presađivanje organa danas poteže mnoga etička pitanja. Dvadeseto stoljeće vidjelo je evoluciju mnogih uspješnih tehnika, najpoznatije po svom potencijalu da spase život, koje su postavile niz vrućih debatnih pitanja. Etički problemi proizlaze iz doniranja i primanja tkiva, iz stavova prema mrtvom tijelu i organima uklonjenima radi presađivanja, i iz nestašice organa i mogućeg korištenja životinjskih transplantata.
1. Krv i koštana srž. Prvo presađivanje organa koje je postalo rutinom moderne medicine bila je transfuzija krvi. U većini kultura darivanje krvi smatra se besplatnim darom – dobrim činom koji odražava ljubav prema bližnjemu. U nekim državama darivateljima krvi plaća se za njihovu krv čime se darivateljski odnos mijenja u komercijalnu transakciju. Najvjerojatnije je da će darivatelji krvi motivirani financijskom dobiti darovati zaraženu krv, ali smatra se da se gotovo sve zaražene nosioce može prepoznati pri ispitivanju krvi.
Jehovini svjedoci citiraju biblijsko učenje (npr. Lev 17,11-14) kao temelj svoga rigoroznog stava protiv transfuzije krvi. Odrasli članovi te sekte, stoga, mogu odbiti liječenje koje bi moglo spasiti život, no povremeno njihove stavove spriječi sud ukoliko je u pitanju život djeteta.
Transfuzija krvi postala je sigurna definiranjem krvnih grupa i, s obzirom da postoji nekoliko krvnih grupa, moguće je spremiti krv te “s police” uzeti odgovarajuću u određenoj potrebi.
Krv se obnavlja tako da darivatelj ne pati od trajnoga gubitka. Isto vrijedi i za presađivanje koštane srži. No, teže je prijeći imunološke prepreke tako da je, kao i u slučaju presađivanja krutih organa, važno slaganje vrsta tkiva darivatelja i primatelja organa. Stoga vrijeme i mogućnost presađivanja određuje dostupnost odgovarajućeg tkiva. Presađivanje koštane srži obavlja se kod živih dobrovoljnih darivatelja i bilo je potrebno regrutirati ih i odijeliti u grupe u velikom broju te ih pozivati kada dođe pacijent s njihovom vrstom tkiva.
2. Organi. Presađivanje krutih, neobnavljajućih organa potaklo je druge etičke rasprave. Oni se nabavljaju ili od živih dobrovoljnih darivatelja ili iz leševa nedavno umrlih ljudi (Human Tissue Act, 1961). Živo doniranje nosi rizik operacije, u najmanju ruku od moderne anestezije kojoj se darivatelj treba dobrovoljno podvrći. Živo doniranje moguće je samo u slučaju parnih organa, bubrega (iako je bilo i nekoliko slučajeva presađivanja dijelova jetre od živih darivatelja). Smrtnost nakon doniranja bubrega nije učestala, no davatelj se izlaže trenutnoj smrti i postoji trajni povećani rizik od visokog tlaka. Na nedavnim debatama međunarodna društva transplantacijskih liječnika učinkovito su izglasala zakon za zabranu financijskih poticaja za darivanje organa i nedavno je takva stvar postala nezakonita u Velikoj Britaniji (Human Organ Transplants Act, 1989), iako je i dalje dostupna u zemljama Trećeg svijeta. Vrlo je teško ilo razabrati motive darivatelja tako da je u Velikoj Britaniji sada moguće koristiti donacije živih darivatelja koji su u rodbinskom odnosu s pacijentom i čija se povezanost može utvrditi uspostavom genetičkih sličnosti.
Presađivanje organa iz mrtvog tijela postavlja potencijalni sukob između brige za umirućeg pacijenta i očuvanjem njega ili nje u ime potencijalnog primatelja organa. Sukob je učinkovito razriješen tako da se tim liječnika za presađivanje drži izvan razmatranja dokle god pacijentova smrt više nije upitna. Mrtvo tijelo jedini je izvor neparnih krutih ljudskih organa poput jetre, srca i gušterače.
Dijagnoza smrti razjašnjena je širokom prihvaćenošću kriterija i fizičkih znakova moždane smrti, koji, kada se ponove nakon određenog intervala, opisuju stanje nepovratnog uništenja mozga nakon kojeg nastupa neminovni prestanak rada svih ostalih tjelesnih funkcija u roku od nekoliko dana, bez obzira na poduzete mjere oživljavanja. U praktičnom smislu, ovi su pacijenti, radi njihova vlastitog dobra, bili njegovani u sobi za intenzivnu njegu ili na odjelu intenzivne njege na aparatima za umjetno disanje i drugim aparatima ili lijekovimaza održavanje na životu. Takve pacijente treba razlikovati od onih koji su u trajnom vegetativnom stanju koji zahtijevaju samo infuziju i redovnu brigu i koji su u sasvim različitom psihološkom stanju.
