feminizam, postoje mnoge različite struje u feminističkoj teoriji. Feministi se razlikuju po svojim objašnjenjima o početku i naravi tlačenja žena i po načinu kako najbolje steći slobodu. To odražava složenu povijest feminizma. Njegov je tijek oblikovan interakcijom različitih društvenih, političkih i filozofskih strujanja. Možda je najsnažniji utjecaj na feminističku ideologiju imala prosvjetiteljska teorija iz osamnaestog stoljeća o prirodnim pravima pojedinca. Djelo Mary Wollstonecraft A Vindication of the Rights of Woman (1792) bilo je temeljno, primjenjujući načelo prirodnih prava žena, tvrdeći da žene imaju jednaku vrijednost kao i muškarci, pa prema tome imaju i ista prava.
Organizirani ženski pokret nastao je u devetnaestom stoljeću. Na početku je bio srodan borbi za ukidanje ropstva te pokretima za umjerenost i moralnu reformu. Kasnije, žene koje su se borile za društvenu pravdu za druge uvidjele su granicu do koje su žene podložne društvenim nepravdama te je nastao pokret za dobivanje političkih, zakonskih i obrazovnih prava za žene. Socijalizam devetnaestog stoljeća dodao je još jedan sloj feminističkom mišljenju. Naglasak je s prava svake žena prešao na ekonomska prava žena kao klase. Socijalistički feministi kritizirali su kapitalistički sustav u kojem su žene kao klasa potlačene raspodjelom rada na osnovu spola. Ženski pokret ponovno se pojavio 1960-ih. Radikalni je feminizam proizašao iz pokreta za građanska prava i nove ljevice. Radikalne su feministice otišle dalje od zahtjeva za jednakim pravima i pokušaja promjene sustava prema revolucionarnom cilju ukidanja patrijarhata, odnosno, sustavnog ugnjetavanja žena od strane muškaraca u društvenim strukturama i institucijama. Tvrdile su da patrijarhat prevladava u našoj kulturi te da muškarci posjeduju i vladaju ženama kroz brak, seks i rađanje djece. Zagovarale su ukidanje braka i jezgru obitelji, koji bi trebali biti zamijenjeni alternativnim oblicima reprodukcije i podizanja djece. Radikalni je feminizam ponekad vodio separatizmu i isključivanju muškaraca. Promjena zakona o pobačaju, silovanju i nasilju nad ženama postalo je ključno pitanje u postizanju ženskih seksualnih prava.
U ženskom pokretu devetnaestog stoljeća bile su istaknute žene kršćanke, no odnos između kršćanstva i feminizma bio je često odnos uzajamnog nepovjerenja. Feministice u crkvi i izvan nje osuđivale su crkvu za promicanje negativnog stajališta o ženi. One izvan crkve kršćanstvo smatraju patrijarhalnom religijom koja umanjuje ženu, a crkvu smatraju moćnim sredstvom ugnjetavanja. Postavljana su neugodna pitanja vezana uz muški dio crkvene hijerarhije, isključivo muškom rječniku u himnama, obredima i ilustracijama u porukama, te ograničenjima koja vrijede za žene. Bila je izazvana pristranost u tradicionalnom tumačenju Biblije. Razvila se suvremena feministička teologija kao reakcija i protest protiv patrijarhalne teologije.
Postoje tri glavne skupine u suvremenom feminizmu:
1. Postkršćanske feministice, koje vjeruju da je kršćanstvo nepopravljivo patrijarhalno, napustile su crkvu i pokušavaju stvoriti alternativnu feminističku religiju (M. Daly, Beyond God the Father, Boston, 1973).
2. Revizionistice kritiziraju usredotočenosti na muškarce u tradicionalnoj teologiji, ali ne odbacuju u potpunosti Bibliju. Među tim revizionisticama su Elizabeth Schussler Fiorenza (1938), Catharina Halkes (1920), Rosemary Radford Ruether (1936), Letty M. Russel (1929) i Phyllis Trible. One vjeruju kako postoje oslobađajući elementi unutar biblijskog teksta. Njihov je cilj ponovno protumačiti Bibliju i osloboditi je patrijarhata. Prepoznatljivo obilježje njihove teologije je naglasak na “ženskom iskustvu” kao ključu za tumačenje Biblije.
