eutanazija je namjerno ubijanje činom ili propustom osobe čiji se život smatra nevrijednim življenja. Unatoč tome kako se čini, riječ ‘eutanazija’ dolazi iz engleskog jezika i poprilično je nedavnog podrijetla (1646. prema OED), a odnosila se na dobru ili sretnu smrt. Njezino suvremeno značenje (smrti koja je nastupila domišljato; tzv. ‘milosrdno ubijanje’) prvi put OED citira 1869. Iako se ovo posljednje značenje skovalo tek nedavno i iako se pitanje eutanazije tek nedavno uvrstilo u sadržaj ozbiljnih etičkih razmatranja u zapadnjačkom zakonu i medicini, njezina praksa bila je naširoko primjenjivana u drevnom svijetu i bila je svojstvena mnogim primitivnim kulturama. Većina je kršćanskih etičara eutanaziju vidjela kao protivnu razumijevanju dostojanstva čovječanstva i vjeri u Božju providnost. Neki se, ipak, zalažu za nju na temelju suosjećanja i autonomije. Pojava medicinskoga i zakonskog toleriranja eutanazije u Nizozemskoj tijekom 1980-ih godina jedan je od najjačih dokaza razvoja postkršćanskog društva u suvremenoj Europi.
Pitanje eutanazije je kompleksno. Postoje različite etičke i praktične izmjene (aktivna/pasivna; dobrovoljna/nedobrovoljna/nenamjerna), te važne dodirne točke s nizom (uglavnom medicinskih) rasprava (priroda tzv. ‘trajnog vegetativnog stanja’); definicija smrti mozga i pitanje pacijentove autonomije, zdravstvene ekonomije i dodjeljivanje rijetkih resursa. Posebno pitanje postavlja se kod hendikepirane novorođenčadi pri čemu su sve učestalije odluke o neliječenju i gdje se logika eutanazije uvelike razlikuje od logike abortusa.
Većina podrške eutanaziji dolazi iz dva pogrešna shvaćanja: da smrt dolazi s ozbiljnom boli i da je namjera primjene modrene medicinske tehnologije produžiti proces umiranja što je duže moguće. Eutanazija je stoga i naširoko prihvaćena. Zapravo, moderne terapije lijekovima oslobađaju većinu neizlječivih bolesnika teške nelagode, i dobro liječništvo je, odbacujući eutanaziju, također uvijek odbacivalo jalova liječenja koja zapravo samo produžavaju proces umiranja. U tradicionalnoj Hipokratovoj medicini prioritet u tretmanu neizlječivih bolesti uvijek je bio udobnost pacijenta, čak i ako je osiguravanje udobnosti (korištenjem lijekova za suzbijanje boli) moglo imati utjecaja na skraćivanje života. Liječenje ne započinje ili se ne nastavlja ukoliko nije korisno, npr. ukoliko ne vodi do značajnog poboljšanja pacijentova stanja i očekivanja življenja, ili ako će bol nastala kao posljedica tog liječenja biti izvan proporcija koristi ranije navedene. Takvi i drugi slični principi dobrog liječništva vidljivi su u suvremenom pokretu hospicija. Ne želeći priznati ‘milosrdno ubijanje’, oni se usredotočuju na tzv. ‘milosrdno umiranje’ – ideju umiranja s dostojanstvom koja se nalazi u samom srcu tradicionalnog pristupa tretiranju neizlječivih bolesti.