Postoje još dvije vrste darivatelja organa z mrtvih tijela, a čija je upotreba upitna: asystolitic donator, npr. netkotko umre nakon što mu srce prestane kucati, a nije imao priliku biti na intenzivnoj njezi i čiji se organi trebaju hitno presaditi radi uspješnosti operacije; i electively ventilated donator, npr. netko prevezen na intenzivnu njegu u vrijeme smrti izričito radi nadoknađivanja organa. Pri ovome je pažljiva organizacija od iznimne važnosti radi očuvanja dostojanstva umiruće osobe. Ekspeditivna brzina u prenošenju tijela ne smije biti nedolično nagla. Elective ventilations zahtijeva odgovarajuću ITU aparaturu. Većina ovih darivatelja doživi cerebrovaskularnu nesreću, ali neki su, posebice oni koji umiru od tumora mozga, u mogućnosti unaprijed, prije negoli im bolest dosegne smrtonosnu fazu, odlučiti o donaciji organa. Nakon što presađivanje organa postane općeprihvaćena operacijska procedura i ostvari se povjerenje u medicinsku profesiju, ovi će čudni pristupi postati rutinska praksa. Ovdje je polazišna točka u kršćanskoj tradiciji poštovanje prema mrtvom tijelu.
Korištenje organa iz mrtvog tijela čini se da ne vrijeđa nijedan religijski svjetonazor. Čak su i one religije koje mrtvo tijelo smatraju nečistim spremne prilagoditi svoje prakse u svjetlu višeg cilja spašavanja života. No, kulturološko određeni stavovi mogu zahtijevati ponovno educiranje. Javne rasprave dovele su do toga da se u obiteljima raspravlja o potpisivanju donatorskih kartica ili upisivanju bilješki u vozačkim dozvolama što je postalo i najprihvaćenijim pristupom. Neke države imaju zakonske odredbe koje podrazumijevaju suglasnost kada nije zabilježena primjedba (“izbacivanje”), te postoji i velika vjerojatnost da će se takva zakonitost primijeniti i u Velikoj Britaniji. To bi uklonilo potrebu rasprava oko donacija između medicinskog tima i tugujuće obitelji, a dokazi iz drugih država pokazuju da bi se povećao broj dostupnih organa zapresađivanje. Trenutno liječnici u Velikoj Britaniji moraju osigurati potvrdu da obitelj ili bliža okolina nije znala ni za jednu primjedbu pokojnika ili, ako njegovi stavovi nisu bili poznati, obitelj nema primjedbi na korištenje organa za presađivanje. Mnoge obitelji, ožalošćene nedavnim gubitkom, pronađu određenu utjehu u činjenici da doniranjem svih krutih organa i rožnica očiju, šest ili sedam pacijenata može primiti novi život ili vid presađivanjem organa iz tijela njihova člana obitelji.
Ljudski organ uklonjen radi presađivanja dragocjen je izvor. Kome on pripada? Pacijentu koji ga očajnički treba, koji je, moguće, doveden do ruba samoubojstva zbog rigoroznosti dijalize? Pacijentu koji će ga najvjerojatnije najlakše prihvatiti, npr. onom koji ima najsličniju vrstu tkiva? Pacijentu koji zauzima mjesto u programu za dijalizu, koji zahtijeva korištenje rijetkih medicinskih sredstava i koji onemogućava liječenje drugih ljudi? Ova pitanja naglašavaju neprocjenjivu vrijednost organa spremnih za presađivanje. Etički odgovori u svakom pojedinom slučaju ovisit će o stajalištu odgovornog upravljanja.
Najveći problem u presađivanju organa je nedostatak organa. U cijelom svijetu postoji otprilike pola milijuna pacijenata na dijalizi koji su svi potencijalni kandidati za presađivanje bubrega. Velik broj ljudi umire od srčanih bolesti i indikacije za presađivanje srčanih organa sve su veće. Neke su zajednice etička pitanja riješile tako što su odlučile nemati programe za presađivanje srca, bilo zbog velikih troškova ili nedostatka dovoljnog broja organa, što znači da koliko se god novaca uloži u program, uvijek će postojati većina pacijenata za koje neće biti transplantata u vrijeme potrebe.
Neki istraživači smatraju da bi ksenografija – upotreba organa drugih vrsta – riješila problem nabave organa. Etička pitanja postavit će se kada nastanu neophodni imunološki prodori. Bolje je na njih odgovoriti prije napretka znanstvenih zaključaka. Čimpanze su najbliže ljudima u imunološkom smislu, ali su trenutno vrlo skupe i teško se rasplođuju u zatočeništvu. Već se obavilo presađivanje bubrega majmuna (pavijana), ali su organi u čovjeku trajali vrlo kratko. Svinja je mogući izvor organa koji odgovaraju ljudskoj psihologiji i može ih se uzgojiti u različitim veličinama. Tome se opiru aktivisti za zaštitu životinja, no temelj njihove opozicije više leži u sentimentalnosti nego u logici temeljenoj na poretku stvaranja (v. Post 1,26-27). Potrebno je promišljeno i razumno etičko stajalište prije negoli ksenotransplantacija postane stvar ispunjena emocijama.
Literatura: Conference of Medical Royal Colleges, ‘Diagnosis of Brain Death’, BMJ 1976, 2, str. 1187-1188; C. M. Kjellstrand i J. B. Dosseter, Ethical Problems in Dialysis and Transplantation (Dordrecht, 1992); C. Pallis, ‘Death’, u Encyclopaedia Britannica (Chicago, 1986), str. 1030-1042; R. M. Titmuss, The Gift Relationship (London, 1970); Working Party of United Kingdom Health Departments, Cadaveric Organs for Transplantation: A Code of Practice (London, 1983).
izradio