situacijska etika, izraz koji je skovao američki episkopalni moralist Joseph Fletcher. Kao odgovor na još nepotvrđene neuspjehe legalizma i antinomizma Fletcher se zalagao za srednje rješenje koje bi prilazilo svakoj situaciji potpuno opremljeno pravilima i poukama iz prošlosti, ali sa spremnošću da ih se ostavi po strani ukoliko će se ljubav bolje pokazati na neki drugi način.
Fletcher je predložio četiri pretpostavke i šest ključnih propozicija situacionizma. Pretpostavke su pragmatizam, relativizam, pozitivizam i personalizam. Fletcherova strategija bila je pragmatična. Njegove su taktike bile relativističke. Postavio je agape ljubav po vjeri i stavio ljude ispred principa u procesu donošenja odluka. Ukorijenjen u egzistencijalizmu i naglašavanju slobode i autonomije pojedinca, Fletcher je stavio agape ljubav u središte situacionizma. Ova požrtvovna ljubav je pažljivo definirana. Čista ljubav je uvijek dobra. Ljubav je jedina norma. Ljubav i pravda su jednake jer je pravda distribuirana ljubav. Ljubav nije volja za sviđanje. Samo učinak ljubavi opravdava sredstva. Ljubav odlučuje gdje i kada u svakoj situaciji.
Fletcher je prikazao svoje stajalište opširnom upotrebom teških slučajeva. Rekao je da će pokazati da primjena zakona ili odbijanje primjene agape ljubavi vodi do katastrofe. Tvrdio je da se ispravnost djelovanja prosuđuje u skladu sa situacijama u kojima se djelovanje odvija. To znači da čin ljubavi treba proračunati u terminima namjere činitelja i rezultirajućih posljedica ljubavi. Ovi učinci opravdavaju čin kao dobar.
Prvotno je ovo stajalište bilo prihvaćeno kao dio slobode 1960-ih godina s odbacivanjem tradicionalnih vrijednosti biskupa Johna A. T. Robinsona (1919- 1983). No, pažljivo proučavanje dovelo je do ozbiljnih sumnji u valjanost i integritet situacijske etike. Čini se neobično legalistično s njezinom univerzalnom primjenom jednog pravila na temelju četiri pretpostavke i sredstava šest propozicija. Situacionizam vadi svoju jakost iz teških, iznimnih slučajeva koji nikako ne mogu biti zdrava osnova za stvaranje općih pravila ili zakona. Ona nikada ne daje odgovarajuću definiciju što čini situaciju ili u kojoj se točki odvija konačni proračun posljedica i ne daje jasne elemente za proračun ili sredstva proračunavanja. Mnogi su odbili posljedičnost stajališta, naglašavajući važnost motiva kao i prirodu čina koji ima moralni značaj. Fletcher na kraju naziva “dobrim” ono što je u stvarnosti zlo. Njegovi pokušaji da opravda stvari poput preljuba čini se da upućuju na previše optimistično gledanje na ljudsku prirodu i na svijet. Življenjem u palom svijetu ponekad smo suočeni s izborom između više zala. Fletcher preuveličava kapacitet ljudskih bića da znaju dovoljno da bi donijeli odluke i izbore koji bi bili moralno ispravni i ne uspijeva vidjeti da je ljubav ispunjeni zakon (Mt 22,36; Rim 13,10).
Literatura: J. Fletcher, Moral Responsibility: Situation Ethics at Work (Philadelphia i London, 1967); idem, Situation Ethics: The New Morality (Philadelphia i London, 1966); J. Macquarrie, Three Issues in Ethics (London, 1970); P. Ramsey, Deeds and Rules in Christian Ethics (London i Edinburgh, 1965; New York, 1967).
izradio