novac je način plaćanja, metoda zamjene, jedinica za mjerenje relativnih vrijednosti i spremište vrijednosti. On je najtečniji od svih mogućih spremišta bogatstva, s obzirom na to da je prihvatljiv kao namirenje za ugovore, dugove i u zamjenama na način na koji ostala imovina nije.
Novac je postojao jako dugo vremena, čak u primitivnim ekonomijama koje su prvenstveno koristile robnu razmjenu. Da bi mogli imati ulogu novca, predmeti su morali imati određene atribute: relativnu prirodnu rijetkost; lagano i nepogrešivo prepoznavanje i kako je John Maynard Keynes (1883-1946) pokazao, elastičnost proizvodnje koja je jednaka nuli ili zanemariva, tako da otpušteni radnici ne mogu otići i brati novac s drveća.
Metalni novac, najčešće srebro ili zlato, bio je najpopularniji oblik novca. Banknote su se, također, računale kao novac najkasnije od 1700. godine. U dvadesetom stoljeću čekovi i kreditne kartice postale su sve češći oblici novca. Papirnati novac se u početku morao podržati s određenom rezervom zlata ili srebra u šipkama, ali fiksni omjer bio je odbačen i od 1971. bankama je ostavljeno odlučivanje o svojim nivoima i vrstama rezerve. Uvođenje čekova i kreditnih kartica promijenilo je kruženje novca oko ekonomije i smanjilo je sposobnost vlasti da kontrolira količinu novca u optjecaju. U dvadesetom stoljeću događaju se promjene u većini država, od privatnog izdavanja novca u banknotama individualnih banki do državnog nadzora definicije i izdavanja novca, obično kroz središnju banku, npr. Bank of England ili Federal Reserve Bank u SAD-u.
Kada države pokušaju izmjeriti svoje novčane zalihe, moraju računati ne samo novčanice i novčiće već i druge oblike novca. U praksi to vodi do raspona definicija novčanih zaliha, prema tome što je uključeno u dodatku novčanicama i novčićima. U novčanu zalihu mogu se dodati npr. tekući računi u bankama, terminski polozi, bankovni polozi, bankovne rezerve, itd.
Banke imaju veliku ulogu u stvaranju novca kroz načelo stvaranja kredita. Banka mora samo držati u rezervi mali dio pologa koji je osoba uložila za dnevne obveze. Ostatak može posuditi uzajmljivaču uz kamate. S obzirom da će dio ovih zajmova završiti kao bankovni polozi drugih, daljnji zajmovi davat će se nakon ostavljanja rezervnog dijela. Novčana zaliha tako se povećava na osnovi prvotnih zajmova do množine koja je povezana sa zadržanom rezervom. Uvođenje kreditnih kartica povećava novčanu zalihu dalje na načine koji su teški za izmjeriti s obzirom da iznosi kredita imaju manje jasan odnos prema polozima.
Kontroliranje novčane zalihe postalo je meta državnih politika od Drugoga svjetskog rata zbog prihvaćanja Keyneskih ekonomskih teorija i politika. Politika tiskanja novca bila je zastupana u 1930-ima u Britaniji i u SAD-u na osnovi Keyneskih teorija. Preciznije, vlade su trošile novac na različite projekte kako bi dale ljudima prinose i tako izvukle ekonomiju iz recesije 1930-ih. Iako je Keynes gradio na prijašnjim teorijama, posebice na teoriji brojnosti novca iz 1664. (Thomas Mun, 1571-1641), predstavio je neke nove elemente u djelu The General Theory of Employment, Interest and Money (Cambridge, 1936). Najznačajnija ideja bila je da ljudi mogu držati novac za špekulativne svrhe kao imovinu i ne samo kao način zamjene ili metodu plaćanja.
O ideji ograničavanja novčane zalihe kako bi zadržali i smanjili inflaciju znatno su raspravljali monetaristi u 1970-ima, prateći ranije radove Miltona Friedmana (1912, Studies in the Quantity Theory of Money), iako se tvrdi da je ideja povezana s teorijom brojnosti. Monetarističke politike prihvaćene su 1970-ih i 1980-ih usred mnogo proturječja u nekim naprednim industrijskim ekonomijama (npr. UK), ali ne bez nekih Keyneskih politika koje su se koristile u isto vrijeme. Potpunija rasprava ovih različitih pristupa vođenju ekonomije, gledano s kršćanske strane, može se naći u djelu Transforming Economics (poglavlja 1-3) Alana Storkeya (1943) i Economics Today (poglavlje 6) Donalda Haya (1944). Oba autora nalaze stvari za pohvalu i stvari za kritiku u svim svjetovnim pristupima kad se prosuđuju standardima biblijskih načela.
Novac podiže nekoliko praktičnih pitanja za kršćane. Iako je jedna od imovina kojima nam je Bog dao da upravljamo, kršćani su upozoreni da novac može biti idol, natječući se s Bogom (Lk 16,12-13). Ljubav za novcem (ne novac sam, kako je često krivo citirano) izvor je svih zala (1 Tim 6,10; usp. Mk 4,19). Novac se ne smije gomilati (Mt 6,19-21; Lk 12,16-21). Trebamo voljno plaćati svoje poreze (Mk 12,13-17), a davanje, osnovano na desetini kao minimumu (Mal 3,10), treba biti važan dio našeg upravljanja novcem (1 Kor 16,2; 2 Kor 8,7; Heb 13,16). Biblijski principi koji se primjenjuju kod davanja i odgovornog upravljanja novcem korisno su raspravljeni u djelu Money Matters (Leicaster, 1978) Simona Webleya (1932) pored pitanja kao što su trebaju li kršćani štedjeti, posuđivati, uzajmljivati, ulagati ili kockati se. Promjene po pitanju novca koje su se pojavile u dvadesetom stoljeću kroz bankarski sustav i veću raspoloživost kredita i kreditnih kartica podižu neka praktična etička pitanja koja kršćani trebaju postaviti. Lakoća kojom se sada može dići kredit znači da je moguće da mnogo pojedinaca upadne u velike dugove, neovisno od onih koji su se preopteretili hipotekama (vidi A. Hartropp i R. McCloughry, Debt). Webley predlaže da se biblijska učenja o dugu najbolje mogu sažeti kao ”živi bez stvari ili usluge koju si ne možeš priuštiti” (Money Matters, str. 39). Sputavajući dug vodi prema siromaštvu i biblijsko učenje o siromaštvu preporuča da bi ustanove trebale izbjegavati vezati ljude u to stanje. Prelagano dopuštanje kredita protivno je biblijskim principima. Kreditne kartice podižu druga moralna pitanja jer uključuju trošak prodavaču koji će bez sumnje više cijene prebaciti na sve, uključujući siromašne, a ne samo na one koji imaju kreditne kartice. Novac se može koristiti kako bi se zaradilo još novaca bez upuštanja u posao, npr. kroz kupovanje dionica i udjela ili druge financijske imovine. Ovakva praksa podiže moralna pitanja kršćanima, koja zahtijevaju pažljivo promišljanje s obzirom da su neke od tih praksi samo malo drukčije od kockanja.
Litertura: M. Friedman, “The Quantity Theory of Money: A Restatement”, u M. Friedman (ed.), Studies in the Quantity Theory of Money (Chicago, 1956); A. Hartrop i R. McCloughry, Debt (Bramcote, Nottingham, 1990); D. Hay, Economics Today (Leicaster, 1989); A. Storkey, Transforming Economics: A Christian Way to Employment (London, 1986).
izradio