teologija pozitivnog ispovijedanja, alternativni naziv za teologiju vjere ili doktrinu o prosperitetu koju promiče nekoliko suvremenih televizijskih evangelizatora pod vodstvom i nadahnućem Esseka Williama Kenyona (1867-1948). Izraz pozitivno ispovijedanje može se legitimno protumačiti na nekoliko načina. Najznačajniji od svih, izraz pozitivno ispovijedanje vrlo se doslovno odnosi na prizivanje u postojanje ono što se izjavljuje svojim ustima budući da je vjera priznanje. Ova perspektiva koju su prihvatili Kenyon i njegovi učenici u svom relativno novom biblijsko-teološkom naglasku, odnosi se na vrijednost moći jezika kao ključa za teoriju ispovijedanja. Od Kenyonove smrti, 1948., nekoliko je kršćanskih organizacija (word ministries), uključujući ljude poput Kennetha Hagina, Kennetha Copelanda, Charlesa Cappsa, Fredericka K. Pricea i drugih, koristilo učenja njihova cijenjenog učitelja.
Konceptualno, stajališta koja je E. W. Kenyon prihvatio mogu se pratiti do njegova izlaganja metafizičkim idejama koje su proistekle iz pohađanja Emerson College of Oratory u Bostonu, plodnog tla za filozofske ideje nove misli (New Thought). Glavna načela pokreta nova misao su zdravlje ili ozdravljenje, izobilje ili prosperitet, bogatstvo i sreća.
Filozofija nove misli može se pratiti do Phineasa P. Quimbyja (1802-1866), čije su ideje postale istaknute potkraj devetnaestog stoljeća. Uz to što je Quimby utemeljitelj filozofije nove misli, proučavao je i spiritizam, okultizam, hipnozu i druge aspekte parapsihologije. Za Quimbyja se govori da je ozdravio Mary Baker Patterson Eddy, utemeljiteljicu kršćanske znanosti (Christian Science, 1862). Pokušao je učiniti vračanje vjerodostojnim koristeći znanstveni jezik. Čini se da je Eddy posudila od Quimbyja izraz kršćanska znanost i njegova sustavna izlaganja, što je postalo osnova kulta znanosti uma koji je osnovala. Quimby je svoja sustavna izlaganja nazvao znanost o Kristu. Stajalište o Bogu koje trenutno izlažu Hagin, Copeland, Capps i Price nastalo je od Quimbyja, Williama Branhama, E. W. Kenyona i Johna G. Lakea.
John G. Lake tvrdi: “Čovjek nije zasebno stvorenje odvojeno od Boga, on je dio samog Boga… Bog želi da budemo bogovi. Unutarnji čovjek je istinski upravitelj, istinski čovjek za kojega je Isus rekao da je bog.” Biskup Earl Paul iz Atlante nedavno je napisao: “Kao što psi imaju psiće i mačke imaju mačiće, tako i Bog ima male bogove. Dok ne shvatimo da smo mali bogovi i ne počnemo ponašati se kao mali bogovi, ne možemo odražavati Božje kraljevstvo.” Kenneth Copeland je nadalje ustvrdio: “Usađuješ ljudskost u dijete koje ti se rodi. Budući da si čovjek, usadio si narav čovječanstva u dijete koje se rodilo. To se dijete nije rodilo kao kit. Rodilo se kao ljudsko biće. No, onda, nemaš Boga u sebi. Ti si bog.” Podrijetlo ovog stajališta je u riječima zmije u Post 3,4. Noviji naglasak u pokretu pozitivnog ispovijedanja sadrži najveću opasnost. Podiže čovječanstvo na Božju razinu i na taj način stvara lažni ponos koji proizlazi iz vjerovanja da se ljudi mogu sami spasiti od propasti, tražeći svoje “božansko pravo”. Logički je zaključak da možemo očistiti zemlju od bolesti, grijeha, čak i “demona siromaštva”. Robert Tilton, pastor Word of Faith World Outreach Center u Dallasu, Texas, izlaže takvo stajalište: “On nam je dao moć stvaranja bogatstva, a već smo vidjeli da se to događa i vjerujem da u tim zadnjim danima vjernik više neće biti onaj koji će sjediti na zadnjem sjedalu na kraju autobusa! Mi smo Božja pravednost.” Ova teološka tvrdnja, iako zasnovana na krivim pretpostavkama, prihvaćena je diljem svijeta zbog njezinih obećanja humanističkih planova za promjenu povijesti. Čini se da je ovaj oblik nazivanja sebe bogom temelj vjere za pobornike pozitivnog ispovijedanja koji pokušavaju koristiti svoje “božansko pravo” upravljanja Bogom. “Sada živiš u sadašnjosti.” “On je ono što kaže da jest, ti si ono što on kaže da jesi!” “Njegova riječ ne može lagati, i drži se njegove riječi u svom ispovijedanju.” E. W. Kenyon otišao je iznad znanstvenog šamanizma pokreta nove misli kad je prvi put naučavao “pozitivno ispovijedanje Božje riječi”. No nije otišao tako daleko da bi ustvrdio “vjera je ispovijedanje”, prema tome, “ono što ispovijedam, to i posjedujem” ili pak ustvrdio da doista možemo “stvoriti stvarnost riječima svojih usta”. Takvo ispovijedanje stvara “vjeru trenutka”.
