utjelovljenje (lat. incarnatio, ući u, postati tijelo), doktrina koja tvrdi da je vječni Božji Sin postao čovjek u osobi Isusa Krista.
Narav utjelovljenja. Nebeski Logos nije jednostavno uzeo ljudsku osobu u zajednicu sa sobom jer bi to bile dvije osobe, dva ega, dva središta samosvjesnosti. Kada govori o sebi, Isus nikada ne kaže “mi” ili “nama” ili “naše”. Uvijek upotrebljava “ja” ili “mene” ili “moje”. Nebeski je Logos, koji je oduvijek bio osoba, uzeo na se ljudsku narav po djelovanju Duha Svetoga, što je rezultiralo time da je Isus Krist postao jedna osoba s božanskom naravi (skup božanskih osobina) i ljudskom naravi (skup ljudskih osobina). Time se ne želi reći da je Kristova ljudska narav neosobna, naprotiv, Isus je uzeo tu narav da zaživi zajedno s njim.
Način utjelovljenja. Utjelovljenje se dogodilo djevičanskim začećem (nešto točniji opis nego djevičansko rođenje) Sina Božjega po Duhu Svetomu u Marijinoj utrobi (Iz 7,14; Mt 1,16.18.20.23.25; Lk 1,27.34-35; 2,5; Gal 4,4). Zahvaljujući prožimanju osoba unutar božanstva (Iv 14,20; 17,21-23; Heb 9,14), Sveti Duh osigurao je božansku osobnost Bogočovjeka, a da istovremeno ne stvori novu ljudsku osobnost.
Svetopisamsko predstavljanje utjelovljene osobe. Budući da je Isus Krist Bogočovjek (osoba koja je uzela ljudsku narav zajedno sa svojom božanskom naravi u toj istoj božanskoj osobi), Sveto pismo može izricati o njegovoj naravi ono što se može izricati o obje naravi. Zapravo, osoba Isusa Krista može biti određena izrazima jedne naravi, dok je ono što se o njemu tako određeno tvrdi točno zbog njegova jedinstva s drugom naravi (Westminsterska vjeroispovijest, 8.7).
izradio