Evanđelje, pojam evanđelje dolazi od kroatiziranog grčkog pojma euangelion koji potječe iz grčkog profanog jezika i u sebi sadrži nekoliko aspekata što ih je poprimio tijekom vremena. U Homera i Plutarha označava nagradu koja pripada donosiocu neke dobre, radosne vijesti. Nešto kasnije kod Aristofana, značenje je donekle izmijenjeno i označava samu radosnu vijest, odnosno sadržaj poruke zbog koje netko ima pravo na nagradu. Iz helenističkoga govornog područja pojam dolazi u Bibliju preko Septuaginte (LXX), grčkog prijevoda Starog zavjeta, koja doduše ne upotrebljava imenicu euangelion, već glagol od istog korijena euangelizestai, kao istoznačnicu za hebrejski glagol basar, što znači donijeti dobru vijest (Iz 40,9 ; 52,7 ; 61,1).
Pisac najstarijeg evanđelja, Marko, opisao je Isusovu poruku kao Radosnu vijest, imajući na umu spomenuta mjesta kod Izaije, prepoznajući u njemu donositelja te radosne vijesti, te je pod tim pojmom sažeo čitav program Isusova nastupa i djelovanja (Mk 1,14-15). Prema Marku, glavni sadržaj Isusove Radosne vijesti je govor o kraljevstvu Božjem, a to je potvrda Izaijina proroštva koje se u njemu ostvaruje.
Nakon Isusove smrti i uskrsnuća, njegovi učenici, tj. rana crkva, zadržavaju pojam radosna vijest samo što on sada ima drugačiji sadržaj, a to nije nastavak govora o kraljevstvu Božjem, već u prvom redu govor o Kristu, raspetom i uskrslom. Tako navjestitelj radosne vijesti o kraljevstvu Božjem, Isus iz Nazareta, nakon svoje smrti i uskrsnuća, u apostolskoj propovijedi postaje sadržajem naviještenja. Možemo, dakle, sumirati sadržaj Isusova naviještanja je blizina kraljevstva Božjeg koje se odlikuje Očevom dobrotom kroz milost i oproštenje, a cilj njegova navještaja koji je pozvati ljude da prihvate kraljevstvo Božje kroz prihvaćanje ljubavi prema Bogu i ljudima, u navještaju pracrkve, tj. učenika mijenja sadržaj, koji postaje: smrt i uskrsnuće Isusa Krista te njegove riječi i djela protumačena u svjetlu uskrsle poruke s ciljem poziva ljudima na obraćenje i vjeru u Isusa Krista kao Spasitelja.
Tako apostol Pavao sedamdesetak puta spominje izraz radosna vijest, ponajprije kao sadržaj navještavanja (Rim 1,1), a zatim poistovjećuje Krista i radosnu vijest. Evanđelje je u Novom zavjetu uvijek živa riječ navještaja, bilo da je riječ o navještaju Isusa Iz Nazareta ili kasnije o navještaju rane crkve, i zato ono uvijek stoji u jednini, što će i ostati negdje do sredine 2. stoljeća kada će se početi primjenjivati pluralni oblik koji označava četiri novozavjetna literarna djela, a njihovi se pisci nazivaju evanđelistima.
Kao što je apostol Pavao, pišući pisma (poslanice) svojim zajednicama, uveo u Bibliju novu književnu vrstu, tako je i Marko zaslužan za evanđelje kao književnu vrstu, jer već u prvom retku svog djela Marko kaže: “Početak Radosne vijesti o Isusu Kristu’’ (Mk 1,1).
