samaštvo

samaštvo. Većina ljudi proživi period samaštva u svom životu, doba kada su sve manje ovisni o svojim roditeljima, ali bez savezništva s bračnim partnerom. Brakovi koji završe smrću jednog od partnera čine preživjelog samcem pred kraj njegova života. U mnogim zemljama povećana stopa razvoda brakova znači da se povećava zajednica ljudi svih dobi koji više nisu u braku i većina njih se sama brine za djecu. U većini modernih društava samcima je omogućeno da žive ili u vlastitom domu ili da dijele životni prostor s drugim samcima. Domaćinstva koja ne sadrže bračni par većinska su manjina unutar zajednice i snažno su zastupljena u većini crkava.

Često je značenje izraza samac su ženo na označavanje osobe koja se najvjerojatnije nikada neće oženiti ili udati. Neki su svjesni da su, unutar granica svojih okolnosti, odlučili i da više žele samački način života od bračnoga ili onog u potrazi za bračnim partnerom. Drugi smatraju da nisu imali izbora. U pitanju mogu biti fizički ili emocionalni čimbenici, ili teške društvene ili ekonomske okolnosti koje ih prisiljavaju na samaštvo. Način na koji ljudi gledaju na svoje samaštvo obično se mijenja kroz različite periode života. Osoba koja je u određenom trenutku smatrala da je samaštvo frustrirajući hendikep, u drugom će biti zadovoljna prilikama koje pruža samački način života i pozitivno će gledati na izbore koji su tome doprinijeli. Relativno je malo slučajeva u kojima je neki oblik braka potpuno iskorijenjen kao buduća mogućnost samca.

Samaštvo kao patologija ili povlastica? Glavno pitanje u kršćanskoj teologiji je koji naglasak treba staviti na samaštvo u odnosu na brak. Treba li ga tretirati kao patološku pojavu: nešto nenormalno što zahtijeva ili liječenje ili barem ublažavanje boli? Ili ga trebamo opisati kao povlasticu: posebno zvanje istinski predanoga Kristova sljedbenika? Srednje stajalište predlaže pogled na samaštvo i brak kao na paralelna stanja, svako sa svojim radostima i tugama. Samci su manjinska, ali ne i abnormalna skupina. Većina crkava tvrdi da zastupa treći pogled, ali teško to sprovodi u praksi.

Biblijske teme

Stvaranje i pad. Prvo i drugo poglavlje Knjige Postanka potvrđuje da je seksualnost temeljni aspekt čovječanstva, da ju je stvorio Bog i da je dobra. “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Ova izjava proizašla iz Božjih usta predstavlja priču koja svoj vrhunac doživljava u opisu braka kao jedinstva u jednom tijelu (Post 2,24). Iako je ovdje glavna usredotočenost brak Adama i Eve, oni također predstavljaju početak ljudske zajednice u braku, prijateljstvu, komunikaciji i suradnji. U društvu u kojem je brak sigurna institucija, samci mogu imati podršku i bliske odnose unutar proširene obitelji. Nisu sami u apsolutnom smislu.

Ulaskom grijeha, ulazi i smrt i poremećaj odnosa među spolovima. Udovištvo, razvod i mnogo bolnog samaštva povezano je s posljedicama pada.

Starozavjetni savez. U starozavjetnom savezu nema jasnog otkrivenja o zagrobnom životu. Pojam kontinuiteta i koncept Božjega budućeg blagoslova povezan je s nasljednicima (djecom). Nemogućnost imanja djece u Izraelu bila je velika tragedija. U izraelskoj patrijarhalnoj strukturi samci bi ostajali unutar produžene obitelji radi zaštite i sredstava za život. Dva primjera samaca su Jeremija, koji nije imao ženu (Jr 16,2) i Ezekiel, čija je žena umrla (Ez 24,18). Ova bolna iskustva koristila su kao sredstva koja je Bog upotrijebio da bi prorocima olakšao prenijeti poruku koliko Bog pati zbog svoje gorljive ljubavi za svojim narodom (Jr 18,13-15; Ez 24,13.24). Cjelokupno starozavjetno stajalište, i dalje prisutno u židovstvu, je da je vjenčati se i imati djecu sveta dužnost. Odbiti to znači neodgovornost. Biti nesposobnim za to znači tragediju (1 Sam 1,5-8; Izr 30,16; Iz 49,21).

