smrt mozga, moguće je da životne funkcije (disanje, cirkulacija, izlučivanje) ustraju ili budu umjetno podržane, unatoč uništenju viših moždanih funkcija zbog bolesti. Problemi koji se time podižu su: prvo, kako biti sigurni da je mozak mrtav i time nesposoban održati funkcije žive osobe; i drugo, ako je sigurno, kada i kako zaustaviti životnu podršku (problem “isključivanja”). Odgovor na prvo pitanje je medicinski: psihička smrt dijagnosticirana je samo nakon određenog broja rigorozno propisanih testova. U Velikoj Britaniji ovi testovi ponavljaju se jednom nakon prikladnog intervala i čine ih jedino dva specijalista (BMJ 1976, 2, pp. 1187-1188 i 1157-1158).
Prednji mozak, koji sadrži moždanu koru, struktura je neophodna za razmišljanje i jasno izražavanje obilježja osobnosti. Stražnji mozak sadrži moždinu u kojoj su one funkcije koje održavaju život, pogotovo vitalne funkcije disanja i krvotok. Pojam “moždane smrti” podrazumijeva propadanje barem moždane kore nepovratno. Pojam “vegetiranja mozga” podrazumijeva nepovratan gubitak vitalnih funkcija. Čak i kada su vitalne funkcije privremeno održavane uz pomoć strojeva, ni psihička smrt ni vegetiranje mozga nisu kompatibilni s povratkom svjesne funkcije. U takvoj se situaciji prekida održavanje života pod uvjetima rigoroznih provjera. Ni moždana smrt ni vegetiranje mozga ne bi se smjeli pomiješati s vrlo rijetkim stanjem “zaključanosti”, gdje je pacijent svjestan i može razumjeti, ali nije u mogućnosti odgovoriti drugima.
Teološki i etički problemi pojavljuju se u povezivanju pojma osobe stvorene na sliku Božju s postojanjem pacijenta bez funkcionalnoga prednjeg mozga. Pastoralni problemi uključuju informiranje rodbine, pridobivanje njihova prihvaćanja povlačenja životnog održavanja, i suosjećanje s njihovom zabrinutošću o tome kako prividno živuća, ako nesvjesna, osoba može biti mrtva. To prihvaćanje može potrajati. Često se osjeća krivnja, neadekvatnost i beznadnost koji prate uobičajeno žaljenje zbog smrti, i osjećaj da je na neki način gašenje strojeva ubilo pacijenta. Moglo bi se pogrešno misliti da je odluka o opozivanju aktivne terapije bila uvjetovana medicinskom zabrinutošću zbog cijene, zbog potrebnog kreveta ili samo nevoljnošću da se pokuša. Može čak biti zabrinutosti kod nekih da osoba koja je umrla nije imala priliku pokajati se ili vjerovati zbog odluke da se ne održava na životu. Može im se pomoći da vide kako produljivanje održavanja života za one koji nikada više ne mogu odlučivati, donosi samo bespotrebnu patnju svima koji su u to uključeni.
izradio