Evanđelja su jedinstven književni rod, kako u Novom zavjetu, tako i u književnosti te pisanoj povijesti onog vremena. To nisu spisi izrađeni prema arhivskoj građi ili sjećanjima sudionika, poput memoara, a nisu ni samo teologiziranje i tumačenje događaja, već je i opisan događaj. Evanđelja nisu životopisi ili biografije jer u njima nema nikakva interesa za cjelovitu i preciznu povijest glavnog junaka kao ni za opis njegova karaktera i razvoj njegove ličnosti. U njima se previše ne pazi na točnost navedenih topografskih ili vremenskih podataka. Sve je usredotočeno samo na njegovu poruku i konačnu sudbinu njegove osobe. Iako je evanđeljima prvotni cilj povijesna stvarnost Isusova života, ipak ona imaju svoju stanovitu teologiju. Ona, naime, iznose one teme koje su potrebne za rješenje problema prve Crkve i tadašnjih ljudi i zato svako evanđelje nosi pečat sredine u kojoj je pisano i kojoj je upućeno. Evanđelisti su pisali svoja djela da navijeste Isusa Krista kao Mesiju i Sina Božjega, da probude vjeru u njega ili da utvrde već postojeću vjeru u svojim zajednicama. Isusov život, njegove riječi i djela prikazani su pripovjedački kako bi se kerigmi (navještaj prve Crkve) dao povijesni temelj i na taj način izbjeglo da se ona pretvori u mit ili ideologiju. Stoga su evanđelja svojevrsni spisi navjestiteljskoga i svjedočanskog karaktera u kojima je povijesna stvarnost potpuno u službi tog cilja budući da nigdje ne nalazimo da je povijesno izvješće doneseno bez istodobnog teološkog tumačenja.
U tekstovima Evanđelja nalazimo riječi, djela, život, smrt i uskrsnuće Isusa iz Nazareta, koji su proživljavali i njegovi učenici i vjernici, te su ti događaji bili zapisani u toj živoj vjerničkoj zajednici. Oni, dakle, nisu više objektivni događaji Isusove povijesti, nego su to življeni događaji zajednice nakon Isusa Krista, a zapisani su sa stanovitom nakanom zajednice u kojoj su nastali. Ona te događaje ne prenosi radi njih samih, nego je vlastitom egzistencijom vezana za onaj život koji je pokazao i u koji ju uvodi Isus, te je živeći to kao usmenu predaju, nakon nekog vremena te događaje i zapisala, a s točno određenim nakanama i željama. Apostolsko svjedočanstvo znači povezivanje povijesnog događaja i spasonosno religioznoga značenja, tako da ono tumači događaje koje potvrđuje, a to tumačenje temelji na povijesnosti Isusovih riječi i djela.
Novi zavjet sadrži četiri Evanđelja, nazvana prema imenima njihovih autora, a to su, kako ih nalazimo u kanonu, Matej (Levi, apostol i Isusov učenik; Mk 2,13 i 3,18), Marko (Ivan Marko; Dj 12,12 i 15,37), Luka (Pavlov suradnik, napisao i Djela apostolska; 2 Tim 4,11 i Kol 4,14), koja se još nazivaju i sinoptička evanđelja, i Ivan ( Isusov učenik, apostol, Zebedejev sin i brat Jakovljev Iv 21,24 i Mk 1,19). Iako kritika danas osporava izravno autorstvo evanđelista, ipak do danas nije uspjela opovrgnuti ono što je stoljećima bilo općeprihvaćeno od strane Crkve. Navodimo neka od vanjskih svjedočanstva koja idu u prilog opće prihvaćenoj tvrdnji, počevši s Jeronimom (342-419) koji u uvodu Matejeva evanđelja piše da je Matej s nadimkom Levi svoje Evanđelje napisao u Judeji, hebrejskim jezikom jer je pisao za kršćane Židove, a kasnije je od strane nepoznatog autora prevedeno na grčki. Drugi je bio Marko, koji je bio tumač apostola Petra i biskup aleksandrijske crkve, a napisao ga je zamoljen od braće u Rimu, a Petar ga je potvrdio svojim autoritetom. Treći