obitelj, mnogo je toga napisano oko definiranja obitelji. To je zato što je teško naći definiciju koja obuhvaća zapadni nukleus obitelji, afričku proširenu obitelj, istospolne brakove, heterospolne obitelji, obitelji samohranih roditelja i tako dalje. Sveto pismo ima vrlo žitku široku definiciju. Starozavjetna riječ za obitelj (mišhpāhâ) briše razlike između obitelji i plemena te između obitelji i naroda. Biblija neprestano pomiče granice obitelji.
Suvremene su obitelji pod ogromnim pritiskom. Društveni pritisci uključuju rad izvan kuće koji često podrazumijeva mnogo radnih sati ili rad u smjenama koji skraćuje vrijeme koje obitelj može provesti zajedno; podređeni položaj žene, unatoč velikom napretku u ovom stoljeću, što znači da se ključne obiteljske odluke još uvijek donose prema interesu muža; izolaciju obitelji zbog sloma društva na mnogim mjestima; siromaštvo, koje često vodi akutnom obiteljskom stresu; i nastojanje da ljudi žive duže, što znači još više starije rodbine o kojoj obitelj treba brinuti. Psihološki pritisci uključuju tendenciju prenošenja štetnih “pravila” ponašanja unutar obitelji na buduće naraštaje. Moralni pritisci uključuju liberalnu, samoispunjavajuću etiku, koja stvara moralno ozračje koje može štetiti obiteljima: ta je etika isuviše bliska sebičnosti da bi mogla spriječiti sebičnost.
U Starom zavjetu. Stari zavjet sadrži viđenje obitelji koje može pomoći da se ostane predan kada obiteljski život postane težak. Obitelji trebaju pomoći u stvaranju globalne obitelji. Adam i Eva su dobili djecu zato da bi se njihova obitelj mogla rasprostraniti po čitavoj zemlji (Post 1,28). Abraham je dobio djecu da bi njegova djeca mogla promijeniti tijek usitnjavanja čovječanstva u Babelu: Izrael je trebao postati planetarna obitelj rastući brojčano i privlačeći tuđince židovstvu. Pojedinačne su obitelji trebale pomoći izgraditi tu obitelj rađanjem i privlačenjem stanaca u narod (Pnz 21,10; Post 17,12-13), te ekonomskim i političkim doprinosom u društvu (politička je moć trebala počivati na obiteljskim ‘starješinama’). Rastući kroz obitelji, Izrael je trebao postati obitelj. Svaki je naraštaj smatrao da pripada istoj obitelji kao i njegovi predci i potomci (Am 3,1).
Obitelji su trebale pronositi spoznaju o Bogu da bi ta globalna obitelj mogla postati pobožna obitelj. Roditelji su to trebali učiniti ljubavlju, poučavanjem i odgajanjem svoje djece (Pnz 6,4-9; Izr 13,24). To je trebalo biti na dobrobit narodu (Pnz 6,2-3.24-25). Djeca su se trebala emocionalno odvojiti od roditelja kako bi mogla sama odlučiti da li prihva titi vjeru (Post 2,24). Trebala su poštivati roditelje na dobrobit narodu (Pnz 5,16).
Obitelji bi stvorile pobožnu obitelj, a Božja bi se slava odražavala u narodu kroz ravnopravne odnose, solidarnost i slobodu. Stari zavjet odražava patrijarhalne stavove okolnih kultura, no sadrži načela koja bi potakla partnere da teže prema jednakosti u braku. Unatoč dugoj tradiciji tumačenja suprotnoga, Adamov i Evin partnerski odnos je ravnopravnost u donošenju odluka. Ideal jednakosti opjevan je u Pjesmi nad pjesmama. Naslućuje se u Izrekama 2,17 gdje se muža opisuje kao ‘partnera’, izrazom rezerviranim za najbliže prijatelje. Djeca su trebala poštivati oca i majku. Roditeljski autoritet nije bio apsolutan, budući da se od djece očekivalo da se odvoje od roditelja i krenu prema jednakosti. Ravnopravnost bi poticala solidarnost u obitelji, primjerice, “postati jedno” u braku (Post 2,24), i običaj gō’ēl čime bi članovi obitelji stajali jedni uz druge u poteškoćama. Taj je zaokret omogućavao obiteljima da potiču slobodu. Svrha običaja gō’ēl, koja je uključivala zaštitu rodbine koja je zapala u teška vremena, bila je sačuvati obiteljsku ekonomsku slobodu (npr. Lev 25,47-49). Onima koji su izvan doma, obitelji su trebale donijeti slobodu od gladi i porobljavanja (Pnz 24,19; Izr 17,2). Obitelji su trebale služiti kao bedemi slobode sprečavanjem ekonomske i političke koncentracije moći (1 Sam 8,10-18). Budući da su obitelji bile središnje za izraelsko društvo, tako je i njihovo partnerstvo težilo k jednakosti, solidarnosti i slobodi, kako bi se te kvalitete očitovale u narodu u cjelini.
