propovijedanje, pentekostna perspektiva.
I. Uvod. Nitko ne bi smio pokušati, po definiciji, potpuno odvojiti pentekostno propovijedanje od normalnog razu mijevanja onoga što znači propovijedati ili naviještati radosnu vijest Isusa Krista.
Kao što se obično podrazumijeva, pentekostno propovijedanje znači vid poruke i način prenošenja karakteristične za pentekostno štovanje. Pentekostno propovijedanje je nečije temeljito proučavanje i promišljanje, podgrijano Duhom Svetim, učinjeno tako da isijava u srcu pod pomazanjem istoga Svetog Duha.
Riječ pentekostno predmetu propovijedanja daje jedinstven naglasak. Predstavlja jasan put za tumačenje događaja i postupaka novozavjetne crkve zabilježenih u Djelima apostolskim te služi kao sredstvo za naglašavanje nekih pozitivnosti koje se često previđa ili zanemaruje zbog prihvaćenijih definicija propovijedanja.
II. Osnove pentekostnog propovijedanja. Ono što se danas podrazumijeva pentekostno-karizmatskim probuđenjem uvelike ima svoje korijenje u pokretu svetosti (Holines movement) iz sredine i druge polovice devetnaestog stoljeća. Važno je, stoga, sjetiti se da postoje neke temeljne istine koje se odnose na propovijedanje koje je utjecalo na stavove. Pogledajmo tri takve osnove oko kojih se pentekostalci slažu.
A. Pravo pentekostno propovijedanje mora biti usredotočeno na Božju riječ. Pentekostalci su toliko bili poistovjećivani s naglaskom na rad Duha Svetoga u životu svakog vjernika da su neki previdjeli činjenicu da je glavno načelo pentekostalizma oduvijek bilo prije i iznad svega, stroga odanost Bibliji. Da bi se pravilno shvatila uloga pentekostnog propovijedanja, onako kako je ovdje prikazano, moramo imati na umu prvo i osnovno načelo – središnjica je Božja riječ.
Pregled Djela apostolskih otkriva da je rana crkva bila kristocentrična, upravljana od Duha i utemeljena na Riječi. Svi su članovi neprestano pronosili Božju riječ, poštivali Riječ i objašnjavali Riječ. Božja je riječ sadržala poruku i postala autoritet svemu što je crkva vjerovala. Riječ je bila izvor svakog propovijedanja, standard za sve doktrine, sredstvo po kojem se prosuđivalo iskustvo (Dj 2,41; 4,4.29; 6,7; 8,4.14; 10,44; 12,24; 13,49).
Za današnje pentekostalce Riječ je središnja za svaku životnu praksu kao i za svaku doktrinu. Ona je priručnik za djelovanje i standard za prosuđivanje. Pogrešno je misliti drukčije ili prosuđivati pentekostalizam iz bilo koje druge perspektive.
B. Pentekostno propovijedanje uvijek mora uzvisivati Isusa Krista. Propovijedanje koje je antropocentrično, koje veliča čovjeka, bilo u fizičkom smislu ili zbog djela, ili pak uzvisuje bilo što drugo osim milosti koja se očitovala u osobi i djelu Isusa Krista, nije pentekostno propovijedanje bez obzira na to kako se naziva.
Isus je postavio ovo načelo kada je najprije rekao učenicima da će im poslati drugog Branitelja: “A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene” (Iv 15,26).
Neki tvrde da pentekostalci uzvisuju Duha Svetoga isključujući Isusa Krista, i može biti da je bilo vremena kada se taj naglasak smatrao točnim, no to je pogrešan zaključak koji pravi pentekostalci poriču. Oni koje vodi Božji Duh naviještaju, hvale i uzvisuju gospodstvo Isusa Krista. “No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama” (Iv 16,13-15).
