samoubojstvo

samoubojstvo, namjerno oduzimanje vlastita života, povlači mnoga etička i pastoralna pitanja.

Teološke perspektive. U Bibliji nalazimo malo tekstova o moralnosti samoubojstva. Riječ samoubojstvo uistinu se ne spominje ni jednom. Postoje određeni primjeri (bez komentara o moralnoj prirodi čina) kao u slučaju Šaula i njegova štitonoše (1 Sam 31,4-5), Ahitofela (2 Sam 17,23) i Zimrija (1 Kr 16,18). U Novom zavjetu jedini je primjer onaj Jude Iskariotskog (Mt 27,5). Samsonova smrt (Suci 16,28-31) može se shvatiti kao herojsko samoubojstvo, iako je moguće da Samson prvotno nije želio svoju smrt, ali ju je prihvatio kao neizbježnu posljedicu svog čina.

Rana je crkva brzo razumjela da je samoubojstvo srodno ubojstvu (ubojstvo samog sebe) i stoga ga zabranila šestom zapovijedi. Rana kršćanska misao iskristalizirana je u Augustinovoj Državi Božjoj (413-26). Njegov je glavni argument bio da je samoubojstvo oblik ubojstva pri čemu je mogućnost pokajanja vrlo mala: “Štoviše, zakon, pravilno tumačen, zabranjuje čak i samoubojstvo, gdje kaže ‘ne ubij’”. No, kasniji pisci poput Johna Donnea (1571/2-1631) u Biathanatosu (1644) izazvali su Augustinov stav kao ljudsko ograničavanje Božje milosti.

Promišljen kršćanski stav je da je samoubojstvo moralno pogrešno. U Westministerskom velikom katekizmu odgovor na 136. pitanje započinje ovako: “Grijesi zabranjeni u šestoj zapovijedi su svi koji oduzimaju naše živote…” Judeo-kršćanska je stoga tradicija da samo Bog u svojoj suverenosti ima pravo dati i uzeti. Samoubojstvo je zato shvaćeno kao izazivanje Božje suverenosti. No, i dalje ostaje pitanje odgovornosti, krivnje i kažnjivosti, posebno s obzirom da su često mentalna bolest ili stresne reakcije nerazlučive od istih prisutne u pojedinačnom samoubojstvu.

Fenomen. Samoubojstvo, i vrlo slično tome, parasamoubojstvo (namjerno povređivanje sebe koje ne završi smrću), iskočili su na prvo mjesto najznačajnijih uzroka smrtnosti i morbiditeta u svim dobnim skupinama zapadnjačkog društva. Izračun Svjetske zdravstvene organizacije da se dogodi tristo do četiristo tisuća samoubojstava godišnje u svijetu (World Health Statistics Annual, Geneva, 1987) podcijenjena je brojka zbog nevoljkosti da se samoubojstvo proglasi uzrokom smrti i zbog nedostatka prijava samoubojstava u velikoj većini zemalja. U zemljama sjeverne Europe i onima gusto naseljenim njihovim potomcima, npr. Kanadi, SAD-u i Australiji, postotak je vrlo velik; a u mlađoj dobnoj skupini (od petnaest do trideset pet godina) samoubojstvo je jedan od najčešćih uzroka smrti. Postotak samoubojstva najveći je u zemljama poput bivše Zapadne Njemačke, Francuske, Švicarske i Japana, a najmanji u zemljama poput Egipta. Arapske zemlje općenito imaju nisku stopu, dok se azijske zemlje nalaze na sredini popisa. Mnogo je dokaza koji podupiru zaključak da su najrizičnija skupina stariji muškarci koji su izolirani (npr. razvedeni, udovci ili u boli) i oni koji imaju problema s alkoholom. No, proučavanja su pokazala da je općenito parasamoubojstvo bilo koje vrste značajan partner mogućeg samoubojstva. Deset do četrnaest posto onih koji su preživjeli pokušaj samoubojstva umre kao rezultat sljedećeg pokušaja (M. Van Egmond i R. F. W. Diekstra, The Predictability of Suicidal Behaviour). Drugi čimbenici povezani s povećanjem stope samoubojstva uključuju nezaposlenost, populaciju koja stari, žene koje rade, povećanje stope razvoda, značajne mentalne bolesti, povećanje stope ubojstava i promjenu postotka u crkvenom članstvu. Ovo posljednje vjerojatno odražava promjenu moralnih vrijednosti i smanjenje društvene integracije (R. F. W. Diekstra i B. Mortiz, Suicidal Behaviour among Adolescents).

