teologija Starog zavjeta, pitanja teologije Starog zavjeta, treba povijesno uokviriti od najranijih kršćanskih dana; metodološki odrediti u odnosu na načela biblijske teologije; razmotriti misao i jezik Starog zavjeta te konačno razložiti samu problematiku teološkog središta Starog zavjeta.
Povijesni okvir. Temelji ukupnog odnosa prema Starom zavjetu postavljeni su još u vrijeme crkvenih otaca (patrističko doba) u prvim stoljećima kršćanstva. U to se vrijeme pretpostavljaju tri osnovna gledanja i tretiranja Starog zavjeta, a shodno tome i razvoj u teologijama. Marcionitski stav, koji potječe od Marciona, jednog od uspješnijih predvoditelja kršćanskih zajednica svog doba (70-150), sasvim odbacuje Stari zavjet, a potpuno preuzima Novi zavjet kao Sveto pismo. Za Marciona Bog Starog zavjeta je gnjevan, makar i pravedan Bog, ali zasigurno nije isti onaj Bog kojeg nalazimo u Novom zavjetu. Stoga, po njegovim riječima, Stari zavjet za kršćanina nema nikakav autoritet. Aleksandrijska škola, Klement Aleksandrijski i Origen glavni su patristički nositelji ovog smjera u odnosu prema Starom zavjetu. Taj se odnos temelji na odvajanju slova i duha Starog zavjeta. Ovaj stav prvenstvo daje duhovno značenje koje u sebi nosi Stari zavjet, a krije se iza mnogih pripovijesti u tekstu Starog zavjeta. Tekst Starog zavjeta stoga uvijek u sebi nosi i jedno drugo dublje značenje (sensus plenior) od onoga očitog i prvotnog značenja. Čitatelj i tumač trebaju iznalaziti sakriveno duhovno značenje teksta. Alegorije postaju tipični instrumenti u tumačenju starozavjetnih tekstova. Antiohijska škola prvenstvo naglašava važnost povijesti i povijesnog razvoja u odnosu na Stari zavjet. Tek potom i nakon toga nalazi važnim ona viša načela u tekstu. Naglasak je na povijesnom kontinuitetu i slijedu događaja u otkupljeničkom ispunjenju Starog zavjeta kao ispunjenja u Novom zavjetu. Antiohijski stavovi izričito odbacuju alegoriju kao metodu.
Sukladno različitim patrističkim stavovima s obzirom na Stari zavjet, reformatorske se tradicije također u tome razlikuju. Calvin (kalvinizam) će se izričito zauzimati za naglasak na povijesnom. Pridaje važnost povijesnom uvidu i naglašava kontinuitet u otkupiteljskoj povijesti. U stvarima egzegeze, s obzirom na tekst Starog zavjeta, važnost će se pridavati gramatici teksta i jezičnim metodama. Luther će, za razliku od Calvina, zauzeti nešto drukčiji stav. Lutherovo osobno duhovno iskustvo pod evanđeljem Novog zavjeta, ponešto ga odvlači od slova Zakona Starog zavjeta. U svjetlu toga jasnije je zašto je Luther negativno reagirao na Poslanicu apostola Jakova koja stavlja naglasak na djela a ne samo vjeru. U odnosu na Stari zavjet, Luther i metodološki postaje naklonjen načelima aleksandrijske škole.
Biblijska teologija. Za pitanja teologije Starog zavjeta, u metodološkom smislu, značajno mjesto zauzima povijest i nastanak biblijske teologije kao načina da se teološki domisli Stari zavjet. U tom smislu, važno je znati hoćemo li neko središte teologije Starog zavjeta tražiti u samom biblijskom tekstu, temeljem egzegeze i hermeneutike; ili tu istu teologiju tražiti i temeljiti na tematski uredno posloženim područjima tipičnim za sustavnu teologiju i metodologiju. Primjeri tako posložena sustava tipičnog za sustavnu teologiju jesu naprimjer nauk o čovjeku (antropologija), narav i osoba Boga (teologija), povijest spasenja (soteriologija), i tako dalje, sukladno kategorijama sustavne teologije.