je Luka, liječnik iz Antiohije u Siriji koji je bio učenik apostola Pavla, a Evanđelje je napisao u Ahaji, u Boeciji, i to više prema onom što je slušao nego što je vidio. Posljednji je Ivan, apostol i evanđelist koji je svoje Evanđelje napisao u Aziji na traženje tamošnjih biskupa i legata mnogih crkava da protiv heretika Cerinta, ebionita i ostalih, koji niječu da je Krist došao u tijelu dokaže Spasiteljevo božanstvo. Atanazije (296-373) piše da je zamoljen od mlade subraće, od početka i po redu recenzirao knjige za koje se vjeruje da su kanonske, a među njima nabraja i četiri navedena Evanđelja. Euzebije Cezarejski (260-340) u svojoj “Crkvenoj povijesti’’ naziva Evanđelja “evangelium quadriga’’, te im ponešto mijenja raspored stavljajući Mateja na treće mjesto. Za Marka piše da je slijedio Petra i da je na molbu Petrovih slušatelja napisao Evanđelje koje je kasnije Petar potvrdio svojim autoritetom i dao crkvama da čitaju. Za Luku piše da je bio liječnik i najbliži suradnik apostola Pavla, ali i da je također mnogo drugovao i s drugim apostolima i da je napisao dvije knjige Bogom nadahnute: Evanđelje i Djela apostolska. Po njegovu pisanju, od svih su apostola jedino Matej i Ivan ostavili pisana djela. Matej je napisao evanđelje u govoru svoje domovine prije nego je otputovao od svojih zemljaka kojima je propovijedao. Za Ivana kaže da je posvjedočio istinitost Markova i Lukina evanđelja i bio ponukan da napiše svoje. Irenej (130-200) svjedok crkava Azije, Rima i Galije dobro se sjeća Ivanova učenika Polikarpa pa se time i dotiče apostolska vremena, navodi da su Evanđelje navijestili i ostavili napisano apostoli onako kako su primili od Gospodina, te manje više potvrđuje ostala dva navedena izvještaja, dodajući da je Ivanovo evanđelje nastalo u Efezu u Maloj Aziji. Irenej smatra da je, glede evanđelja, njihova broja i svih ostalih podataka u svezi s njima, tako velika sigurnost i čvrstoća da i sami heretici ne pokušavaju obezvrijediti ih, nego čak i oni iz tih knjiga dokazuju ispravnost svog nauka. Tako se ebioniti pozivaju samo na Matejevo evanđelje, Marcion samo na Lukino, doketi samo na Markovo, a valentijanci pak samo na Ivanovo. Još jedno svjedočanstvo u prilog našoj tezi je Muratorijev kanon, fragment spisa s konca 2. stoljeća, nepoznatog autora. Izvornik je preveden na grčki, a zatim je preveden na latinski i taj je sačuvan, ali oštećen. Nazvan je po milanskom knjižničaru Muratoriju koji ga je pronašao oko 1740. godine. Iz konteksta ovoga fragmenta, te iz onoga što o Evanđeljima pišu Irenej i Tertulijan, zaključuje se da je oštećen ili izgubljen sav tekst o Mateju, dok o Marku stoji samo dio teksta koji nam kaže: “Gdje je prisustvovao i tako pribilježio’’, a zatim nastavlja o Luki, liječniku koji nije vidio Gospodina, ali je sve čuo od Pavla i sam proučio. Četvrto je pak Evanđelje, prema tom fragmentu, napisao Ivan. Nadalje navodimo svjedočanstvo Antimarcionskih prologa, koje sačinjavaju oko 400 latinskih rukopisa, koji su uvodi u knjige Svetog pisma, većinom nepoznatih autora, a pisani su protiv Marcionova nauka. Po nekima potječu s kraja 2. stoljeća, a po drugima pak iz trećeg. U njima nam se govori o piscima Evanđelja, i to o Marku koji je u Italiji nakon Petrove smrti napisao svoje evanđelje, Luka je bio liječnik iz Antiohije, učenik apostola i pratilac sv. Pavla, neoženjen i bez djece, umro je u Boeciji 84. godine, a svoje je Evanđelje napisao