kršćanstvo i kultura

kršćanstvo i kultura, odnosi između kršćanstva i kulture mijenjali su se prema okolnostima i određenim percepcijama kulture. Iako nam je suvremena društvena znanost dala detaljniji uvid u kulturu, u principu smo zabrinuti zbog načina na koje se Božje djelo spasenja – i u Pismu i u povijesti – suočilo i promijenilo društveni poredak u njegovu postojećem kontekstu, ali i zbog načina na koje su zajednice vjernika gledale na svoja okruženja i reagirala na njih. Crkva se suočava s ovim pitanjima kad god želi živjeti svoju vjeru i dati vjerodostojno svjedočanstvo na mjestu gdje ju je Bog pozvao.

Riječ kultura prvotno se odnosila na obrađivanje tla i nikada nije u potpunosti izgubila bliske odnose s prirodnom plodnošću. Iako se sama riječ često koristi u užem smislu za istaknute vrste umjetnosti, kulturu je bolje razumjeti kao ukupan sustav ljudskog ponašanja i upravo u tom smislu ta će se riječ koristiti u ovom članku. Kultura uključuje cjelokupno ponašanje koje je naučeno i preneseno simbolima određene skupine (običaji, rukotvorine, jezik, itd.) i koje se usredotočuje na određene ideje ili pretpostavke koje nazivamo svjetonazorom.

Biblijski i teološki okvir. Stari zavjet. U Bibliji ne postoji riječ za kulturu kao takvu, ali od početka je jasno da je Bog stvorio muškarca i ženu kao kulturna stvorenja. Rana poglavlja u Postanku opisuju stvoreni red kao međusobno povezanu zajednicu u kojoj su odnosi s Bogom, zemljom i ljudskim bićima imali svoju ulogu. Podrazumijeva se savez između čovjeka i Boga, koji ljudi ugrađeni u stvorenje, moraju proživjeti u društvenom kontekstu. Jasno je da je uređenje bilo dobro (Post 1,31), a ljudski proces vlasti također je bio dobar.

Pad koji je uslijedio nakon Adamove i Evine pobune protiv Božjih uputa rezultirao je neredom u zajednici i kulturom koja je odražavala ljudski ponos (Post 11,4). Božju intervenciju, od odabira Abrahama do izbavljenja iz Egipta, treba gledati kao Božji cilj da ponovo uspostavi i obnovi stvoreni poredak, kroz narod koji odražava njegov karakter.

Pogrešno je gledati na Zakon kao izraz Božje želje da njegov narod ima jedinstveni kulturni sustav. Velik dio izraelske kulture bio je zajednički i drugim narodima drevnoga Bliskog Istoka. Istina, kontakt s drugim kulturama bio je zabranjen nakon ulaska u Kanaan (Jš 6,18), ali zato što su bile izložene Božjem gnjevu zbog svojih opačina, a ne zato što su bile strane.

Zaista, antropolozi, proučavajući Stari zavjet, uviđaju da je Izrael zbog svoga zemljopisnog položaja bio više izložen utjecajima susjednih naroda od gotovo bilo kojega drugog drevnog naroda. Biblijski učenjaci počeli su shvaćati kako biblijski običaji, npr. ukrašavanje hrama ili čak ideja saveza, imaju bliske paralele u susjednim kulturama. Stoga, u procesu otkrivenja, Bog ne želi dati svom narodu posebnu kulturu, već se želi uključiti i otkriti svoju volju tako da institucije i običaji koji već postoje mogu biti promijenjeni i mogu postati prikladni nositelji njegove slave. Naravno, to je značilo da je mnogo toga iz susjednih kultura moralo biti zabranjeno; pa čak i one institucije koje su bile zajedničke Izraelu i susjedima, kao što je svećenstvo ili kraljevstvo, bile su promijenjene pod utjecajem Božjih uputa (npr. Pnz 17,14-20).