3. Biblijske feministice ne vjeruju da je sama Biblija ženomrzac, no prigovaraju zbog određenih načina kako je tumačena. U toj su skupini Paul Jewett (1919-1991), Myrtle Langley i Virginia Ramey Mollenkott (1932), koja pokušava primijeniti hermeneutiku dekulturalizacije. Drugi, poput Mary J. Evans (1946) (Woman in the Bible, Exeter, 1983; Downers Grove, 1984), ponovno preispituju biblijski materijal, no naglašavaju pažljivu egzegezu umjesto kulturnog uvjetovanja Biblije.
Pomoću pažljive egzegeze ili uvažavanja kulturnoga konteksta, biblijski feministi pokušavaju ponovno uspostaviti ravnotežu. Osnovno za ovu perspektivu je uvjerenje da je Biblija Božja riječ, a ne samo ljudske riječi. Njihova je tvrdnja da su oba spola stvorena na Božju sliku i zauzimaju isto mjesto u stvorenom poretku (Post 1,26-28; 2,18-25). Zajedno su se pobunili protiv Boga. Oboje su proglašeni krivima i kažnjeni teškim naporom, smrću i izgonom iz Božje prisutnosti (Post 3,1-24). Poslije pada, čovjekova je dominacija postala tlačiteljska (Post 3,16); to odražava Stari zavjet. No, ne postoji dvostruki standard u načinu kako se žene osobno odnose prema Bogu. Isusovi su stavovi bili revolucionarni i protivni stavovima svake kulture. Radosna vijest evanđelja je za oba spola (Mt 12,50). Žene su bile uključene u Isusovu službu (Lk 8,1-3), primile su neke od najvažnijih objava (Iv 4,1-42; 11,17-27) i doživjele čudesa (Mk 5,24-34; Lk 13,10-17). U kulturi u kojoj žene nisu mogle svjedočiti u sudnici, bile su izabrane kao prvi svjedoci uskrsnuća (Mt 28,1-10; Mk 15,47-16,11; Lk 23,55-24,11; Iv 20,1-18). Isusove negativne primjedbe o ženama bile su rezervirane za one koji su stavljali domaćinske i majčinske uloge ispred poslušnosti evanđelju (Lk 10,38-42; 11 ,27-28). Uključivanje žena nastavilo se u ranoj crkvi kada su i muškarci i žene bili osposobljeni od Duha Svetoga širiti evanđelje (Dj 2,1-21), a njihovu je temeljnu jednakost s muškarcima potvrdio apostol Pavao (Gal 3,28).
U jednoj krajnosti, crkveni je odgovor na feminizam bio reakcionaran i omalovažavajući. Feministice su bile ismijavane i prema njima se postupalo s dubokom sumnjom. Nijedno od pitanja koje je pokrenuo ženski pokret nije bilo shvaćeno ozbiljno. U drugoj krajnosti, postojalo je nekritično poistovjećivanjesa ženskim pokretom. To se često događa zbog toga što su žene postale obeshrabrene i frustrirane desničarskom reakcijom crkve. One nastoje razviti liberalnije teološko stajalište i liberalan način života. Ljudi koji imaju ovu biblijsku perspektivu razvili su organizacije koje žele educirati kršćane po pitanju jednakosti muškaraca i žena (npr. Men, Women and God u Velikoj Britaniji i Christians for Biblical Equality u SAD-u).
Iako radikalni feministički pokret više nije u usponu, nema dvojbe da je došlo do revolucije u načinu na koji razmišljaju žene. Zapravo, feminizam kao društveni pokret duboko je utjecao i na muškarce i na žene. Ako crkva želi biti relevantna, mora razmotriti niz pitanja. Ona uključuju sljedeće:
1. Tradicionalna teologija mora biti otvorenija za feminističku kritiku te ozbiljno evaluirati feminističku hermeneutiku. Feministička teologija nije samo za žene.
2. Feministi su u pravu kada ukazuju na to da se žensko iskustvo zanemaruje. Crkveno učenje mora se baviti stvarnim pitanjima u životima žena. Mora obuhvatiti beskorisnost, ljutnju, ranjenost, nemoć i proturječje koje osjećaju mnoge žene. Neudane žene i nerotkinje, primjerice, prigovaraju kako umjesto da umanji njihovu bol, crkva je pogoršava naglašavajući brak i rađanje djece kao ženin poziv.
