps 90,2). Ova kvalitativna konotacija potpuno opravdava upotrebu množine ‘ôlāmîm za Božju vječnost (kao u Ps 61,4; Dn 9,24). Hebrejski rječnik ne izražava kvalitativno razlikovanje, ali množina ne može doslovno značiti niz neograničenih doba; to vjerojatno poetski upućuje na kvalitativnu razliku.
Značajan je novozavjetni prijevod riječi ‘ôlām s aiōn i aiōnios. To pokazuje da je osnovno značenje pojmova “vječni život” i “vječna smrt” kvalitativno, a ne jednostavno kvantitativno. Vječni život je život prikladan za vječnost u kojem vjernik već sudjeluje kroz obnovu (Iv 5,24). Iako ne podrazumijeva bezvremensko, drugi pojam, vječna smrt, duhovna je smrt koja je, u slučaju nepokajanja nevjernika, pri fizičkoj smrti prijelaz u konačno stanje. Atribut vječnosti ne može biti odvojen od drugih Božjih atributa. Biblijski naglasak na božansko sveznanje podržava stav o njegovoj nadvremenskoj vječnosti. Ako Božje znanje proizlazi iz slijeda ideja u božanskom umu, on ne može biti sveznajući. Božansko sveznanje podrazumijeva da Bog zna sve u jednoj cjelini.
izradio