Kako je Izrael napredovao u vrijeme monarhije, zaboravio je da su njegove institucije bile sredstvo za provođenje Božjih ciljeva i smatrao da su same sebi cilj, stoga je Bog morao istjerati Izrael iz zemlje i poslati ga da živi u stranoj kulturi. Čak i ondje je Bog obećao da će mladica iz panja Jišajeva obuhvatiti obnovu cijelog stvorenja (Iz 11); u međuvremenu su morali tražiti dobrobit zemlje u kojoj se živjeli (Jr 29,5-7).

Novi zavjet. Božja želja da otkupi i obnovi strukture ljudske kulture implicirana je u Kristovoj službi, koji je svjesno došao ispuniti otkupiteljsku nakanu Starog zavjeta. Njegovo djelo obnove usredotočilo se na uskrsnuće, uznesenje i Pentekost – događaje koji su ispunili starozavjetna obećanja za život u savezu i zajednici.

Često ponavljana opaska da je Novi zavjet ravnodušan prema kulturi, ispravna je tek za jako usko gledanje na kulturu. Iskustvo koje su kršćani doživjeli s Isusom imalo je velik utjecaj na kulturu (usp. Pavlov savjet Filemonu). I ako imamo na umu starozavjetnu viziju zemaljske i ljudske obnove, može se vidjeti da je Kristova zemaljska služba započela proces promjene koji će biti slavno završen kada se on vrati suditi svijetu – dovršenje koje već možemo okusiti kroz naš odaziv vjerom i poslušnošću.

Kao u Starom zavjetu, okruženje novozavjetne crkve bilo je vrlo kozmopolitsko. Rimska administracija, grčki jezik i kultura bili su skloni razmjeni ideja. Novozavjetni pisci često su koristili izraze koji su poznati širokom spektru ljudi: Ivan upotrebljava riječi poput logos ili sophia da izrazi preobražavajuću stvarnost Riječi koja je postala tijelom; Pavao pokazuje poštovanje prema velikoj raznolikosti kulturnih praksi (1 Kor 10,23-33; Rim 14; Kol 2,16; 1 Tim 4,3-4) da bi istakao pravu slobodu koja dolazi od prebivanja u Kristu. Ovime ne želimo reći da je evanđelje bilo kompatibilno s bilo kojim ili sa svakim kulturnim modelom. Bilo je fundamentalnih susreta sa Židovima koji su inzistirali na židovskoj kulturi za sve vjernike i s Grcima koji su vjerovali da mudrost izražava posvemašnji poredak koji se može otkriti ljudskim razumom. Za njih je Kristov dolazak bio odlučujući element; svjedočanstvo židovskog zakona i grčka potraga za ljudskom mudrošću dobili su novo značenje.

Povijesna perspektiva. Rana crkva. Crkva je bila rođena usred glavnih intelektualnih tradicija. Neki, poput Justina Mučenika, smatrali su da je dobra kultura odraz božanskog logosa i priprema za evanđelje. Drugi su se slagali s Tertulijanom koji je inzistirao da je kultura središte grijeha i da spasenje uključuje moralno odvajanje od okolnih utjecaja. No uskoro je postalo jasno da ako će crkva prenositi vjeru izrazima koje svijet razumije, i ona, poput novozavjetne crkve, mora iskoristiti suvremene izražaje. Ideje beskonačnosti i vječnosti, koje su Grci oklijevali pripisati Bogu, upotrijebljene su da bi opisale kršćanskog Boga; bliskoistočna ideja transcendentnog izvora svega utjecala je na kasnija oblikovanja nauke o stvaranju; i Plotinusov razumljivi svijet bio je upotrijebljen da bi opisao Novi Jeruzalem i da iznutra oblikuje put do Boga. Međutim, u drugim točkama, kao što su gledišta na povijest i providnost, kršćanstvo se oštro odvojilo od tih utjecaja.

