pornografija

pornografija, iako se izraz pornografija upotrebljava u izražavanju neslaganja s nasiljem, ratom, siromaštvom i ostalim društvenim zlom, njegova se ispravna upotreba odnosi na seksualne prezentacije ili slike. Proizlazeći iz grčkog značenja riječi porneia kao seksualne nemoralnosti, pornografija se danas upotrebljava za izražavanje samovoljnog prikazivanja seksualnosti, bilo riječima ili u slikama, koje obezvređuju seks i iskorištavaju seksualne strasti.

Definicija

Pornografiju ne definira stupanj seksualne izričitosti, s obzirom da umjetnost prikazuje seksualnost vrlo izričito no bez obezvređivanja. Niti je ona samo pokušaj da se potakne seksualna reakcija, kao što posljednja proučavanja i izvještaji takve materijale identificiraju kao erotiku (Attorney General’s Commission on Pornography, Komisija za pornografiju ministarstva za unutarnje poslove SAD-a, 1986.).

Njezina definicija je zapravo promjenjiva, s obzirom da pornografija potiče reakcije združivanjem svojih seksualnih tema, uglavnom agresivnih i dehumanizirajućih, i ostalih mehanizama za uzbuđivanje, te probijanjem odavno uspostavljenih tabua. Takvo združivanje erotike i agresivnosti u isto vrijeme je i snažno i opasno, kako zaključuju posljednja istraživanja (N. M. Malamuth i E. Donnerstein, Pornography and Sexual Aggression; D. Zillman i J. Bryant, ur., Pornography: Research Advances and Policy Considerations).

Ovakva kombinacija izaziva uobičajene norme našeg društva, koje poštuju spolne odnose kao odnose nježne bliskosti i intimnosti. Umjesto toga, usvajanjem dehumanizirajućih bioloških unazađivanja u kojima (uglavnom) muškarci izrabljuju žene, oštećen je značajan društveni tabu. Čak i bez tih agresivnih tema, u tim se seksualnim materijalima nalazi značajna psihološka i moralna opasnost koja opredmećuje i obezvređuje spolni odnos.

Promjenjivi stavovi

Granice tolerancije uvelike su se pomaknule, posebice od 1970. godine nakon što je Predsjednička komisija SAD-a za pitanja opscenosti i pornografije izjavila da ne vidi značajnu štetu koju takvi materijali mogu nanijeti (pogled značajno promijenjen Longfortovim izvještajem iz 1972.). Uzastopne zakonske akcije redefinirale su granice čime se dozvolilo da sve opsceniji materijali prolaze bez cenzure. Dugoročna proučavanja eksplicitnih seksualnih materijala pokazuju jasnu promjenu od sve veće eksplicitnosti do bešćutnih prikaza nezakonitoga seksualnog ponašanja u kojima mržnja i neprijateljstvo nadjačavaju seksualne teme.

Ove promjene na neki način odražavaju promjene u društvu koje brane zastupnici slobodnog izraza i koji sami doprinose društvenoj klimi i mijenjaju javno mnijenje o normativima seksualnosti i na koje načine bi oni trebali biti izraženi.

Pornografija je tipično redukcionistička u svom sadržaju niječući čovječnost i predane odnose, a zastupajući kratkotrajnost i ugodu tijela odvojeno od istinskog ljudskog odnosa. Njezin naglasak na biološkom zadovoljstvu u oštroj je suprotnosti s iskustvom ljubavi. Kroz povijest, a i danas, najveći broj korisnika pornografije su muškarci. Objekt njihove pažnje uglavnom su žene predstavljene riječima ili slikom kao dostupne i spremne za iskorištavanje. Najnoviji trendovi uključuju i djecu kao seksualne objekte. Ovaj je trend izazvao snažne negativne reakcije čak i kod liberala koji sada dječju pornografiju nazivaju anatemom (prokletstvom).

Iskorištavanje žena u pornografiji nije zadobilo isti oblik zgražanja i osude, osim kod zabrinutih skupina kršćana i feminističkog pokreta. Obje skupine, iako iz različitih filozofskih svjetonazora, pornografiju vide kao oblik seksizma koji žene prikazuje manje vrijednima od ljudskog bića i kao objekte iskorištavanja od strane muškaraca. Feministice (npr. L. Lederer, Take Back the Night) su naglasile da su primjer širega društvenog problema odnosi nejednake moći implicirane u pornografiji, dok su se mnogi kršćani usredotočili na uvredu ljudskog dostojanstva koji negira sliku Božju u stvorenju (npr. J. H. Court, Pornography: A Christian Critique; T. Minnery, ur., Pornography: A Human Tragedy).

Do 1970. godine bilo je vrlo malo javnog osvrta i gotovo nikakvog znanstvenog istraživanja posvećenog pornografiji jer je ona bila neučestali nenametljiv fenomen za većinu ljudi. Postojala je stoljećima, ali u malim količinama i dostupna samo onima koji su uložili trud da ju pronađu.