Utjelovljenje i uskrsnuće. Stoga je istaknutija činjenica da je središnja figura Novog zavjeta samac. Isus je primjer savršene ljudskosti. On je potpuna i cjelovita sama osoba. Evanđelja daju konkretne primjere načina na koje se on odnosi prema svojoj obitelji, svojim prijateljima i pojedincima, bilo muškim ili ženskim.

Dva odjeljka u Evanđelju po Marku navode Isusovo razmišljanje o samaštvu i braku. Matej 22,30 daje buduću perspektivu. Bračni savez ograničen je svojim značajem za ovaj život. Ne prenosi se u uskrsnuće.

U Mateju 19,1-11 Isus daje podršku braku na temelju Post 2,24. Učenici protestiraju da je bolje biti neoženjen, a odjeljak je zaokružen izjavom o tri kategorije celibata (Mt 19,12). Komentatori obično ove stihove vide kao jasan način adresiranja celibatnog samaštva. Osoba može biti samac zbog urođenih mana ili kao posljedica društvenih okolnosti, ali ima i kategorija onih koji izaberu ili prihvate to radi kraljevstva nebeskog.

Život u otkupljenoj zajednici. Vrlo slične teme pojavljuju se i kod Pavla u raspravi o samaštvu nasuprot braku u 1 Kor 7. Čini se da su neki korintski kršćani smatrali da spolni odnosi sprečavaju duhovni rast i da ih kršćani trebaju izbjegavati. Pavlov odgovor je dugačak i pažljiv. On potvrđuje da je brak dobar ar i da se bračni partneri ne trebaju  spolno uskraćivati jedan drugome. No, jednako tako govori da je samaštvo karizmatičan dar; dolazi od Božje milosti (1 Kor 7,7). Pavao preferira taj dar i želio bi da ga imaju svi čitatelji, no dokle god imaju izbora, trebaju biti realni u vezi sa svojim seksualnim potrebama (7,9). Kasnije u poslanici jasno izjavljuje da sloboda od neimanja spolnih odnosa nije ono što samaštvo čini privlačnim, već sloboda od tjeskobe i sloboda za nepodijeljeno predanje i službu Gospodinu (7,32-35).

Dakle, kršćanska perspektiva na biblijski materijal je da, iako su prva stvorena ljudska bića, Adam i Eva, bili vjenčani par, u novom stvorenju drugi Adam, Isus Krist, bio je samac. Samaštvo i brak su usporedni putovi za ljubiti i služiti u svijetu te koji nas pripremaju za život u uskrsloj zajednici. Oni su dar od Boga ili izabir unutar područja rada u kojem nam Bog nudi izbor. Problem se ne nalazi u samom samaštvu, već u nizu poteškoća koje se obično pojavljuju.

Pastoralna pitanja

Identitet i samopoštovanje. Nisko samopoštovanje česti je problem samaca. Uzročnici mogu biti izvanjski. U mnogim kulturama kolokvijalni izrazi za samce podrazumijevaju nepoštovanje. Običaji koji zahtijevaju dolazak na večeru u paru, napadni komentari roditelja i prijatelja, te nespretni pokušaji da se nekoga “spari” čine da se samci osjećaju drugorazrednim ljudima. Celibatnim samcima ponekad se nalijepi etiketa nezrelih ili nenormalnih ljudi. Moderno zapadnjačko društvo doživjelo je da se ti stavovi značajno mijenjaju. Samačkom životnom stilu pridodana je nova pozitivna vrijednost. On označava slobodu za ostvarenje karijere, mobilnost i financijski uspjeh. No, jednako ga se doživljava kao slobodu za ostvarenje niza seksualnih veza, bez odgovornosti ili odgoja djece.