C. Pentekostno propovijedanje treba uvijek biti upravljano i osnaženo od Duha Svetoga. Ljudi su u stanju sastaviti govore. Mogu istraživati, proučavati i vrlo su sposobni, s obzirom na ljudski talent, zabavljati i prikazivati zanimljiva predavanja te uvjeravati druge. No, za pentekostalce, sve ovo ne čini propovijedanje u pravom smislu. Pentekostno propovijedanje dolazi samo u sili Duha Svetoga.
Duh Sveti upravlja i vodi slugu Božje riječi (Iv 16,13). Duh slugu uči svemu i svega ga podsjeća (Iv 14,26). Duh također pomazuje slugu za izvršenje njegova ili njezina zadatka kao što jasno pokazuju riječi našega Gospodina: “Na meni je Duh Gospodnji” (Lk 4,18), i u drugim navodima (Dj 1,8; 10,38; 2 Kor 1,22; 1 Iv 2,20.27).
Ovime se ne želi reći da Duh Sveti ne djeluje u životima drugih propovjednika evanđelja, on to svakako čini, već istaknuti da pravilno razumijevanje uloge Duha Svetoga u propovijedanju čini da Božji čovjek bude osjetljiviji i otvoreniji za vodstvo Duha. Ta osjetljivost za Duha čini važan element u onome što je općepoznato kao pomazanje Duha.
Riječ pomazanje upotrebljava se u nešto širem i dvoznačnom smislu. Pomazanje Duha Svetoga treba biti prisutno u pojedinačnom proučavanju, u molitvenoj klijeti, u svakodnevnoj pobožnosti, u osobnom svjedočenju i služenju drugima kao i govorenju s propovjedaonice.
Riječ pomazanje također se upotrebljava kako bi se objasnio božanski element propovijedanja, onaj koji pogađa srce i savjest, koji raspiruje Riječ najprije u srcu sluge a zatim u savjest slušatelja, a bez kojega puke ljudske riječi postaju nemoćne i nedjelotvorne.
III. Dimenzije pentekostnog propovijedanja. Ima mnogo aspekata pentekostnog propovijedanja; treba uzeti u obzir sljedeće:
A. Pentekostno propovijedanje treba biti precizno, s točnim značenjem, relevantno, uvijek pronošeno s određenim stupnjem uglađenosti. Riječ precizno ovdje se koristi nasuprot propovijedanju koje je besmisleno, bez specifičnih i konkretnih ciljeva.
Duh Sveti nadahnjuje svježim nadahnućem one koji su voljni slušati, a Biblija rasvjetljuje istine sluzi koji je voljan proučavati, otkrivati i dijeliti. Svaki propovjednik mora proučavati. Razmatranje Riječi, istraživanje Pisma, preispitivanje i osobna primjena Riječi u vlastitom životu duhovne su aktivnosti u kojima Duh Sveti pomazuje Božjeg čovjeka.
Rutinsko funkcioniranje i pseudoprofesionalizam nemaju mjesta u pentekostnom propovijedanju. Božji sluge nemaju vremena govoriti o neproživljenim istinama. Naprotiv, moraju poslušati Pavlovu opomenu: “Živite dostojno poziva kojim ste pozvani” (Ef 4,1). Proučavanje oprema osobu materijalom, a molitva posvećuje te ideje i koncepte, no Bog daje poruku po Svetom Duhu.
Precizno propovijedanje – istinski izvrsno propovijedanje – uključuje poznavanje i razumijevanje slušateljstva. To podrazumijeva uspostavljanje ciljeva propovijedanja, dalekosežnih i trenutnih; želi obratiti grešnike, nadahnuti svete, utješiti, učiti, popravljati, motivirati, osvijestiti, pozvati na predanje, izazvati, uputiti, koriti, voditi u davanje zahvalnosti te voditi u štovanje.