Uobičajene su stvorene razlike između ‘aktivne’ eutanazije (rezultat konkretnog čina koji dovodi do smrti od strane službenika) i ‘pasivne’ eutanazije (koja uključuje propuštanje nekog dijela liječenja ili prekid rada sustava za održavanje na životu). U oba slučaja namjera je ista: dovesti do smrti pacijenta. Sve je veća tendencija proširiti definiciju ‘liječenja’ kao onu koja uključuje hranjenje putem infuzije kao još očitije medicinske procedure (poput mehaničke ventilacije, te kao što se u nizu sudskih zahtjeva na sudu SAD-a tražilo ‘prekid liječenja’ čime bi se prouzročila smrt zbog nedovoljne prehrane i dehidracije). U takvim okolnostima prekid ‘liječenja’ etički je nemoguće razlikovati od namjernoga i konkretnog čina koji dovodi do smrti jer su medicinski djelatnici i druge odgovorne osobe dužne osigurati pacijentu da zna posljedicu njihovog djelovanja i jer je moguće da su namjerno odlučili poduzeti takve mjere kako bi pacijent umro.
Postoji temeljna etička i klinička razlika između takvih odluka o ‘neliječenju’ i onih donesenih u kontekstu konačnih faza neizlječivih bolesti kada se primjenjuje kriterij razmjernih dobiti i kada se smrt ne događa kao posljedica liječnikove namjere da se do nje dovede. Još veća temeljna razlika nalazi se između ‘dobrovoljne’ eutanazije (na zahtjev pacijenta) i ‘nenamjerne’ (koju predlažu drugi, bilo liječnik, obitelj ili država) ili ‘nedobrovoljne’ (u slučajevima gdje je pacijent nekompetentan, npr. dijete).
Većina suvremenih zastupnika legalizirane eutanazije naglašava dobrovoljan karakter njihova cilja i značajnu težinu stavljaju na pacijentovu autonomiju kao na odlučujući čimbenik u argumentu. Pacijent ima pravo odlučiti kada će umrijeti. Postoje mnoge poteškoće vezane za ovo površinski privlačno stajalište. Kao prvo, ‘dobrovoljan’ karakter bilo koje odluke za eutanaziju je problematičan: ona se donosi u vremenu velikog stresa ili toliko unaprijed da je odluka hipotetska; pacijent možda pati od kliničke depresije (često prisutne kod kroničnih ili neizlječivih bolesti); utjecaj obitelji ili liječnika može biti velik (a njihove interese, emocionalne ili financijske, teško je razabrati). Još jednom, ako se zahtjev za eutanazijom treba razlikovati od želje za samoubojstvom, trebaju se primijeniti određeni kriteriji razumnosti kako bi se objektivno procijenila pacijentova prosudba vlastita stanja. Svi ti kriteriji (bilo da se odnosili na nivo boli, stupanj hendikepiranosti ili određenu prognozu) uključuju neko viđenje života kao ‘nedostojnog življenja’; a to tada eutanaziju svrstava u nenamjernu. Ako je osoba A podnijela razuman ili opravdan zahtjev za eutanazijom, kakvo je stajalište osobe B čije su okolnosti iste, a koja nije podnijela takav zahtjev? Zasigurno je osoba B nerazumna i neopravdana zbog nezahtijevanja eutanazije. Štoviše, jednom kada se prihvati u osnovi razuman, objektivan karakter takve odluke, postavlja se pitanje ostalih čimbenika. Osoba B koristi skupe resurse i stavlja veliki teret na obitelj i medicinsko osoblje. ‘Nedobrovoljan’ slučaj još samo povećava problem razlikovanja između ova dva, s obzirom da je potreban još niz objektivnih kriterija koji pomažu pacijentu izraziti svoju volju; u obzir se mora uzeti mišljenje nekoga drugog osim samog pacijenta, a to mišljenje treba biti poduprto nekom vrstom modela toga što je potrebno da ‘život ne bi bio vrijedan življenja’. Zahtjev za dobrovoljnom eutanazijom kao konačan izlaz pacijentove autonomije ovisi najviše o njezinoj različitosti od nenamjerne eutanazije, a koja predstavlja pretvorbu pacijentove autonomije u novi i smrtonosni skrbnički odnos. Ako se ne može poduprijeti ovakvo razlikovanje, slučaj dobrovoljne eutanazije pogubno je neispravan.