Kenyonovi učenici govore o prosperitetu kao o “božanskom pravu” i stvorili su zakone prosperiteta koje osobe željne zdravlja ili bogatstva trebaju svakodnevno prakticirati. Pozitivno vjeroispovijedanje ukorijenjeno je u lakom vjerovanju koje je neutemeljeno i bez oslonca. Njegove su doktrinarne formulacije ukorijenjene u izvrnutom biblijskom učenju bez predmeta vjere, često stavljajući prekomjeran naglasak na darove umjesto na plodove vjernika.
Rema doktrina je primaran ključ za teologiju pozitivnog razmišljanja. Rimljanima 10,8 je primaran odlomak ili začetnik rema dotkrine. U klasičnoj grčkoj upotrebi, riječ rhēma povezana je sa specifičnim izjavljivanjem nečega. Glavno načelo rema doktrine je da sve što je izrečeno vjerom odmah postaje nadahnuto i prema tome dinamično u određenoj situaciji ili događaju u kojemu je izrečeno. Kenyon je držao da postoje dvije vrste spoznaje, objava ili spoznaja u vjeri i osjetilna spoznaja. Spoznaja u vjeri je “znanje koje se bavi stvarima koje osjetila ne mogu otkriti ili znati bez pomoći spoznajne objave”. Spoznaja po objavi, prema Kenyonu i pristašama pozitivnog ispovijedanja, područje je iznad osjetilne spoznaje. Čini se da je Kenyonova upotreba kategorije spoznaje po objavi apologetska i poziva neupućenoga u istinsku i višu spoznaju Boga.
Teologija s formulom vjere prema Charlesu Farahu ima gnostičke tendencije, a njezina je doktrina o objavi utemeljena na njezinim pretpostavkama. Objava ili “viša spoznanja” postaje hermeneutičko načelo po kojem prištaše umanjuju ili odbacuju tradicionalne biblijske teme o patnji, nošenju križa, samoodricanju, siromaštvu i mučeništvu.
Izreke 6,2; Rimljanima 10,8; 4,17 i 3 Ivanova 2 osnovni su biblijski tekstovi koje koriste pobornici pozitivnog ispovijedanja za vjerovanje u rema doktrinu koju prihvaćaju. Biti “uhvaćen vlastitim usnama” u Izrekama 6,2 odnosi se na financijske transakcije koje uključuju sigurnosni depozit kod sklapanja ugovora. Izričaji u Rimljanima 4,17 i 10,8 obično se uzimaju izvan konteksta i pridaje im se značenje da svatko može “prizvati ono čega nema kao da postoji”. Po Abrahamovu blagoslovu, pristaše “poništavaju Adamovo prokletstvo i ulaze u gotovo sve blagodati kraljevstva i prije nego što kraljevstvo dođe u potpunosti”. Međutim, Rimljanima 4,17 je specifično opis Abrahamove vjere, a ne naše. Rimljanima 10,8 odvojeno od retka 9-11 gubi svoje pravo značenje. Navedeni odlomci prvenstveno se odnose na istinu koja sadrži poruku spasenja onako kako je naviještana u apostolskoj tradiciji. Tim se istinama mora vjerovati, prihvaćati ih i ispovijedati ukoliko se želi ostvariti spasenje kao što naznačuje 13. redak. Kontekst je posebna vjera koja nam je dana. Dobiva se kao božanski dar i ne postiže se stečenom navikom. To je poput milosti, ponuda u Božjoj pravednosti. Takva “vjera dolazi od slušanja Božje riječi” (17. redak). Treća Ivanova 2 je službeni pozdrav, a ne obećanje; ne može ju se smatrati Božjom voljom da svi vjernici budu “zdravi i napredni”.
Problem s pobornicima rema tumačenja je njihov pristrani odabir biblijskih odlomaka, često bez dužnog poštivanja njihova konteksta. Samodefiniran izraz “ispovijedanje Božje riječi” prevladava nad hermeneutičkim načelima i pravilima tumačenja Biblije. Ne samo da taj pristup narušava tekst, već svrstava novozavjetne jezične podatke u neprirodne kategorije koje biblijski pisci ne mogu potvrditi. Načelo rema doktrine (da sve što se izgovori vjerom odmah postaje nadahnuto u situaciji kojoj je upućeno) nastoji miješati želju i potrebu.
