teologija Novog zavjeta, teološka disciplina koja prati teme posredstvom novozavjetnih pisaca, a zatim te individualne motive sastavlja u jednu sveobuhvatnu cjelinu. Novozavjetna teologija proučava progresivnu objavu Boga s obzirom na životnu situaciju u vrijeme pisanja, a zatim prikazuje zajedničku nit koja ih povezuje. Ova se disciplina usredotočuje na značenje a ne na primjenu, to jest, na poruku teksta za ono vrijeme a ne za suvremene potrebe. Pravi početak “biblijske teologije” naziremo poslije prosvjetiteljstva unutar njemačkog pijetizma. Um je zamijenio vjeru kao upravljajući čimbenik i razvila se povijesno-kritička metoda. J. F. Gabler je 1787. definirao taj pristup čisto opisnim terminima. Poslije Gablera kritičari su tretirali Bibliju kao i svaku drugu knjigu.
Odnos prema drugim disciplinama. Prema sustavnoj teologiji. Biblijska teologija prisiljava sustavnu da ostane vjerna povijesnoj objavi, dok dogmatika stvara kategorije za integriranje podataka u veću cjelinu. Sama organizacija, međutim, proizlazi iz teksta; Pismo mora odrediti integrirajući model ili strukturu. Biblijska je teologija opisna, prati pojedinačne naglaske pisaca, a zatim ih udružuje tako da određuju zajedničku cjelinu. Sistematičar uzima taj materijal te ga preoblikuje u konfesionalno stajalište crkve premošćujući prazninu između “onoga što je značilo” i “što znači”.
Prema egzegezi. Postoji trajna napetost unutar biblijske teologije između raznolikosti i jedinstva, a holističko razmatranje biblijskog materijala neophodan je korektiv za nepotpun pristup Bibliji. Prema tome, biblijska teologija regulira egzegezu. Pa ipak, egzegeza prethodi biblijskoj teologiji budući da daje podatke kojima kasnije radi. Teolog povezuje rezultate egzegeze pojedinih tekstova kako bi otkrio njihovo jedinstvo.
Prema povijesnoj teologiji. “Tradicija” ne upravlja samo rimokatoličkom dogmom već i protestantskim mišljenjem. Svi tumači nalaze svoju bazu podataka u zajednici vjere. Povijesna teologija osvješćuje teologa o neprestanom dijalogu, i na taj način služi i kao provjera protiv učitavanja ideja u odlomak i kao zaliha znanja iz koje se mogu izvući moguća tumačenja.
Posebna problematična područja. Jedinstvo i raznolikost. Svakako da postoji nevjerojatna raznolikost u Bibliji budući da je većina knjiga napisana u obranu Božje volje za njegov narod od raznih stranputica. Nadalje, postoji velika raznolikost u izražavanju, kao što je Pavlova tema o “posinjenju” i Ivanova slika o “nanovorođenju”. To ne znači, međutim, da je nemoguće spojiti različite tradicije u veću konceptualnu cjelinu (v. Ef 4,5-6). Kroz sve te različite izraze sjaji ujedinjena perspektiva i vjera. Ključje jezično/semantički; razlike se često mogu shvatiti kao metafore koje ukazuju na veću istinu. Na toj razini možemo otkriti jedinstvo.
Tradicija-povijest. Mnogi vjeruju da su doktrine i tradicije nastale u etapama, i da se nadahnuće treba primijeniti na izvorni događaj, na razdoblja u kasnijoj povijesti društva, i na konačno razdoblje u kojem je “uvršteno” u kanon. Tradicijsko-kritičko špekuliranje, međutim, postaje samo sebi cilj, s vrlo malo korisnih rezultata. Ipak, kada se stavi u kontekst čitava procesa, ova metoda može istaknuti pojedine naglaske, kao što je to u četiri Evanđelja.
Analogia fidei i progresivna objava. Ako stavimo prevelik naglasak na jedinstvo, može se pojaviti tendencija primjene bilo koje usporedbe (makar i pogrešne) na određeni tekst. Bolji izraz za to bio bi analogia Scriptura, “Pismo tumači Pismo”. I ovdje moramo biti oprezni i naglašavati odgovarajuću upotrebu usporedbi, proučavajući upotrebu izraza u oba odlomka kako bismo odredili preklapaju li se značenja u potpunosti. Progresivno otkrivenje povezuje naizgled nespojive pojmove tradicije-povijesti i analogia Scriptura. Moramo pratiti povijesni proces otkrivenja i odrediti kontinuitet među pojedinim dijelovima.
Povijest i teologija. Nema razloga za razdvajanje teologije od mogućnosti otkrivenja u povijesti. Povijest i njezino tumačenje doista su udruženi i noviji pristupi historiografiji ne pokazuju samo mogućnost spoznavanja Božje objave u povijesti već i potrebu da to učini. U Knjizi o kraljevima, Ljetopisima ili Evanđeljima, primjerice, povijest i teologija su neodvojive. Poznajemo Isusa onako kako su nam ga prikazali evanđelisti.
Jezik, tekst i značenje. Noviji su teoretičari podvukli toliko snažan kontrast između suvremenih prilika i drevnog svijeta da se čini kako je tumač nedostižno odvojen od namijenjenog značenja teksta. Značenje teksta otvoreno je tumaču, koji mora staviti predrazumijevanje “ispred” teksta (Ricoeur) i unijeti svoju vlastitu igru riječi. Unutar te aktivnosti tumačenja izvorno značenje mogući je cilj. Kada prepoznamo da Novi zavjet iznosi propozicijsku istinu, prvotno značenje postaje neophodan pothvat.