Često se spominje povezanost (dobrovoljne) eutanazije i samoubojstva, kao da je eutanazija u osnovi čin asistirajućeg samoubojstva. No, eutanazija nije samoubijanje; ona je ubijanje samog sebe od strane nekoga drugog. Ona uključuje želju za samouništenjem koje karakterizira samoubojstvo, ali i uključuje prepuštanje drugima u toj volji koji tada čine ubojstvo. Logika pacijentove autonomije ide dalje i pretpostavlja da su liječnik ili medicinska sestra ili rodbina dužni ubiti, što povlači dodatna etička i praktična pitanja i probleme. Jezično maskiranje (ubijanje bolesnih zamaskirano u ‘pomoć pri umiranju’) ne uspijeva prikriti princip koji je u pitanju i njegov ekstremni novitet u zapadnjačkoj medicinskoj tradiciji. Ukoliko je ideja da postoje ustanovljeni kriteriji koji mogu i trebaju procijeniti zahtjev za eutanazijom odbačena, ideja o životu nevrijednom življenja potpuno je subjektivna (‘Život mi se u ovom trenutku čini potpuno nesnošljiv’). Ali ako ta subjektivna prosudba stavlja odgovornost za ‘pomoći pri umiranju’ na druge, što je s hirovitim tinejdžerom i postporođajnim depresijama? Nesputana pacijentova autonomija vodi ravno u reductio ad absurdum.
Daljnja komplikacija povezana je s uputom za budućnost, tzv. “životna volja”, u kojoj se nalaze uvjeti pri kojima se odbija medicinsko liječenje u slučaju nesposobnosti. Smatrajući ih kao produžetak principa da se pacijenti trebaju suglasiti s liječenjem, ove se ‘oporuke’ čine besprijekorne, posebice u društvima poput SAD-a, gdje se one uvelike koriste i u kojima strah od parničenja može dovesti do ozbiljnih poremećaja u kliničkom upravljanju ako su pacijentove želje nejasne. “Životna volja” problematična je djelomično zbog svojih korijena, u tome da su je lobisti za legalizaciju eutanazije stvorili kao Trojanskoga konja. Najveći praktični problem nalazi se u tome da opće okolnosti u kojima se ‘oporuke’ sastavljaju otvaraju mogućnost za malverzaciju oporukama od strane obitelji i drugih, a to usmjerava pažnju na činjenicu da su one stvorene prije same situacije u kojoj bi se trebale primijeniti; i mogu se potpisati u potpunom neznanju istinskih kliničkih okolnosti u kojima ih se treba protumačiti, npr. od strane liječnika, rodbine ili suda. Stupanj do kojeg je ‘suglasnost’ koju potpisuju istinski ‘razumljiva’ zapravo je nizak, tako da izjava da se u oporukama nalazi standard pacijentove autonomije zahtijeva kvalificiranje. U najboljem smislu pacijentima nude izbor vrste njege koju žele primiti nakon što više neće biti sposobni sami izraziti svoj izbor. U tom procesu one nose zastrašujuće svjedočanstvo prekida etičkoga konsenzusa unutar kojeg je zapadnjačka medicina dugo djelovala, koji je pretpostavljao vrijednosti u društvu i profesiji. “Životna volja” snažan je simbol medicinske kulture u kojoj svaki pacijent može, ili čak mora, napisati vlastitu etičku izjavu ili namjeru; svoju vlastitu reviziju Hipokratova zavjeta koji je toliko dugo garantirao određeni etički karakter medicine.