B. Pentekostno propovijedanje treba biti proročko. Prorok Joel donio je Izraelu poruku nade u teškom vremenu (Jl 2,23-29). Povrh spomenutih zemaljskih blagoslova, trebalo je doći do izlića Duha zajedno s proročkim darom na najneuobičajeniji način. Sinovi i kćeri u obitelji, sluge u kućanstvu, trebali su postati dionici Duha koji je učinio da Ilija i Elizej stoje glavom i ramenima iznad ostalih u to vrijeme.
Joel je prorokovao o vremenu blagoslova kad su mnogi trebali imati udjela u proročkom pomazanju. Glavni čimbenici proročanstva su: prvo, dolazi novo doba spasenja; drugo, dolazeće novo doba bit će prepoznatljivo po daru Duha Svetoga; treće, prisutnost Duha Svetoga bit će obilježena izvanrednim očitovanjem proročke sile.
Proroštvo je na taj način obećano kao prepoznatljiv dar Pedesetnice. Nitko ne može sumnjati da je na dan Pedesetnice sto dvadeset učenika bilo osnaženo božanskom energijom i govorom kakav ranije nije bio poznat. Prema poruci apostola Petra, Joelovo se proroštvo ispunilo na osobit način (Dj 2,17-18).
Suvremena je upotreba riječi proroštvo shvaćena skoro kao ekskluzivno predviđanje budućih događaja. Element predviđanja, dakako, nije izuzet iz novozavjetnog proroštva, no nešto uobičajenija definicija je predskazanje. U biblijskom smislu, novozavjetni je prorok onaj koji ima autoritet Duha Svetoga objavljivati Božji um. Prema tome, on ili ona naviješta istinu koju je Duh Sveti stavio u njegovo ili njezino srce.
Ovo nas dovodi do pune definicije značenja prorokovanja, što čini propovjednika osobom koja govori za drugoga: prorok govori umjesto Boga. Ne samo da on ili ona prima autoritet govoriti po Duhu Svetomu, već i same poruke dolaze po Svetom Duhu. Duh pokreće proroke da govore. Njihove umove prosvjetljuje Duh kako bi prenijeli poruku koju šalje Bog. Sveti Duh potiče njihovu duševnu moć, vodi njihove misli i tjera ih govoriti o određenim temama u skladu s potrebama. To znači propovijedati proročki, pentekostno propovijedanje u najboljem slučaju.
C. Pentekostno je propovijedanje na jedinstven način djelotvorno. Pentekostno propovijedanje ima istu moć i autoritet kao što se pokazalo na dan Pedesetnice, prije gotovo dvije tisuće godina. Pentekostno propovijedanje danas donosi iste čudesne rezultate kao i u prvim danima novozavjetne crkve. To je ono isto udruživanje ljudskog instrumenta i božanske moći, isto spajanje ljudskog predanja i fenomenalnih rezultata kao što je prikazano u Djelima apostolskim.
“Znaci”, “čudesa”, “moći” i “djela” bili su izrazi koji su se odnosili na službu Isusa Krista. Bili su dokazi kojima je Isus potvrđivao svoje mesijanstvo. To su također dokazi koje nalazimo u novozavjetnoj crkvi kao što je zapisano u Djelima apostolskim. Ti dokazi trebaju pratiti i pratit će istinske vjernike u dvadeset prvom stoljeću.
Pogledajmo nakratko neke jedinstvene rezultate koji uvijek trebaju pratiti pentekostno propovijedanje.
1. Osvjedočuje o grijeh. Pentekostno se propovijedanje zasniva na Riječi, po vodstvu Duha Svetoga i očekuje da isti Duh osvjedoči i dovede muškarce i žene Kristu. Ono što pokreće ljude i raspiruje današnje kršćanstvo s naznakom probuđenja diljem svijeta nije ni uvjerljivost čovjeka ni korištenje snažnih racionalnih argumenata teologa već Duh Sveti.
2. Donosi vjeru. Kršćanska vjera, vjera koja donosi spasenje, ima božansko podrijetlo. Ne potječe od pojedinca. Ne samo da je ta istina jasno prikazana u Pismu – “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!” (Ef 2,8) – već je jednako potvrđena i u ljudskom iskustvu.