Stari i Novi zavjet. Svaka prava biblijska teologija mora prepoznati središnjost odnosa između oba zavjeta. Ponovno je pitanje različitosti nasuprot jedinstvu. Mora se dati prostor različitim slojevima i jednoga i drugoga, no mora se i prepoznati jedinstvo tih slojeva. Nekoliko aspekata traži to jedinstvo: povijesni kontinuitet Zavjeta; središnjost Starog zavjeta za Novi; tema o ispunjenju obećanja u Novom zavjetu; mesijanska nada Starog zavjeta i njezino mjesto kao “čuvarice” (Gal 3).
Teologija i kanon. Brevard Childs postavio je konačan oblik kanona primarnim hermeneutskim pomagalom kod određivanja biblijske teologije. On vjeruje da dijelovi Pisma moraju zadržati dijalektički odnos s kanonom u cjelini. Ne postoji istinska biblijska teologija kada se uzimaju u obzir samo pojedinačni glasovi različitih slojeva. Mnogi kritičari oklijevaju, govoreći da su bibiljski autoritet i nadahnuće dinamični a ne statični, usredotočujući se ne samo na konačni oblik teksta, već također i na pojedinačne etape unutar tradicijskog procesa, prije i poslije “konačnog” oblika, sve do danas.
Autoritet. Budući da je biblijska teologija opisna, baveći se “onim što je značilo”, kritički znanstvenici poriču njezin autoritet. Kaže se da istinski biblijski autoritet leži u njegovoj “apostolskoj djelotvornosti” u ispunjavanju zadatka (Barrett), na zajednici iza njega (Knight), ili u njegovu sadržaju (Achtemeier). U stvarnosti, autoritet Pisma obuhvaća sve ovo; kao objava od Boga ima propozicijski autoritet; kao objava Boga čovječanstvu ima egzistencijalni autoritet. Tekst je primaran, a autoritet tumača je sekundaran, to jest, on dobiva autoritet iz teksta.
Odgovarajuća metodologija. Sintetička metoda prati osnovne teološke teme kroz slojeve Pisma kako bi zabilježila njihov razvoj tijekom biblijskog razdoblja. Analitička metoda proučava osebujnu teologiju pojedinačnih odlomaka i bilježi njihovu jedinstvenu poruku. Povijesna metoda proučava razvoj religijskih ideja u životu Božjeg naroda. Kristološka metoda smatra Krista hermeneutičkim ključem oba Zavjeta. Konfesionalna metoda smatra Bibliju nizom vjerskih izjava koje su iznad povijesti. Metoda presjeka prati pojedinu jedinstvenu temu (npr. savez ili obećanje) i povijesno je proučava pomoću presjeka ili uzimanjem uzoraka kanonskog zapisa.
Višestruka metoda (Hasel) udružuje najbolje od ovih metoda i nastavlja hermeneutički od teksta do teorije. Počinje gramatičkom i povijesnom analizom teksta, pokušavajući otkriti značenje različitih tekstova u njihovu životnu okruženju. Kad se prikupe podatci hermeneutičkim postupkom, organiziraju se u osnovne uzorke pojedinih knjiga, a zatim pojedinih autora. Na ovoj razini tumač je podvukao naglaske ili međusobno povezana značenja u slojevima. Kad se te različite tradicije (npr. Markova, Ivanova, Pavlova) zacrtaju, proučavatelj traži osnovna načela povezanosti između njih, metaforički jezik koji otkriva veće uzorke jedinstva među autorima. Te se veće pojedinosti bilježe na dvije razine, najprije pazeći na cjelokupno jedinstvo, a zatim na progres objave. Konačno, te se teme spajaju u glavne odlomke i pododlomke, slijedeći opisnu (biblijsku) metodu, a ne umjetnu rekonstrukciju. Drugim riječima, postupkom upravlja sakupljeni materijal, a ne dogmatske pretpostavke tumača. Iz ovoga proizlazi središnja jedinstvena tema na koju se pripajaju ostale podteme. Unutar te veće cjeline pojedinačne teme zadržavaju komplementarne, a ipak različite uloge. Veća povezana cjelina mora biti rezultat teološkog postupka, a ne njegova pretpostavka, to jest, tekst određuje uzorke.
Zajedničke teme. Potrebno je pet kriterija za istraživanje središnje teme koja povezuje pojedinačne naglaske i različite doktrine Novog zavjeta: 1. osnovna tema mora odražavati Božju narav i karakter; 2. mora se odnositi na Božji narod i njegov odnos prema Bogu; 3. mora prikazati čovječanstvo kao cilj Božjega otkupljujućeg djelovanja; 4. mora objasniti dijalektički odnos između dva Zavjeta; 5. mora objašnjavati ostale moguće zajedničke teme i uistinu mora ujedinjavati teološke naglaske Novog zavjeta. Mnoge će predložene teme ući u jedan ili drugi sloj Staroga ili Novog zavjeta – pripovjedački ili poetski, proročki, mudrosni ili u dio poslanica, no neće obuhvaćati sve. Ta tema mora uravnotežiti ostale, bez isticanja jedne iznad ostalih srodnih tema.
Tema saveza (Eichrodt, Riderbos) često se koristi u izražavanju obvezujućeg odnosa između Boga i njegova naroda. Tema o Bogu i Kristu (Hasel) u posljednje je vrijeme vrlo naglašavana, ističući Bogocentričan karakter Starog zavjeta i Kristocentričan karakter Novog zavjeta. Tema povijest spasenja (von Rad, Cullmann, Ladd) može biti najbolje stajalište jer prepoznaje Božje/Kristovo otkupiteljsko djelovanje za dobrobit čovječanstva u smislu sadašnje i buduće zajednice.
izradio