Tada su pritisci “promiskuitetnog društva”, zajedno s dramatičnim promjenama u kapacitetu masovne produkcije pornografije u knjigama, časopisima u boji, filmovima i videokasetama, proizveli eksploziju materijala koji su postali jasno vidljivi i uistinu neizbježni dio ljudskih života. Rezultat su reakcije na mnogim nivoima – moralna razmatranja od strane crkve, političke reakcije kroz komisije, zakonski sudovi i promjene u zakonu te masivan porast istraživanja društvene znanosti (vidi F. M. Osanka i S. L. Johann, Sourcebook on Pornography), svi se pojavljujući u kontekstu multimilijunskoga financijskog porasta za izdavače.

Ovisno o svjetonazoru, neki smatraju da je ova eksplozija osvježavajuća emancipacija od staromodnih seksualnih zabrana, čime se izgrađuje iskrenije društvo. Ovaj je optimizam u suprotnosti s onima koji tvrde da je seks demoraliziran i ponižen te da su društvene posljedice tragično vidljive.

Tehnički argumenti pojavljuju se uz pitanje uzrokuje li pornografija takav fenomen na način da utječe na povećanje broja seksualnih zločina i širenje spolno prenosivih bolesti. Ovo prikriva pravo stanje da je pornografija glavni čimbenik koji tome doprinosi bez kojeg bi glavni seksualni problemi postojali u puno manjem obimu. Dokazati povezanost između toga dvoga teško je kao i dokazati povezanost između pušenja i raka, no bez obzira na to rastu dokazi koji podupiru mišljenje da povezanosti postoje, iako se njihovi oblici djelovanja razlikuju. Snažne kombinacije znanstve nih istraživanja različitih vrsta zajedno s duhovitim izvještajima osobnih tragedija snažno stavljaju teret na one koji tvrde da nema štete u tome da se prezentira njihov slučaj.

Suprotno gledište, da pornografija zapravo nosi terapeutsku vrijednost, ponekad je u prednosti, no istraživačka osnova za ovo nije adekvatna i metodološki je neispravna (J. H. Court, The Relief of Sexual Problems through Pornography). Javna zbunjenost podupire ovaj mit jer se pokazalo da eksplicitna erotika smanjuje osjetljivost onih koji su razvili nezdrave kočnice u seksualnom ponašanju.

Raširenost privlačnosti pornografije nešto govori o vrsti odnosa koji postoje u društvu i prevladavajućim nezdravim stavovima o seksualnosti. Pornografija potiče ovisnost o njoj samo onda kada postoje neadekvatni stavovi po pitanju odnosa ili traumatična seksualna iskustva. Naša zapadnjačka kultura, uključujući i kršćanska učenja, čini se da je mnoge ostavila nezdravo pripremljenima da seksu pristupe na zdrav način. U mnogim kršćanskim domovima i kod mnogih pastora nalazimo upotrebu pornografije. Ovo ne samo da uništava moralne vrijednosti onih koji su uključeni u to, već i utječe na to kako će reagirati javnost, kojoj je potreban kršćanski pogled na seksualnost.

Reakcije kršćana

Danas je pornografija toliko rasprostranjena da bi ignorirati ju bilo jednako tako neodgovorno kao i ignorirati rasne odnose ili siromaštvo.

Nije dovoljno samo izraziti ogorčenost ili osobno gađenje, ili čak izreći moralne stavove. Ozbiljan odgovor uključuje teološki osvrt na prirodu muškarca i žene te na božansku svrhu seksualnosti. On uključuje političku osjetljivost na društveni kontekst u kojem se pornografija plasira kao očit, ali prevarni odgovor na ljudske seksualne težnje. On zahtijeva razumijevanje uvida koje sada daju znanstvena istraživanja koja, iako još uvijek neadekvatna, pojačano prikazuju osobnu, društvenu i moralnu štetu koja proizlazi iz pornografije. On poziva na snažno i nepokolebljivo djelovanje društva koje će ponovno uspostaviti društvene granice zdravog izražaja seksualnosti bez iskorištavanja. On poziva na snažnu i pozitivnu deklaraciju ljepote i čuda ljudske seksualnosti ako ju se upražnjava u zdravim, od Boga danim odnosima, kako bi patološke ovisničke strasti prema pornografiji nestale.

Literatura: Attorney General’s Commission on Pornography (Washington, DC, 1986); J. H. Court, Pornography: A Christian Critique (Downers Grove, IL, 1980); idem, The Relief of Sexual Problems through Pornography’, AJSMF 5.2, 1984, str. 97-106; L. Lederer, Take Back the Night: Women on Pornography (New York, 1980); Lord Longford, The Longford Report (London, 1972); N. M. Malamuth i E. Donnerstein, Pornography and Sexual Aggression (New York, 1984); T. Minnery (ur.), Pornography: A Human Tragedy (Wheaton, IL, 1986); F. M. Osanka i S. L. Johann, Sourcebook on Pornography (Lexington, KY, 1990); D. Zillman i J. Bryant (ur.), Pornography: Research Advances and Policy Considerations (Hillside, NJ, 1989).