Obraćenje cara Konstantina (312) odlučno je promijenilo poziciju kršćanstva u svijetu, ako ne i karakter samoga kršćanstva, i omogućilo da određena civilizacija bude poistovjećena s kršćanstvom. Kušnja je bila da se vjeru gleda na institucijski način umjesto kao silu Božju za preobraženje pojedinaca i zajednica. Augustin je dao prvo općenito tumačenje povijesti i kulture u svom djelu O državi Božjoj. Tamo je tvrdio da povijest uključuje neprestanu borbu između čovječjega grada kojim vlada cupiditas  (ili požuda) i Božjega grada kojim vlada ljubav. Padom klasične kulture Augustin je počeo osjećati određeni pesimizam u vezi s ljudskim postignućem i potrebu oslanjanja na Božju milost. Vjerovao je da je pad stvorio raskol u ljudskoj savjesti koji može biti iscijeljen jedino pokornošću crkvi i prisvajanjem njezine umjetnosti i liturgije kao načinu postizanja neizravnog znanja o Bogu. Biblijske slike tada su zamijenile klasične kao temelj za “kršćansku kulturu” (usp. njegovo djelo O kršćanskoj doktrini) i tako postavile temelj za srednjovjekovnu umjetnost i štovanje.

Istovremeno su na Istoku teolozi naglašavali zemlju kao potencijalnog nositelja Božjeg duha i vidjeli otkupljenje u terminima divinizacije (Atanazije), obnavljanje njezine “slike” Boga. Ovo je povratilo neke starozavjetne odjeke, izgubljene na Zapadu, i vodilo k bogatim mističnim tradicijama pravoslavnih crkava.

Srednji vijek. Od Augustina nadalje razvio se stav da se sve na zemlji ravna po nekom nebeskom modelu. Bonaventura je oslikao svijet kao cestu koja vodi k Bogu, gdje on može biti viđen u svakom objektu. Za Tomu Akvinskog, kultura kao odraz čovjekova prirodnacilja mora se prilagoditi prirodnom zakonu. Budući da je “prirodno za čovjeka da bude društvena i politička životinja”, život u društvu propisan je prirodnim zakonom. Milost kao Božje sudjelovanje usavršava radije nego da sudi što je prirodno dobro, budući da je naš cilj sadržan u našoj prirodi. Ovaj stav podrazumijevao je vječni značaj ljudskog postignuća, naše djelo “donosi vječni plod”, kako je Dante rekao u Božanstvenoj komediji, čak i dok je smanjivao svoj povijesni značaj i ponekad izmamio nekritičku odanost određenim utjelovljenjima kršćanske civilizacije.

Reformacija. Presudna kritika srednjovjekovnog pogleda na kulturu došla je s reformacijom. Kopernikova revolucija i putovanja sa svrhom otkrića novih prostora usredotočila su se na mogućnosti zemaljskog života. Statični srednjovjekovni svjetonazor se srušio i reformatori su počeli definirati kršćanske ciljeve ne u terminima oslikavanja nekoga vječnog modela nego u ostvarivanju budućeg ideala. John Calvin naglasio je suverena Božja djela i konačnu Kristovu pobjedu koju naglašava uskrsnuće. Uznesenje implicira ispunjavanje svih stvari njegovom slavom i kršćanin može biti optimističan u vezi s poretkom ovog svijeta. Kristovo dinamično kraljevstvo prodire kroz crkvu da bi dovelo cijelo čovječanstvo pod vlast evanđelja.

Martin Luther, s druge strane, reagirajući protiv srednjovjekovnih pretenzija kršćanske kulture, naglasio je grešan karakter ljudskog djela i potrebu za milošću. Tako kulturne forme nemaju pozitivnu vrijednost i služe samo da obuzdaju zlo. Spontano djelo ljubavi koje Bog proizvodi u vjerniku može biti izvršeno u bilo kojem pozivu i u bilo kojem slučaju neće biti potpuno očitovano dok ne dođe Krist. Crkva je kvasac društvu, ali je njezin utjecaj često vidljiv samo po vjeri.

Radikalna struja reformacije, ponekad zvana anabaptizam, preuzela je asketska i perfekcionistička strujanja u crkvi i naglasila osobno obraćenje i odvojenu kršćansku zajednicu. Njihovo gledište na prožimajući karakter grijeha, naglasak na Kristov povratak i možda status manjine, učinili su ih općenito pesimističnima u vezi s mogućnosti ljudske kulture.