U odnosu na Stari zavjet, reformacijska se tradicija odlučuje za egzegezu kao temeljnu metodu biblijske teologije. J. P. Gabler (1787) radi distinkciju između sustavne i biblijske teologije. Sustavna je teologija nastupala i polazila s doktrinarnih pozicija, čime je zapravo nametala određene pretpostavke koje je zatim trebalo potvrditi. Kao da bi se rješenje zadatka postavilo ispred samog zadatka. Određeni “zastoj” u orijentaciji prema egzegetsko-hermeneutskom modelu biblijske teologije javlja se tijekom devetnaestog stoljeća pojavom historijsko-kritičke metode, uglavnom pod utjecajem njemačke teologije. Ovaj pristup, metodološki, prvenstvo daje povijesti kao temelju objave (povijest predaja i povijest spasenja), stavljajući tako povijesnost ispred egzegetsko-hermeneutske metode biblijske teologije. No, u anglosaksonskom teološkom okruženju, orijentacija prema egzegezi i biblijskoj teologiji posebno se ponovno ističe nakon Drugoga svjetskog rata. Tada se na svjetlu dana pojavljuje Pokret za biblijsku teologiju (engl. Biblical Theology Movement). Brevard Childs, sada već u svome klasičnom djelu, Biblical Theology in Crisis (1970), zorno prikazuje razvoj biblijske teologije, ali i velike pomake u teologiji Starog zavjeta. Ovo je djelo također i svojevrsna reakcija na dotadašnje pristupe i metode, posebno u odnosu na Stari zavjet (povijesna, povijesno-tradicijska metoda). U to se vrijeme nižu autori i djela koja preispituju i potiču revitaliziranje biblijske egzegeze, H. H. Rowley Rediscovery of the Old Testament, zatim The Old Testament and Modern Study (posebno poglavlje XI. Old Testament Theology), G. E. Wright, The Challange of Israel’s Faith i B. W. Anderson Rediscovering the Bible. U tom kratkom razdoblju nakon rata, osobito u anglosaksonskom okruženju, pojavljuju se mnoga djela i tekstovi iz područja studija Biblije a u odnosu na teologiju. Uočljiva je pojava cijelog niza biblijske periodike izričito usredotočene na biblijsku teologiju. Pojavljuju se časopisi kao Interpretation (1947), Scottish Journal of Theology (1948) i nešto ranije Theology Today (1944).
Jezik i misao Starog zavjeta. Staro zavjetnom semitskom čovjeku znatno je važnije bilo upoznati povijesno-spasenjske posljedice nekog događaja od pedantno egzaktnoga povijesnog bilježenja tipičnog za zapadnoeuropsku misao i tradiciju. U povijesti hebrejske literature teško je naći pokušaje sustavnoga i tematskog razvrstavanja onih literarnih djela koja bi nekako možda nalikovala našim sustavnim teologijama, razvrstanima i odijeljenima po kategorijama.
Stoga je pitanje starozavjetne teologije također i pitanje jezika i stila kojim je obznanjen Stari zavjet. Starim zavjetom vlada predodžbeni i figurativni jezik. Sve nekako zapravo započinje razmatranjem jezičnog izraza Starog zavjeta u čijim se temeljima zapravo nalaze imaginacija i slika nasuprot tendencijama prosvjetiteljskog jezika racionalizma i egzaktnih kategorija. Metafore i simbolično-slikovit jezik temeljni su i prevladavajući izrazi Starog zavjeta. Stari zavjet govori figurativnim jezikom i onda kada govori o egzistencijalnim temama života i smrti. To je jezik dinamičnih slika, lišen apstraktnih izraza. Naprimjer: “Užeta smrti sapeše me” (Ps 116,3) ili: “Uzet ću čašu spasenja” (116,13). U odnosu na osobu Božju, nalazimo i obilje analogija, gdje se Bog prikazuje kao pastir, kralj, otac: “Jahve je pastir moj” (Ps 23), također i personalizacija (antropomorfizam) gdje Bog ima noge kada šeće “vrtom za dnevnog povjetarca” (Post 3,8), ili ruke kojima nagrađuje ili kažnjava: “Smilujte mi se prijatelji moji jer Božja me je ruka udarila” (Job 19,21), zatim i oči kojima gleda: “Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji” (Post 11,5).