Kada se dogodi samoubojstvo, odjek u obliku utjecaja na obitelj i društvo je ogroman i kreće se od katastrofičnih bolnih reakcija povezanih s neodgovorenim pitanjima u bližoj obitelji i voljenih osoba, do fenomena “modela” kada samoubojstvo počini medijska zvijezda nakon čega slijede povezani pokušaji po cijelom svijetu. Razni pisci (npr. E. Durkheim, Samoubojstvo) prikazao je kompleksne motive samoubojstva poput izbjegavanja srama ili bolne smrti, osvete, želje za zaboravom i religijske razloge. Ovi posljednji mogu se kretati od spaljivanja udovica u Indiji do masovnih samoubojstava povezanih s ekstremnim kršćanskim kultovima poput Narodnog hrama u Guyani 1978. čiji su mnogi članovi počinili samoubojstvo kako bi neposredno ušli u “novi svijet”.

Pastoralni problemi. Faze reakcija žalovanja preuveličane su kada se dogodi samoubojstvo i podijeljene su na nijekanje, neprijateljstvo/ljutnju, depresiju, produženo žalovanje i odlaganje (vidi ‘Bereavement’, u M. Gelder et al., Oxford Textbook of Psychiatry). Uvijek je teško razumjeti i pomiriti se s iznenadnom smrti i što je iznenadnija i neočekivanija, to je veće nijekanje u žalovanju. Ono se može kretati od smetenosti i individualnog izražavanja nesposobnosti da se povjeruje u ono što se dogodilo ili odbijanja da se prihvati stvarnost, do potiskivanja informacije i povremenoga gubitka pamćenja. U takvom stanju mentalno stanje pojedinca može se opisati kao da osoba ne zna što se dogodilo i kao očit gubitak orijentacije.

Blaže oblike nijekanja najbolje je tretirati jednostavnom potporom i neintervencijom u smislu pokušaja da se daju objašnjenja i razumijevanje onoga što se dogodilo. S kršćanskog stajališta ovo je vrlo teško, ali pomoći na praktičan način oko organiziranja i samo “biti tamo“ puno je vrednije od podlijeganja pritiscima da se ponudi odgovarajući odgovor na neodgovorena pitanja. U nekim je situacijama, poput one kada se osoba nađe u stanju gubitka pamćenja i orijentacije, potrebno pacijenta hospitalizirati radi njegove sigurnosti.

Ljutnja i neprijateljstvo obično su upereni protiv uključenih ljudi, poput profesionalaca (npr. liječnika i medicinskih sestara) ili osoba koje su posljednje bile u kontaktu s pojedincem. Potrebna je jednostavna podrška i prihvaćanje. Reakcije žalovanja u obliku depresije često je teško razlikovati od teških depresivnih bolesti osim što je osjećaj gubitka u slučaju samoubojstva veći. Neodgovorena pitanja poput “sudbine“ mrtve osobe postaju puno primjerenija i, kao u normalnom žalovanju, poticaji da se počiva u Božjoj suverenosti postaju najučinkovitiji pristup. Nesanica može biti velik problem, i mogu pomoći blagi sedativi za spavanje ponuđeni na kraće vremensko razdoblje. Odgođeno ili produženo žalovanje zahtijevaju obraćanje kršćanskom savjetniku koji će ohrabriti suočavanje s gubitkom.

Povijest obiteljskih samoubojstava važna je informacija kada se pristupa živom klijentu i vrlo je bitna kada se određuje stupanj mogućnosti da si i ta osoba oduzme život.

Literatura: G.L. i G. C. Carr, After the Storm: Hope in the Wake of Suicide (Leicester, 1990) i The Fierce Goodbye (Downers Grove, IL 1990); R. F. W. Diekstra i B. Mortiz, ‘Suicidal Behaviour among Adolescents’ u R. F. W. Diekstra i K. Hawton (ur.), Suicide in Adolescence (Dordrecht, 1987); E. Durkheim, Suicide: A Study in Sociology (ET, Glencoe, IL, 1951); M. Gelder et al., ‘Bereavement’, u Oxford Textbook of Psychiatry (Oxford, 1989); M. Van Egmond i R. F. W. Diekstra, ‘The Predictability of Suicidal Behaviour’, u R. F. W. Diekstra et al., Suicide Prevention: The Role of Attitude and Imitation (Leiden, 1989).