Prosvjetiteljstvo. Reformacijska svijest i renesansni naglasak na ovaj svijet pridonijeli su procesu sekularizacije na Zapadu gdje se srednjovjekovno kršćansko mišljenje većine postupno povuklo pred ciljevima svjetovne države. Kršćanski ideali često su bili utjecajni u društvu (kao i do današnjih dana), ali je napušteno vjerovanje u kršćansku stvarnost. Do kasnog osamnaestog stoljeća, u vrijeme prosvjetiteljstva, svijet je bio shvaćen ustaljenim terminima; Bog je dalek i neuključen; čovjek je sazrio. Ova vjera stajala je na uvjerenju da je “ljudsko stanje u temelju okarakterizirano sukobom s prirodom”, a ne sukobom s Bogom (H.R. Niebuhr). Povrh toga, postojalo je snažno pouzdanje da se u tom sukobu pobjeđuje, te je bio otvoren put za poistovjećivanje kršćanstva sa zapadnoeuropskom (i kasnije sjevernoameričkom) kulturom i put za kulturni imperijalizam devetnaestoga i dvadesetog stoljeća.

Hegelova ideja prirođenog razvoja duhovne stvarnosti u ljudskim kulturama označila je posljednju fazu utjecaja kršćanstva na europsku kulturu. Uskoro je Nietzsche izjavio da je Bog mrtav i da sve vrijednosti treba preformulirati. Nihilizam koji je rezultirao, Karl Löwith naziva “jedino stvarno uvjerenje obrazovanih ljudi” na kraju devetnaestog stoljeća.

Moderno doba. Činilo se da je Prvi svjetski rat u skladu s Nietzscheovom ciničnosti i odsutnošću svih kršćanskih utjecaja na kulturu te su se razbile nade nekih koji su vjerovali da će doći tisućgodišnje kraljevstvo. Ne iznenađuje da je većina kršćana imala negativan stav prema strujanju zapadne kulture i zadovoljili su se borbama na vrlo uskim bojištima. U jednom ranom pokušaju da donese kritički sud o modernoj postkršćanskoj kulturi, T.S. Eliot je 1934. tvrdio da modernom književnošću upravlja svjetovnost i individualizam. Nedavno su evanđeoski kršćani Francis Schaeffer i H.R. Rookmaaker povezali porijeklo otuđenja moderne kulture s napuštanjem kršćanskih vrijednosti od renesanse. B.I. Bell i C.S. Lewis opisali su manipulaciju i dehumanizaciju, koje su nastale kao posljedica modernog potrošačkog društva koje stvara “izgladnjene osjećaje”. Paul Tillich više je pozitivno istaknuo da moderni oblici kulture još uvijek izražavaju osnovna vjerska ili apsolutna opredjeljenja i da omogućavaju duboko iskustvo.

Najopsežniji utjecaj na kršćansko razmišljanje o kulturi od Drugog svjetskog rata pojavio se rastućim djelovanjem društvenih znanosti. Ove studije su nam pokazale da je kultura više od intelektualnog svjetonazora; da je to također složenost simbola – uključujući objekte, riječi i događaje – prema kojima se ljudi orijentiraju u svijetu. Značenje, i prema tome i implikacije, kršćanskog opredjeljenja smatraju se onima koje prodiru kroz ljudsku kulturu, omogućavajući novo, cjelovito razumijevanje evanđelja. Međukulturna komunikacija vjere predložila je potrebu za određivanjem izvora dviju kultura, one koja šalje i one koja prima, da bi se postiglo potpunije shvaćanje kršćanske istine. U svim zajednicama postoji rastuća svijest da će Božja riječ, a ne neka određena kultura, ispraviti pogreške i potvrditi vrline, te da svaka kulturna percepcija kršćanske istine i Pisma može biti upotrijebljena da poveća naše razumijevanje evanđelja “dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega” (Ef 4,13).

Tipologija. Povijest susreta kršćanstva i kulture pokazuje određene tipične odgovore koji odražavaju različite teološke naglaske i povijesne slučajeve. Riskirajući proizvoljnu podjelu, možemo predložiti tri tipična nazora koja su utjecala na evanđeosko razmišljanje.