Uz izvanjske pritiske samci često imaju nisko viđenje sebe zbog emocionalne uskraćenosti. Svjesni su da im u životu nedostaje osoba koja bi im dala najveći prioritet u vremenu potrebe; da im nedostaju prijatelji i rodbina koji ih potiču, dive im se i ohrabruju ih; nemaju nikoga tko bi ih nježno i s ljubavlju dotaknuo; nedostaje prisutnost poznate osobe u domu i nekoga tko bi se s njima smijao kako bi im pomogao da se opuste nakon posla; nedostaje im kontakt s djecom.

Ni jedan od ovih problema nije izri čito vezan za samce; to se može dogoditi i ljudima u braku. Također, jednom kad se ijedan od ovih problema identificira moguće ga je riješiti na različite načine. Ako se samaštvo prihvati kao usporedni put prema cilju zrelosti i ljubavi u kraljevstvu Božjem, tada je taj posebni dar namijenjen i za veći broj odnosa. Samci trebaju uložiti vrijeme i trud u razvijanje odnosa s drugim samcima, s bračnim parovima i s djecom. Potrebno im je da, poput Isusa, imaju uži krug bliskih prijatelja s kojima će dijeliti svoju intimu i osjećati se prihvaćenima onakvi kakvi jesu.

Pomaže i ako pastiri i propovjednici koriste jezik i primjere koji podržavaju životni stil samaca i izgrađuju im pouzdanje. Ponekad briga da se učvrste brakovi dovodi do zanemarivanja samaca. Treba provjeriti sprečavaju li strukture samcima korištenje njihovih duhovnih darova. Kod nekih je pojedinaca nisko samopoštovanje povezano s dozom depresije koja im otežava preuzeti inicijativu u prijateljstvu. Potrebno im je primjereno savjetovanje kako bi ih se ugradilo u zajedništvo.

Osama ili osamljenost. Ovog je stoljeća tendencija bila pretpostaviti da je glavni izvor ljudske sreće u bliskim odnosima. Nedavno je psihijatar Anthony Storr (1920) tvrdio da velika količina ljudskog zadovoljstva i ispunjenja dolazi iz osame. Znanstvena otkrića i umjetnička kreativnost potkrepljuju to isto. Kvalitetan molitveni život zahtijeva mjesto i vrijeme nasamo s Bogom. Isus se redovno povlačio od masa u osamu kako bi molio. Samački način života nudi veću mogućnost za osamu.

Osama postaje samoća ako ju se doživi kao nesreću. Kada se osoba osjeća osamljenom moliti, postaje teško, a kreativnost se umanjuje. No, s ostvarenjem toplog odnosa, osjećaji samoće, možda duboko zakopani, postaju osviješteni i prepoznati.

Seksualnost i celibat. Teško je pomiriti teologiju samaštva kao Božjeg dara s iskustvom samaštva kao gubitka ili neimanja genitalnih spolnih odnosa. U ranoj i srednjovjekovnoj crkvi celibat se smatrao uzvišenijim, duhovnijim pozivom od braka. To je bilo isprepleteno s idejom da u palom svijetu spolni odnos neminovno uključuje određenu dozu grešne požude koja osobu odvaja od zajedništva s Bogom. Celibat je bio određen za čisto, nepodijeljeno predanje Gospodinu.

Reformatori su se snažno borili protiv ideje da je brak drugorazredni dar i pokušavali su iskorijeniti pritisak koji je išao u prilog celibatu. No, i dalje je postojala tendencija da se na seksualnost gleda sumnjičavo, stavljajući naglasak na brak kao sredstvo protiv razuzdanosti. John Calvin zalaže se za “dostojanstvo, mjeru, skromnost, a ne obijest i neobuzdanost” u međusobnom ophođenju između muža i žene (Institutes II. Viii.44).

Danas smo postali vrlo osjetljivi na opasnosti dualističkog razmišljanja na području seksualnosti. Duhovna zrelost uključuje integraciju misli i emocije i tjelesnih nagona. Mi slavimo i molimo tjelesno. Psihologija je pokazala važnost tjelesnog dodira i kontakta očima u rastu sposobnosti da volimo te upozorila na opasnosti za osobnost kada se negiraju seksualne potrebe.

