dar tumačenja jezika, duhovni dar (charisma) kojim obdareni njime pojašnjava zajednici na razumljiv način govor u jezicima. Taj dar, a ne govorenje u jezicima kao što se često tvrdi, često se pojavljuje na kraju triju popisa duhovnih darova (charismata) (1 Kor 12,10.30; 14,26), ne zato što je manje cijenjen, već zbog svoje uske povezanosti s govorenjem u jezicima (glosolalija), koje slijedi neposredno poslije toga na svim tim mjestima.
Samo tumačenje (hermēneia) je karizmatski dar, ništa izvanredniji od bilo kojega drugog dara. Pavlov opći pastoralni savjet u 1 Kor 12-14 poziva na suzdržavanje od govorenja u jezicima u zajednici ako nema tumačenja (14,5). Zato oni koji govore u jezicima trebaju moliti za sposobnost da mogu tumačiti (r. 13). No, može tumačiti i netko drugi (r. 27). Budući da se ne može odrediti je li tumač prisutan (r. 28), taj dar može trajno prebivati u ljudima za koje se zna da imaju tu sposobnost. Ne mogu svi tumačiti (12,30). Oni koji govore u jezicima ne trebaju koristiti taj dar osim da govore sebi ukoliko nema tumača (14,28). Krajnji rezultat tumačenja i proroštva je izgrađujuća poruka koja ima značenje za čitavu zajednicu. Spojeno s govorenjem u jezicima, taj dvostruki događaj služi kao znak kada su prisutni nevjernici (r. 22).
Prema Dj 2,6-8.11 govor u jezicima, koji se dogodio na prvom kršćanskom Danu pedesetnice, okupljeni su židovski hodočasnici čuli na svojim narodnim narječjima. Tumačenje nije bilo potrebno niti se pak u Dj 10,46 ili 19,6 spominje neko tumačenje govora u jezicima. U Djelima apostolskim ne spominje se dar tumačenja. Riječi tumačenje (u smislu karizmatskog dara) i karizma Pavlove su riječi, a ne Lukine. Luka upotrebljava skupinu riječi hermēneia u nekarizmatskom smislu, kako bi naznačio prijevod s jednog jezika na drugi: npr. “Tabita, što znači ‘Košuta’” (Dj 9,36).
U doba crkvenih otaca i reformacije tumačenje se usko shvaćalo kao prijevod zato što su oci i reformatori općenito podrazumijevali da govorenje u jezicima znači korištenje tuđih jezika, po uzoru na Dj 2. U ranom pentekostnom pokretu, netom Duhom kršteni vjernici odlazili su na misijska putovanja u druge zemlje, uvjereni da će govorenje u jezicima biti Božji način opremanja za taj zadatak, bez učenja jezika. Rani pentekostni vođa Charles F. Parham nikad nije odustao od tog stajališta o svrsi glosolalije. W. F. Carothers je 1910. našao shodnim napisati članak upozoravajući svoje pentekostne istomišljenike da ne smatraju tumačenje govora u jezicima sredstvom za osobno ili skupno vodstvo. Klasični pentekostni učitelji većinu su dvadesetog stoljeća smatrali da je tumačenje prevođenje glosolalijskoga govora na narodni jezik. Neki su pentekostni učitelji razvili nijanse: 1. očekujući da se tumačenje podudara po dužini i načinu intonacije glosolalijskoga govora kojega prevodi; ili 2. insistirajući da tumačenje, kao i govor u jezicima, mora biti usmjereno “k Bogu”(1 Kor 14,2), stoga mora biti molitva (to pak može također značiti da svako tumačenje koje počinje s: “Ovako govori Gospodin…” na taj način postaje neprihvatljivo). No, ta se stajališta čine nepotrebno restriktivnima. Među novim karizmaticima, posebice u rimokatoličkim karizmatskim skupinama koje su organizirane kao zajednice, prevladava proroštvo umjesto “jezici i tumačenja”- s pavlovskim ovlaštenjem.
I sociolozi i teolozi usredotočili su se na dar govorenja u jezicima, nedvojbeno najproučavanijem daru, a zapostavili tumačenja. U rijetkim slučajevima kada je govorenje u jezicima zahtijevalo upotrebu poznatog jezika, tumačenje je očekivano bilo prijevod. No ideja riječi hermēneia je šira i obuhvaća govor koji objašnjava ono što je nejasno, prijevod koji mijenja iz jednog jezika u drugi te komentar koji objašnjava ili tumači (Robinson, 1964). Kod svake upotrebe te riječi prevladava kretanje od nejasnoće ili nerazumljivosti k jasnoći izražavanja. S obzirom na način kako Filon i Josip Flavije (Pavlovi suvremenici) koriste skupinu riječi tumačenje, Thiselton (1979) zaključuje da dar tumačenja znači “pretvoriti u riječi, reći artikulirano”. On pretpostavlja da je glosolalija zanesen govor. Behm (1964, 1:665) kaže da se dar tumačenja jezika sastoji u “pretvaranju nerazumljivog u nešto što je razumljivo, a to znači objašnjenje duhovnog zbivanja koje ispunjava zaneseni govor“.
Nije neophodno tražiti pojedinačnu korespondenciju između govora u jezicima i njegova tumačenja. Dovoljno je razumjeti da u svrhu izgrađivanja okupljene crkve Duh Sveti potiče jednoga na nerazumljiv govor, a drugoga (ili toga istoga) da pojasni ono što Duh govori crkvi u tom trenutku.
Literatura: D. Basham, A Handbook on Tongues, Interpretations and Prophecy (1971); J. Behm, “ hermēneia, etc.” TDNT 2:661-66 (novozavjetni skupni izraz za ‘tumačenje’); E. Best, “The Interpretation of Tongues”, SJT 28 (1975): 45-62; W. F. Carothers, “The Gift of Interpretation: Is It Intended to Be a Means of Guidance?” LRE (Chicago, listopad 1910): 7-10; D. G. Dunn, “The Responsible Congregation (1 Kor 14,26-40)” u L. de Lorenz, ur. Charisma und Agape (1983); D. Gee, Concerning Spiritual Gifts (1949, 1980); W. Grudem, A Response to G. Dautzenberg on 1 Kor 12,10”, Biblische Zeitschrift 22 (1978): 253-70 (odbija Dunnov prijedlog da se ‘raspoznavanje duhova’ treba prevoditi kao ‘tumačenje objava Duha’); A. L. Hoy, “The Gift of Interpretation”, Paraclete 3 (1969): 28-31 (klasično pentekostno stajalište); W. Peremans, “Les hermeneis dans l’Egypte greco-romaine”, u G. Grimm, ur. Das römish-byzantinische Agypten: Akten des internationalen Symposiums 26.-30. Sept. 1978 in Trier (1983); J. Robinson i H. B. Cobb, ur., The New Hermeneutic (1964); A. C. Thiselton, “The ‘Interpretation’ of Tongues: A New Suggestion in th Light of Greek Usage in Philo Josephus”. JTS 30 (1979): 15-36; H. Weder, “Die Gabe der hermēneia (1 Kor 12 i 14), u H. F. Geisser i W. Mostert, ur. Wirkungen hermeneutischer Theologie (1983).
v. Bog; dar čudesa; dar govorenja u jezicima; dar raspoznavanja duhova; dar vjere; darovi Duha; darovi ozdravljanja; Duh Sveti; Duh Sveti, djelo; Isus Krist; Pentekost; prorokovanje.
izradio