silovanje, prisilni spolni odnos bez suglasnosti. Silovanje je obično fizički nasilno; uvijek nanosi štetu osobnosti žrtve. Silovanje oskvrnjuje osobu stvorenu na Božju sliku tjelesno, emocionalno i duhovno. U silovanju je tjelesni integritet žrtve ukraden, a osoba je ponižena, nadvladana, degradirana i preplavljena osjećajima bespomoćnosti i straha.
Zakonski je silovanje zločin koji se od presude do presude razlikuje u definiciji. Dok se ranije silovanje zakonski opisivalo kao prisilni vaginalni spolni odnos od strane muškaraca prema ženi, danas postoje puno opsežnije definicije koje se odnose na prisilno prodiranje penisa ili bilo kojeg objekta u vaginu, usta ili analni otvor protivno volje žrtve. Tvorni fizički napad blaži je oblik prisilnoga seksualnog ponašanja. Proširena definicija puno je prihvatljivija jer je neutralna po pitanju spola i uključuje prisilni oralni i analni seks.
Silovanje u svojoj osnovi nije stvar seksa ili ljubavi već moći i nasilja. Koristeći seks kao oružje, silovanje je čin agresije, ljutnje i mržnje kao dokaz da silovatelj može dominirati, često djelujući protivno osjećajima bespomoćnosti žrtve. Čini se da postoje tri osnovna modela silovanja: u silovanju moći silovatelj teži posjedovati i dominirati, u silovanju ljutnje želi poniziti i naštetiti, a u sadističkom silovanju silovatelj zadobiva zadovoljstvo u mučenju i zlostavljanju žrtve.
Silovanje i svi oblici seksualnog nasilja su grešni. Grijeh nije učinjen samo protiv žrtve, već silovatelj griješi i sam protiv sebe narušavajući povjerenje i uništavajući mogućnost odnosa između bližnjih. I, kao što Stari zavjet jasno kaže, silovanje je grijeh protiv zajednice (Post 34,7; Suci 20,6; 2 Sam 13,12). Strah, nepovjerenje, neprijateljstvo i širenje otuđenosti, stvaranje opustošenosti, udaljavanje od integriteta čitave zajednice. Silovanje je grijeh protiv Boga jer je to nasilje protiv osobe kao nositelja Božje slike.
Nakon silovanja život više nikada nije isti. Poniženje, sram, samookrivljavanje, ljutnja, strah, depresija, gubitak samopouzdanja, nisko samopoštovanje, noćne more i fobije česta su pojava i posljedice. Poljuljan je žrtvin osjećaj povjerenja u sigurno okruženje. Potrebno je da žrtve znaju da nisu napuštene, da su vrijedne osobe koje nisu odgovorne za svoju nesreću. S obzirom da je potpora izuzetno važna u oporavku od traume silovanja, proces je znatno onemogućen kada žrtva nema mogućnost govoriti o tom iskustvu ili tražiti pomoć. Čak i uz potporu zajednice, oporavak može biti dug i bolan. Na početku je potrebno da žrtve nadiđu šok, nijekanje i strah da će im se to ponovno dogoditi. Kada nastupi svjesnost, treba početi rješavati osjećaje straha, ljutnje i depresije. Tada će, nadamo se, osoba biti sposobna osjećati rješenje kako nastaviti živjeti s nadom u svjetlu stvarnosti iskustva.
Iako i muškarci mogu biti žrtve silovanja, to su u najvećem broju žene i djeca. Danas je sve jasnije da takvo nasilje usmjereno protiv žena i djece dolazi kao produžetak muške dominacije tipične za patrijarhalna društva. Žene i djeca imaju podređen status i time postaju ranjive mete za zlostavljanje i iskorištavanje. Neravnoteža moći stvara potencijal da oni jači zlostavljaju one slabije. Često se mušku seksualnost prikazuje kao onu koja zahtijeva, koja je neprijateljska, posesivna, kontrolirajuća i nasilna, a ne kao onu koja daje, ljubi, dijeli, koja je uzajamna i nježna. Vjeruje se da muškarac ima povlasticu osigurati si ispunjenje potreba, čak i prisilno. Također se u društvu vjeruje da žene svoje potrebe mogu ostvariti manipulacijom, a da je seks nešto što joj čini muškarac. Kod oba spola uzajamnost i povjerenje su zamijenjeni manipulacijom i silom. Danas čak postoji i alarmantna tendencija, vidljiva u teškoj pornografiji, reklamama i određenoj glazbi, da se nasilje erotizira. Činovi nasilja i zlostavljanja mogu se doživjeti kao seksualno uzbuđenje.
Suprotstavljanje pošasti seksualnog nasilja počinje prepoznavanjem nekih od lažnih mitova koji su još uvijek duboko ukorijenjeni u našoj kulturi. Jedan od najkobnijih je vjerovanje da su žrtve silovanja “to tražile”, ili barem to potaknule. Kaže se da žene misle “da” čak i kada kažu “ne” jer, misli se, žene žele muškarce koji ih kontroliraju. Posljedično, smatra se prihvatljivim da muškarac iznudi spolni odnos ako ga žena navodi ili seksualno uzbuđuje. Ovo okrivljavanje žrtava pogrešno pretpostavlja da muškarci nisu sposobni kontrolirati se i nisu odgovorni za svoje seksualne osjećaje i ponašanja. Pri radu na eliminaciji seksualnog nasilja moramo naglašavati izuzetnu važnost suglasnosti i uzajamnosti u svim seksualnim interakcijama. Prihvaćanje važnosti suglasnosti također znači prepoznavanje stvarnosti “silovanja poznatih” (nasrtaj od strane onih koje se poznaje i kojima se vjeruje) i “bračnog silovanja”. Seksualne aktivnosti nisu opravdane samo zato što su partneri vjenčani. U bilo kojoj fazi ili u bilo koje vrijeme “ne” od strane bilo kojeg partnera treba poštivati i prihvatiti. Čak i prvotnu suglasnost nije nemoguće povući. Ljudi mogu i imaju pravo promijeniti svoje mišljenje i njihove želje treba poštivati. Ako se “ne” osobe u bilo kojoj fazi interakcije ne poštuje, nastupa spektar nasilja.
Od kasnih 1970-ih godina postajemo sve svjesniji ozbiljnosti i dosega seksualnog nasilja. Seksualno nasilje – od požudnog pogleda i drugih oblika seksualnog uznemiravanja do zlostavljanja supruge, djece i samog silovanja – doseglo je monstruozne proporcije zbog čega mnoge žene osjećaju da nema sigurnog mjesta. Sudski postupak često je vrlo težak pri čemu se žrtve često osjećaju kao da se sudi njima. Centri za žrtve silovanja otvoreni su u mnogim mjestima kako bi pružili podršku i savjet. Ali i danas mnoga silovanja ostaju neprijavljena. Razvijanje pravednog odgovora na seksualno nasilje, uključujući suosjećanje i obranu žrtava, te potragu i poziv na odgovornost silovatelja, uključujući pokajanje i oproštenje, kao i prevenciju, ostaje visoki prioritet.
Literatura: S. Brownmiller, Against Our Will (London i New York, 1975); M. M. Fortune, Sexual Violence (New York, 1983); J. Saward i W. Green, Rape: My Story (London, 1990).