3. Žene trebaju čuti poruku koja nudi nadu na jeziku koje one razumiju. Usredotočenje na Isusovo radikalno, oslobađajuće postupanje prema ženama može pomoći uvjeriti ih kako je on spasitelj žena kao i muškaraca. Plodan evangelizacijski i apologetski pristup ženama može biti istraživanje granice do koje zapadna literatura i religijska umjetnost odražavaju patrijarhalnu, kulturnu sliku umjesto pozitivne, biblijske slike žene.
4. Crkvu se, također, optužuje za odbacivanje žena zbog isključive upotrebe jezika muškaraca. U toj raspravi o jezičnoj diskriminaciji treba razmotriti dva odvojena pitanja: 1. jezik upotrijebljen u opisivanju Božjeg naroda, crkve i 2. jezik koji se koristi u odnosu na Boga (v. A. E. Lewis, ur. The Motherhood of God, Edinburgh, 1984). Svakako da postoji svrha u oblikovanju jezika koji upotrebljavamo u opisivanju Božjeg naroda u himnama i molitvama te za pripremanje poruka koje su usmjerenije jednom spolu. Iz biblijske perspektive, nemamo slobodu osloviti Boga kako nam se svidi, no citati o upotrebi slike žene u opisivanju Boga (Ps 131,2; Iz 42,14; 49,15; 66,13) mogu pomoći nekim ženama uvidjeti koliko se Bog jasno poistovjetio s njihovim iskustvom.
5. Ženama je potrebna pomoć u prepoznavanju njihovih duhovnih darova i svakovrsni poticaj kako bi mogle aktivno sudjelovati u kršćanskoj zajednici. Ovo je mnogo šire pitanje od rasprave o ordinaciji žena. U toj raspravi možemo previdjeti novozavjetno učenje o svećenstvu svih vjernika i crkve kao tijela Kristova koje se sastoji od ljudi s različitim darovima (1 Pt 2,5). Predugo smo pristupali ulozi žene u crkvi iz pogrešnoga kuta, naglašavajući ograničenja koja vrijede za žene dok je stvarni problem kako pomoći svim vjernicima otkriti i koristiti njihove darove. Crkvene strukture često odvraćaju i muškarce i žene od razvijanja njihovih darova. Crkva nije uvijek preispitivala jesu li njezine prakse kulturne, tradicionalne ili potpuno biblijske. Uloga koju su žene imale u biblijskoj i u crkvenoj povijesti bila je zanemarena. Te bi žene mogle služiti kao pozitivni uzori i pružati nadahnuće suvremenim ženama.
6. Crkvena zajednica može odražavati naše društvo podjelom u dvije podskupine, a to može dovesti do bolne izolacije neudanih žena, samohranih roditelja i drugih koji se ne uklapaju glatko u jednu od tih skupina. Brižljiva kršćanska zajednica naći će kreativne načine izražavanja svog jedinstva kao Božja obitelj te pružiti prilike za odnose koji ozdravljuju i obogaćuju.
7. Postoji rastuća zbunjenost i nesigurnost o spolnim ulogama i identitetu. Ljudima je potrebna pomoć da bi mogli ponovno procijeniti svoje brakove, promisliti o svojim roditeljskim ulogama, kućanskim odgovornostima i radnome mjestu. Spolni problemi mogu se povezati s nejasnoćom oko spolnog identiteta. To je područje u kojem crkva može pružiti nešto obzirnije učenje, savjetovanje i podršku onima koji se bore sa svojom spolnom orijentacijom (v. M. S. van Leeuwen, Gender and Grace, Downers grove and Leicester, 1991).
8. Ženski se pokret prvi usprotivio načinima kojima su žene iskorištavane u reklamiranju, pornografiji i medijskom nasilju. Također je pribavio praktičnu pomoć za žene koje su žrtve nasilja. To bi trebalo potaknuti određeno samoispitivanje u kršćanskoj zajednici o njezinoj šutnji po tim pitanjima i o mjeri njezine uključenosti u društvu.
Literatura: O. Banks, Faces of Feminism (Oxford, 1981); A. Brown, Apology to Women: Christian Images of the Female Sex (Leicester, 1991); J. B. Hurley, Man and Woman in Biblical Perspective (Leicester i Grand Rapids, 1981); P. K. Jewett, Man as Male and Female (Grand Rapids, 1975); R. R. Ruether, ‘A Method of Correlation’, u L. M. Russell (ur.), Feminist Interpretation of the Bible (Oxford i Philadelphia, 1985); isti, New Woman, New Earth (New York, 1975); E. Storkey, What’s Right with Feminism (London, 1985; Grand Rapids, 1986).
izradio