Začudo, pitanje slikovitosti jezika Starog zavjeta, na značajan se način otvorilo tek u posljednja dva desetljeća. U tom pogledu iznjedrio se cijeli niz radova i autora. Samo neki od njih su G. B. Caird The Language and Imagery of the Bible (1980) ili P. Cotterell & M. Turner Linguistics and Biblical Interpretation (1989), J. C. L. Gibson Language and Imagery in the Old Testament (1998), značajan povijesni pregled dao je i P. Avis God and the Creative Imagination (1999). Potom, ili nekako upravo u isto vrijeme, kao da se otvorila Pandorina kutija u istraživanju metafora i metaforičnosti jezika Starog zavjeta.
Problemi središta teologije Starog zavjeta. Uz pitanja koja se vežu uz povijest tumačenja Starog zavjeta i tumačenje povijesti Starog zavjeta, ipak je problematizacija teologije Starog zavjeta usredotočena na potragu za jednim ili više teoloških središta. Ili drugim riječima, ima li Stari zavjet teološko središte? I to takvo koje bi na dinamičan način ne samo artikuliralo teološku misao Starog zavjeta, nego i povezivalo sve ostale različite teme i motive svih starozavjetnih biblijskih knjiga?
Očito je, dakle, da se u toj potrazi suočava pitanje o teologiji – jednoj ili više njih koje se komplementarno nadopunjuju. Ako pak postoji jedno sveobuhvatno teološko žarište, je li ono statično ili je dovoljno fleksibilno da dopusti dinamiku u Božjoj objavi (razvija se, napreduje, raste)? Je li teološko središte Starog zavjeta jednostavno Bog i čovjek? Ali Bog je u središtu i Staroga i Novog zavjeta! Teško da se Bog može razmatrati kao teološka tema! S druge strane, teološko žarište Starog zavjeta moglo bi biti, “grijeh čovjekov i milost Božja…”. itd. No, ovakav način potrage za teološkim središtem Starog zavjeta ponovo bi polazio od kategorija nametnutih iz okvira sustavne teologije nasuprot temeljnoj metodi biblijske teologije, po kojoj ćemo sve što trebamo naći u samom biblijskom tekstu.
Mnogi su starozavjetni teolozi osim samoga čistog biblijskog teksta i metode biblijske teologije zauzeti i razmatranjem prevladavajućih simbola i analogija Starog zavjeta koji na svoj paradigmatski način zapravo razotkrivaju tekst i teološku misao Starog zavjeta. Stoga oni, starozavjetničari, nastoje uočavati one (simbole i analogije) kojima starozavjetni autori najznakovitije izražavaju svoju vjeru i teologiju. Od takvih mnogih ponuđenih žarišnih točaka u Starom zavjetu, najviše se autora nekako usredotočuje na teme saveza i kraljevstva kao simbole i teološka žarišta Starog zavjeta. Dakako, tu je i osobito značajna paradigma Izlaska, bez koje bi bilo teško strukturirati cjelovitu teološku sliku Starog zavjeta.
No, ako i prihvatimo da se teologija Starog zavjeta najbolje artikulira oko pojma kraljevstva i saveza, još ostaje i pitanje terminologije, osobito u prijevodu termina savez, koji se zatim i razlikuje od jezika do jezika. Je li hebrejski berith istovjetan hrvatskom zavjet ili savez? Isto kao što engleski covenant i testament nisu isti pojmovi, ili njemački bund, kao što i hrvatski zavjet nije isto što i savez!
Što se pak tiče pojma kraljevstvo, i ovdje postoje varijacije na poimanje, i to od početaka stvaranja izraelskoga kraljevstva (1 Sam 8-10) preko mesijanskoga kraljevstva proroka Izaije, pa sve do novozavjetnog iščekivanja kralja (Dj 1).
U svakom slučaju, ako se zauzmemo da u teologiji Starog zavjeta nalazimo dvije žarišne točke, kraljevstvo i savez, onda smatramo prihvatljivom pretpostavkom da se ove teološke točke često i približavaju jedna drugoj, ili čak i preklapaju.
izradio