Kršćansko razumijevanje ljudskog života svoju polazišnu točku nalazi u stvaranju čovječanstva, muškarca i žene, na Božju sliku. Poseban karakter ljudskog života proizlazi iz vlastite prirode kakvom ju je Bog stvorio, odraz u konačnom, stvaralački oblik njegove vlastite prirode. Bog nas je stvorio poput sebe, i to je temelj biblijskog inzistiranja na vrhovnoj vrijednosti života. Ova osnovna biblijska doktrina objašnjava podudaranje kršćanskih perspektiva o medicini s vrijednostima poganskog hipokratizma koje su već vrlo rano prihvaćene od crkve i koje su stvorile osnovu zapadnjačke medicinske tradicije. Hipokratovo odbijanje prepisivanja letalnih lijekova u svrhu medicinskog pomaganja samoubojstva (očito uobičajena praksa u predhipokratskoj medicini grčkoga antičkog doba) postavlja zapadnjačku medicinu protiv bilo kakvog oblika samoubojstva ili eutanazije.
U posljednjim se godinama primjećuju dvije iznimke. 1. u godinama pred sam početak Drugoga svjetskog rata liječnici su se u nacističkoj Njemačkoj suglasili za provedbu opsežnoga državnog plana nenamjerne eutanazije što je dovelo do smrti stotina tisuća njemačkih civila – hendikepirane djece, invalida Prvoga svjetskog rata, mentalno oboljelih. Nedavna povijesna istraživanja otkrila su doseg ovoga strašnog čina koji je prethodio i pomogao pripremiti put za istrebljenje Židova i drugih za vrijeme rata. Ženevska deklaracija, u kojoj su Hipokratove vrijednosti bile ponovno potvrđene od strane Svjetske medicinske zajednice nakon rata, donosi predanje poratne medicine da će se ponovno boriti protiv eutanazije, 2. tijekom 1980-ih godina medicinska se profesija u Nizozemskoj uključila u opsežan program dobrovoljne eutanazije. Ona još nije službeno ozakonjena, ali je njezina praksa nekažnjiva s obzirom da je medicinski i općedruštveno prihvaćena. Oni koji se zalažu za legalizaciju (‘dobrovoljne’) eutanazije ukazuju na Nizozemsku kao primjer i osramoćeni su primjerom prostoga eugeničkog i nenamjernog medicinskog ubijanja u nacističkoj Njemačkoj.
Primjer Nizozemske teško da će se slijediti u Velikoj Britaniji s obzirom da se odbor House of Lords jednoglasno složio u veljači 1993. da zakon o zabrani provedbe eutanazije ne treba mijenjati. Odbor se suglasio: “Bilo bi gotovo nemoguće osigurati da su apsolutno sve provedbe eutanazije uistinu dobrovoljne i da se bilo kakva liberalizacija zakona neće zloporabiti.” Također su odbacili prijedlog da se stvori novi prekršaj ‘milosrdnog ubijanja’: “Razlikovati ubojstvo od milosrdnog ubijanja značilo bi prijeći granicu koja zabranjuje bilo kakvo namjerno ubijanje, granicu za koju vjerujemo da ju nužno treba očuvati” (Report of the Select Committee on Medical Ethics). No, odbor je podržao pravo liječnika da prekinu medicinsko liječenje pacijenata, posebno onih koji su u trajnom vegetativnom stanju. Liječenje ne treba nuditi ako ono neće ni na koji način pomoći dobrobiti osobe. Izvještaj poziva liječnike da se slože oko definicije ovog stanja koje treba sadržavati stanje u kojem pacijent nije pokazivao nikakve mentalne, verbalne ili fizičke reakcije u barem posljednjih dvanaest mjeseci.
Literatura: H. Bouma III et al., Christian Faith, Health and Medical Practice (Grand Rapids, 1989); N. M. de S. Cameron (ur.), Death without Dignity: Euthanasia in Perspective (Edinburgh, 1990); R. Proctor, Radical Hygiene: Medicine under the Nazis (Cambridge, MA i London, 1988); J. Rachels, The End of Life: Euthanasia and Morality (Oxford i New York, 1986); Report of the Select Committee on Medical Ethics (London, 1994); R. Sherlock, Preserving Life: Public Policy and the Life Not Worth Living (Chicago, 1987); R. W. Wennberg, Terminal Choices (Grand Rapids i Exeter, 1989).
izradio