3. Raspiruje našu vjeru. Možda se nismo obratili tijekom propovijedanja poruke ili čak ni u crkvenoj zgradi, već je Riječ – za koju je Pavao rekao da je “sila Božja za spasenje svakomu vjerniku” (Rim 1,16) posijala sjeme vjere, a Duh Sveti stvorio je novo stvorenje u Kristu Isusu.
4. Suprotstavlja se demonskim silama. Ovaj je svijet u pobuni protiv Boga. Ne smije biti kompromisa između pravednosti i pokvarenosti. Iako se vide dokazi tog sukoba na mnogim razinama, nijedan nije tako jasno izražen kao kada pomazani propovjednik govori kao glas Božji. Takvo propovijedanje može pokrenuti opoziciju, može uznemiriti ekonomske i društvene poretke te se može sukobiti s ustanovljenim uzorima i navikama. Ipak, Božji ljudi moraju nastaviti naviještati Riječ jer će u tome doći pobjeda čudesne naravi (Dj 7,54.57-58; 19,23-41).
5. Donosi strahopoštovanje prema- Bogu (Dj 5,1-10). Djelotvornost u propovijedanju nije samo u riječima već u razumijevanju slušatelja onoga što Bog govori i čini u danom trenutku. Kada se Božja riječ propovijeda beskompromisno, kada Riječ prodire u sili i pod pomazanjem Duha Svetoga, ljudi će razviti zadivljujuće poštovanje za duhovne stvari. To je tlo iz kojeg proizlaze neka čuda i promijenjeni životi.
6. Potvrđeno primjenom duhovnih darova. Pavao je uputio vjernike u Korintu da čeznu “za većim darovima” (1 Kor 12,31). Kada stavimo ovaj iskaz pored onog što slijedi u trinaestom poglavlju, “još uzvišeniji put”, i kada ta dva odlomka promatramo u kontekstu prvog dijela dvanaestog poglavlja te četrnaestog poglavlja, postiže se ravnoteža. Pavao nije htio da crkva zanemaruje ili zaboravi duhovne darove, kao što neki to čine danas, niti je pak htio da duhovni darovi budu cilj sami sebi. Zapravo, Pavao jasno prikazuje pogrešku ovog posljednjeg izbora. Naprotiv, Pavao je htio da crkva shvati da korištenje duhovnih darova ide ruku pod ruku s propovijedanjem i poučavanjem Božje riječi.
Kao što je jasno navedeno, ključni sastojak u pentekostnom propovijedanju je proroštvo. Kad pod pomazanjem Duha Svetoga Božji sluge prorokuju, oni “izgovaraju” Božje stvari. Proroštvo je ključno djelovanje Duha Svetoga (1 Kor 12,8-10). Proroštvo je dar koji se nadalje može potvrđivati djelovanjem drugih darova.
IV. Zaključak. Cilj propovijedanja nije se promijenio u današnjem svijetu jer se Bog nije promijenio. Božji čovjek koji je pozvan i pomazan od Duha Svetoga i koji se voljno podređuje vodstvu Duha Svetoga, ima isto poslanje i sposobnost kao što su imali prvi učenici. To je glavni cilj i svrha pentekostnog propovijedanja kako ga danas u svijetu shvaćaju pentekostalci.
Literatura: W. R. Bowie, Preaching (1954.); J. Dawson, izd., John Wesley on Preaching (1904.); G. Duffield, Pentecostal Preaching (1957.); G. Holmes, Toward an Effective Pulpit Ministry (1971.); R. H. Hughes, Pentecostal Preaching (1981.); C. E. Macartney, Preaching Without Notes (1946.); I. Macpherson, Burden of the Lord (1955.); G. C. Morgan, Preaching (1955.); W. E Sangster, The Craft of the Sermon (1954.); J. S. Stewart, Heralds of God (1946.). R. H. Hughes
izradio