Čini se da se lako vjerovanje pokreta pozitivnog ispovijedanja temelji na fides qua (to jest, kako je Isus vjerovao) umjesto na fides quae (to jest, Isusu kao cilju vjere). Autentična biblijska vjera otkriva prvo, ali je uvijek utemeljena na drugom, Isusu kao cilju vjere. Uistinu, da bi netko shvatio biblijsku vjeru, mora se izdići iznad pukog uma, iznad stvari koje želi ili vjeruje te ispitati hebrejsko značenje vjere, koje naglašava odlučnost, pouzdanost i postojanost. Moć djelotvornosti vjere za ispravan odnos s Bogom nikada se ne smije tražiti ili nalaziti u samome činu, već u onome na čemu netko vjerujući čvrsto ustraje. Svrha naše vjere mora biti Bog, a nikada naše sebične želje ili prohtjevi.
Kao kršćani, pozvani smo u Luki 12,22 ne brinuti za naše osnovne potrebe jer su već uključene u Božjem planu providnosti. Oni koji su zaokupirani osnovnim životnim potrebama nazvani su ljudima male vjere jer je to “ono što traže pogani”, kaže Isus. Kršćani svih uvjerenja pozvani su potpunije shvatiti pojam da vjera ne donosi uvijek ono što želimo od Boga, već donosi od Boga ono što on želi da imamo, a tu je temeljna razlika. U Novom zavjetu, vjera je aktivna; to je “izraz odaziva” koji pretpostavlja inicijativu Božje milosti. Unutar kršćanske vjere biblijsko značenje imenice i pripadajućega glagola “vjerovati” označava kriterij ispravnog odnosa s Bogom. 1. Čini se da u Novom zavjetu ljubav ima prioritet ispred vjere, posebice u Pavlovoj literaturi. Pozitivno ispovijedanje preokreće taj naglasak. Istinski dokaz dolaska i znak kraljevstva zasniva se zapravo na prisutnosti i dokazu ljubavi. “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,34-35). Vjera nikada nije predstavljena kao sredstvo manipuliranja s Bogom oko naših sebičnih ciljeva i u Isusovu učenju nikada nema prvenstvo. 2. Pavao, u hvalospjevu ljubavi u 1 Kor 13, dodjeljuje prioritet ljubavi kao najvećoj između vjere, nade i ljubavi. Ljubav je doista bila balansirajući ideal između zanosa i reda za nadarene i nenadarene. 3. U srži je našeg bića potreba da budemo voljeni od onoga koji nas je stvorio na svoju slavu i koji kao savršena ljubav može u potpunosti ispuniti naše najdublje potrebe. Jedino Božja oslobađajuća ljubav može slomiti okove skovane demonskim silama, oslobađajući nas na taj način da postanemo sve što smo trebali biti u Bogu.
Literatura: C. S. Bradcen, Spirits in Rebellion: The Rise and Development of New Thought (1966); C. Capps, How to Have Faith in Your Faith (1986); isti, Seedtime and Harvest (1986); isti, The Tongue – A Creative Force (1976); P. Y. Cho, The Fourth Dimension (1979); G. Copeland, God’s Will Is Prosperity (1978); K. Copeland, The Force of Faith (1981); isti, The Power of The Tongue (1980); isti, “Questions and Answers” in Believer’s Voice of Victory (June 1986); C. Farah, Jr., “A Critical Analysis: The Roots and Fruits of Faith-Formula Theology”, Society of Pentecostal Studies (Fall 1980); G. D. Fee, “The Gospel of Prosperity – An Alien Gospel”, Reformation Today (November-December, 1984), 39; K. Hagin, Sr., Having Faith in Your Faith (1980); isti, How to Write Your Own Ticket With God (1979); isti, New Thresholds of Faith (1974); isti, Plead Your Case (1985); isti, Right and Wrong Thinking (1966); isti, The Word of Faith (1984); isti, Words (1979); isti, You Can Have What You Say (1980); D. Hunt, Beyond Seduction (1987), D. Hunt i J. A. McMahon, The Seduction of Christianity (1985); E. W. Kenyon, ]esus the Healer (1943); isti, The Two Kinds of Faith: Faith’s Secrets Revealed (1942); isti, What Happened From the Cross to the Throne? (1945); K. W. Kenyon and D. Gossert, The Positive Confession of the Word of God (1981); G. Lindsay, Spiritual Hunger, The God-men and Other Sermons by Dr. John G. Lake (1976); D. R. McConnell, A Different Gospel (1988); E. Paulk, Satan Unmasked (1984); F. Price, Faith, Foolishness or Presumption? (1979); isti, How Faith Works (1976); R. Tilton, God’s Laws of Success (1983).
izradio