nakon što je u Judeji napisano Matejevo i Markovo u Italiji, te je upućeno prvenstveno grčkim kršćanima, da ne bi bili zavedeni židovskim bajkama i heretičkim mislima. Za Ivana pišu da je jedan od učenika i da je za života napisao Evanđelje Crkvi, i to da ga je najprije propovijedao, a zatim i zapisao. Još navodimo nekolicinu svjedoka koji također potvrđuju i nadopunjuju iznesene teze, a to su Justin (100-165), poznati filozof i apologet, koji u svojim djelima navodi tekstove evanđelja i izričito kaže da su ih napisali apostoli i učenici, zatim Tertulijan (155-220), svjedok afričke crkve, koji piše da su pisci evanđelja apostoli i učenici Kristovi. “Ivan i Matej nam predaju vjeru, budući da su apostoli, a Luka i Marko predaju ono što su čuli od apostola’’, navodi se u njega. U egipatskoj crkvi možemo nabrojati nekoliko svjedoka izvornosti Evanđelja, i to Klementa Aleksandrijskog (150-215), Origena (185-253) koji kaže da su četiri Evanđelja prihvaćena od strane Crkve i da su samo ona norma vjere i Teofila Antiohijskog koji oko 180. piše u svom djelu Ad Autolycum, da se proročke i evanđeoske misli potpuno slažu jer su nadahnute istim Duhom Božjim, a izričito spominje početak Ivanova evanđelja i Ivana kao njegova pisca. Popis svjedoka autentičnosti Evanđelja, tj. njihovih autora završavamo s Papijom (oko 90-150), biskupom u Hijerapolisu, učenikom svetog Ivana apostola, prijateljem Polikarpa, a učiteljem Ireneja, koji svojim djelom Pet knjiga tumačenja Gospodinovih riječi, čiji se fragmenti nalaze sačuvani u Euzebijevoj Crkvenoj povijesti i Irenejevu djelu Protiv hereza, pruža najstarije svjedočanstvo o Matejevu i Markovu evanđelju, a smatra se da je nastao između 110. i 130. godine.
Bibličari i stručnjaci do danas nisu postigli konsenzus glede vremena nastanka Evanđelja, no danas se ipak smatra da je prvo nastalo Markovo evanđelje i to između 50. i 60. godine (prema konzervativnom datiranju, dok liberalna teologija smatra da je to oko 70. godine), te da je ono poslužilo kao glavni zajednički izvor Mateju (nastalo između 70. i 80. godine prema konzervativnom, tj 80.-100. prema liberalnom datiranju) i Luki (u ranim 60-ima, tj. između 70. i 90. godine). Također se smatra da su Luka i Matej, osim Marka, imali još jedan pisani izvor koji nije sačuvan, a nazvan je Q (quelle, izvor). Ivanovo evanđelje je nastalo najkasnije, i to između 80. i 100. godine.
Istraživači evanđeoskih spisa, u pokušaju pronalaženja pisanih i usmenih izvora kojima su se služili evanđelisti, koriste nekoliko metoda: kritiku izvora (Quellenkritik – QK), povijest oblika (Formgeschichte – FG) i povijest redakcija (Redaktionsgeschichte – RG). Povijest oblika proučavala je prvenstveno književne oblike i njihov razvoj te je po- kušala od današnjih pisanih Evanđelja stići do usmenih, a onda od Isusovih učenika doći do samog Isusa, te se može reći da je njezina preokupacija bila ne samo literarna nego i historijska. Povijest oblika je pokazala da je evanđelje najprije bilo pripovijedano u razdoblju od dvadeset pet do trideset godina i služilo je u misijskom djelovanju Crkve, katehezi i polemici, a zatim je napisano.
Literatura: David i Pat Alexander priređivači, Biblijski priručnik (Zagreb, 1989); Ivan Duganđić, Kako su nastala evanđelja? (Zagreb, 1999); Tomislav Ivančić, Isus iz Nazareta – povijesna osoba (Zagreb, 1995); Josh McDowell, Evidence that demands a Verdict, Volume 1 (Nashville, 1979).
izradio