Anabaptistički nazor. Kroz kršćansku povijest pojavljivala se radikalna i rigorozna struja naglašavajući pali karakter ovoga svjetovnog poretka i potrebu za stvaranjem alternativnih struktura koje bliskije slijede primjer raspetoga Gospodara crkve. Nalazeći svoj najjasniji izražaj u radikalnoj reformaciji, taj nazor nastavio je utjecati na kršćane kroz crkve ove tradicije i kroz mnogo pijetističkih grupa koje dijele isti duh. Jedan ekstremni izražaj ove točke gledišta je Watchman Nee koji je vjerovao da spasenje uključuje potpuno odvajanje osobe od ustroja ovog svijeta. Kršćanin živi u svijetu kao u stranom okolišu, poput ronioca u vodi, te treba razviti stav odjeljenja. Zemaljsko djelo kršćanina uvijek je pod smrtnom presudom; njegova jedina nada je Božje konačno izbavljenje. Umjereniji pobornik ovakva nazora je Jacques Ellul, koji je tvrdio da civilizacija očekuje novo Božje djelo gdje će Novi Jeruzalem istisnuti ovaj pali grad. U međuvremenu nastavljamo raditi, shvaćajući da “sudjelujemo u radu smrti koji je pod prokletstvom”. Pozitivniji i utjecajniji izražaj ovakve tendencije dolazi od J. H. Yodera. Prema Yoderu, Isus je došao učiniti društvenu revoluciju ne suočavanjem sa silama već stvaranjem nove dobrovoljne zajednice. Krist je uspostavio novi poredak alternativnim modelima vodstva i životnog stila koji će na koncu osuditi i istisnuti stari umirući poredak. Yoder vjeruje da je put križa “alternativa i za pobunu i za ravnodušnost”. Ovaj nazor dao je jasan izražaj apokaliptičkim i transcendentnim elementima kršćanstva i mnogi predstavnici ovog nazora upotrijebili su snažan proročki utjecaj, iako su oklijevali aktivno se uključiti u javne napore za poboljšanje postojećeg stanja.

Anglo-katolički nazor. Drugi kršćani više su nastojali na razlikovanju područja milosti i prirode. Nastavljajući srednjovjekovnu tradiciju, mislioci ove sklonosti vjeruju da je područje ljudske kulture ravnodušno prema vjerskim vrijednostima. J. H. Newman dao je klasičan izražaj ovom nazoru stoljeće ranije kada je tvrdio da kultura ima vrijednost na vlastitom (prirodnom) nivou, ali ne može biti središte vrline: “Intelektualna kultivacija nije uzrok ili odgovarajući prethodnik ničega nadnaravnog.” U dvadesetom stoljeću C. S. Lewis zauzeo je slično gledište. On vjeruje da je Novi zavjet nedvojbeno hladan prema kulturi, od koje se treba odvojiti istog trenutka kada se sukobljava sa služenjem Bogu. Dobro kulture može biti analogno kršćanskom dobru, ali nije isto, on priznaje da ne zna kako se mogu pomiriti duhovna i kulturna dobra. Ovi mislioci ispravno daju prioritet duhovnim vrijednostima, ali nisu u mogućnosti predložiti ključne perspektive oblikovane kršćanskom istinom te su skloni podržavati status quo kulture.

Nazor reformiranih. Od Justina Mučenika bilo je kršćana koji su uvjereni da se kulturu može privesti pod gospodstvo Krista. Naglašavajući Božju kreativnu snagu i pobjedničko Kristovo djelo, ovi mislioci skloni su biti optimističniji u vezi s ljudskim strukturama, smatrajući da koliko god se određene institucije čine zle i pokvarene, one ne leže izvan Kristova gospodstva. Calvin je dao klasični izražaj ovoj poziciji i slijedile su ga tradicije reformiranoga i prezbiterijanskoga kršćanstva. Rano u dvadesetom stoljeću, Abraham Kuyper dao je sažet izražaj ovom nazoru, koji stavlja samoproslavljanje Boga u središte kršćanskog razmišljanja o kulturi. Sav ljudski napor skupno pokazuje sliku Božju i općom milošću je dan da časti Krista, posrednika stvaranja. Tako kultura može biti sredstvo za kontrolu utjecaja grijeha i, zbog Kristova djela koje obnavlja stvorenje u njegovu korijenu, može početi odražavati pobjedu Kristova nanovo uspostavljenoga gospodstva koje će biti u potpunosti dovršeno Drugim dolaskom. Kuyper vjeruje da će se istinski razvoj društva prenijeti u vječnost (Otk 21,24), čak i ako posljednji dani pokažu otpad od duhovnih stvari. Ovaj nazor ima velik utjecaj na društva u kojima je prisutan i pokazuje privlačan naglasak na gospodstvo Krista i stvarnost njegova kraljevstva; slabost mu je sklonost k trijumfalizmu koja podcjenjuje snagu i opseg zla.