Neki se stoga pitaju je li u dobu učinkovite kontracepcije potrebno zahtijevati celibat za kršćane. Isus i njegovi apostoli su govorili o grešnosti seksualne nečistoće (grč. porneia). No, bi li se taj termin primijenio i na današnje odgovorne odnose, pune ljubavi?

Važno je primijetiti kako se Pavlovo učenje na temu samaštva i braka u 1 Kor 7 nastavlja na najdetaljniju novozavjetnu raspravu o porneiji u 1 Kor 6,9-20. Kontekst spominje pristup oženjenih muškaraca prostitutkama, no njegovi argumenti imaju puno širu i sveopću primjenu. Osvrće se na stvaranje u kojem je seksualnost (v. 11 redak) tako intimno isprepletena s osobnošću da čak i najneobaveznije spolno općenje stvara od dva tijela jedno za koje je Bog namijenio da bude trajno. Raduje se uskrsnuću kako bi naglasio da tijelo ima vječni značaj. Zatim naglašava neprimjerenost da onaj kojeg je Krist otkupio, koji je oživio po Duhu Svetom i koji je član Kristove crkve koristi svoje tijelo za seksualno zadovoljstvo izvan bračnog saveza.

Za one koji slijede kršćanski put celibata, zrelost uključuje prihvaćanje, a ne nijekanje seksualnih osjećaja i potreba. Maštanja i samozadovoljavanja ne treba doživljavati s pretjeranom krivnjom ili strahom. Ona obično upućuju na potrebe koje se mogu ispuniti na druge načine. Potrebna je mudra i blaga suzdržljivost kako bi se izbjegle nezdrave navike.

Katolički pisac Donald Goergen (1943) razlikuje genitalnu seksualnost, neostvarenu u celibatu, od emocionalne seksualnosti koja se u potpunosti može ostvariti kroz suosjećanje, nježnost i emocionalnost u odnosima. Moguće je da njegov opis zahtijeva argumentiranje s aspektom seksualnosti kao izvorom energije i zabave. Prihvaćanje i proslava postojanja ove mogućnosti dio je procesa postajanja kanalom Božje ljubavi u svijetu.

U tom će procesu postojati vrijeme kada će bol neispunjene genitalne seksualnosti postati izrazito jaka za samu osobu. Žena će možda u svom srednjem životnom dobu odjednom shvatiti da je mogućnost za materinstvo prošla i trebat će prežaliti taj gubitak. Često se ta bol pojača umjesto da se olakša i ublaži od strane obitelji ili prijatelja u braku. Takvi osjećaji suosjećanja stvorili su trenutačni trend poticanja potpune genitalne aktivnosti mentalno hendikepiranih osoba u institucijama u kojima se za njih brine. No, Jean Vanier (1928), u svojim L’Arche zajednicama ipak prezentira ideju da je suosjećanje kompatibilno s celibatnim načinom života.

Slatkorječive propovijedi oženjenih na temu dara samaštva gotovo uvijek dodaju sol na ranu i izazovu gnjevne reakcije. Različita svjedočanstva i dobri primjeri mogu učinkovitije pomoći da čitava zajednica razumije put samaštva kojem je glavni model i primjer Krist, jedinstveni Sin Božji – samac.

Literatura: M. Evening, Who Walk Alone (London, 1974); D. Gillett et al., A Place in the Family (Bramcote, Nottingham, 1981); D. Goergen, The Sexual Celibate (New York, 1974; London, 1976); M. Israel, Living Alone (London, 1982); A. Storr, Solitude (New York, 1988; London, 1989); P. Tovey, ‘An Unwanted Gift?’, Th 759, 1990; J. vanier, Man ans Woman He Made Them (Paris i Montreal, 1984; London, 1985); I. J. Yoder, ‘Where is My family?’ i B. Yoder, ‘Holy Loneliness’, u B. i I. J. Yoder (ur.), Single Voices (Scottdale, PA, i Kitchnere, Ontario, 1982).