Teološki zaključak. Iz pregledanih dokaza, je li moguće predložiti neke smjernice za kršćanski pristup kulturi? Neki se slažu s H. R. Niebuhrom da relativnosti naše vjere i pozicije predlažu da ostavimo opcije otvorenima. Ali mogu biti ponuđeni određeni biblijski parametri. Evanđeoski kršćani s pravom su zabrinuti da kulturni utjecaji ne izazovu ili razvodne autoritet Krista i njegove Riječi. No jasno je da ovaj problem ne može biti riješen izbjegavanjem kulture; nemoguće je predati se Kristu u izolaciji od naše kulture. Mjera solidarnosti s našom okolinom neizbježna je; njezini smo proizvodi i kao kršćani smo odgovorni biti joj sol i svjetlo. Štoviše, grijeh je pobuna protiv Boga i njegove Riječi, tako da temeljna borba u našoj kulturi nije protiv prirode nego protiv sila zla. Iz toga slijedi da ne možemo izbjeći borbu za pravednost u kulturnoj sferi. Kao što je rekao Milton: “Jedna je stvar biti naivan i nesvjestan moralnih opcija; a potpuno druga je biti svjestan opcija i izabrati slušati Boga.” Jer vidljiva čistoća, dok dolazi od Boga, ne može biti ostvarena nego kroz kušnju, a kušnja dolazi od onoga što je suprotno. Temeljna potreba za kršćane kroz stoljeća je vjera koja je dovoljno velika da uključi cjelokupni biblijski materijal – koja vidi Boga kao Stvoritelja i Uzdržavatelja; koja časti Krista i kao Riječ i kao Gospodina; i koja u otkupljenju predviđa i pomirenje grešnika i obnovu stvorenog poretka. Ovo vodi realističnom optimizmu jer nas predanje Bogu oslobađa nas od udovoljavanja nižim principima i pomaže da ih držimo u pravoj perspektivi. Biblija je norma za sve ljude i vremena, ali iznadkulturni element mora se uvijek izražavati u nekom određenom kulturnom obliku, čak i kada su ti oblici transformirani dok Duh Sveti primjenjuje stvarnost kraljevstva. U međuvremenu, u našim obiteljima i zajednicama, molimo se za oduševljenje djeteta koje je zadivljeno jednostavno time što postoji i za mudrost mudraca da razabiremo i borimo se za istinu. Jer “mala djela malih muškaraca i žena, sva nepotpuna i nesavršena… ključna su i imaju svoje mjesto u velikim Božjim planovima” (H. R. Rookmaaker).

Literatura: E. Caillet, The Christian Approach to Culture; T.S. Eliot, Notes Toward a Definition of Culture and “Religion and Literature” in Selected Essays; J. Ellul, The Meaning of the City; C. Geertz “Religion as a Cultural System,” in Reader in Comparative Religion, ed. Lessa and Vogt; C.H. Kraft, Christianity in Culture; A. Kuyper, Lectures on Calvinism; C.S. Lewis, “Christianity in Culture,” in Christian Reflections; W. Nee, Love Not the World; E.A. Nida, Customs and Culture; Hr. R. Niebuhr, Christ and Culture; F. Schaeffer, How Should We Then Live? J.Stott and R. Coote, eds., Down to Earth: Studies in Christianity and Culture; P. Tillich, Theology of Culture; J.H. Yoder, The Politics of Jesus.