Obitelji su zatim trebale stvoriti globalnu, pobožnu i slavnu obitelj. No, Stari zavjet vrlo je realističan po pitanju njihove nesposobnosti da to učine same. Brakovi s tuđinkama postali su takvo obilježje izraelskog društva, da ljudi nisu mogli izbjeći utjecaj tuđih bogova (npr. 1 Kr 16,31). Kao rezultat toga, bila su izgnana i sjeverna i južna kraljevstva. Umjesto da privuče svijet u jedinstvenu obitelj, Božja je obitelj bila raspršena u svijet. Međugeneracijski lanac vjere stalno se kidao. Knjiga Sudaca bilježi ciklus pokajanja jednog naraštaja i odmetništva drugoga. Duhovni vođe poput Elija, Samuela i Davida imali su sinove koji su se odmetnuli od Boga. Čini se da su i Samuelovi suvremenici otišli od Boga i zatim zatražili kralja, za što su bili upozoreni da će to donijeti tlačenje obitelji (1 Sam 7,2; 8,3 i nadalje). Obitelji više nisu mogle očuvati svoju slobodu. Propust mnogih Izraelaca da izvrše svoju ulogu u stvaranju Božje obitelji (posebice propusti Davidove obitelji kada je David bio u tako prisnom dodiru s Bogom), velik je poticaj suvremenim obiteljima: Bog je upotrijebio Izrael i Davidovu obitelj kako bi stvorio društvo i dom dostojan Mesije. On još uvijek voli i upotrebljava obitelji, unatoč njihovim pogreškama.
U Novom zavjetu. Isus je odrastao u domu u kojem se njegovao odnos između roditelja i djece u skladu s onim što se u Starom zavjetu očekivalo od obitelji. Njegovi su mu roditelji uspješno prenijeli vjeru: religiozni su vođe bili zadivljeni njegovim znanjem (Lk 2,47). Isus se odvaja od svojih roditelja (Mk 3,31) i iskazuje im poštovanje (Lk 2,51). Njegov ga je odgoj opremio za djelo spasenja globalne obitelji koju same ljudske obitelji nisu mogle stvoriti. Sin se osjetio napuštenim od Oca o kojem je ovisio (Mk 15,34); Otac je Sina smatrao odmetnikom (budući da je Isus ponio grijehe našeg odmetništva, 1 Pt 2,24); Sin je umro kao ispaštalac grijeha obitelji (Otac i Sin sklopili su sporazum sa Sinovljevom braćom i sestrama da neće upotrijebi li svoju moć i spriječiti raspeće). Otac i Sin doživjeli su odbacivanje koje se često pojavljuje u ljudskim obiteljima. Važno je, međutim, odrediti paralelu između onog što se dogodilo na križu i ljudskih obitelji. Odnosi roditelj-dijete često stvaraju bol zbog propusta unutar obitelji: u odnosu Otac-Sin nije bilo propusta. Kod raspeća, Otac i Sin sjedinili su se zajedničkom željom trpjeti za čovječanstvo. Sporazum oko obiteljskog ispaštanja grijeha obično je nesvjestan. Otac i Sin su ciljano i svjesno sklopili sporazum s članovima svoje obitelji koji su usmrtili Isusa, iako je za braću i sestre taj sporazum bio nenamjeran.
Ipak, preuzimanjem glavne boli ljudskih obitelji, Otac i Sin spasili su svoju obitelj koju ljudske obitelji nisu mogle stvoriti. Pojedinci se primaju u tu obitelj po Duhu Svetom. Novozavjetni jezik potvrđuje da je društvo doista obitelj. Iako je Isus najavio dolazak kraljevstva, svoje je sljedbenike uputio da Boga nazivaju Ocem, a ne Kraljem. “Kraljevstvo” pokazuje činjenicu o Božjem autoritetu: narav tog autoriteta je očinska. Pavao koristi izraz “braća” gotovo na svakoj stranici svojih poslanica zato što crkvu smatra obitelji. Pobožnu narav obitelji osigurava Duh Sveti koji piše Božje zakone u našim srcima (usp. Jr 31,33). Zahvaljujući Duhu, vjera se uspješno prenosi od Oca na njegove “sinove”. Taj Otac-Sin odnos primaran je u Božjoj obitelji, a ne bračni odnos, koji se često smatra središnjim. Kada se brak smatra središnjim, samci se često osjećaju izuzetima. Naglašavanjem tog odnosa između roditelja i djeteta, Sveto pismo sprečava izostavljanje samaca. Odnosi se u Božjem kraljevstvu okarakteriziraju jednakošću. Otac i Sin nisu karakterno opisani isključivo u muškom rodu. Oni imaju i takozvane ženske kvalitete. Tako, Sin je “slika” Oca (Kol 1,15). Budući da se Božja slika jednako odražavala i kod čovjeka i kod žene u Postanku 1,27, to može podrazumijevati da Isus u sebi jednako odražava takozvane “muške” i “ženske” crte te da na taj isti način odražava Oca. To zauzvrat podrazumijeva da Bog jednako vrednuje “žensko’ kao i “muško”, što implicira da čovjek i žena u nebu imaju jednaku vrijednost. Usporedba o vinogradu pokazuje da Bog nema miljenika, što pokazuje osnovu za jednakost (Mt 20,1-16). Križ je omogućio stvaranje globalne, pobožne i slavne obitelji.
Ta obitelj sadrži uzor koji može pomoći ljudskim obiteljima shvatiti starozavjetnu viziju obiteljskog života. Božja je obitelj proširena obitelj u koju se svi mogu uključiti. Taj su ideal odražavali prvi kršćani, koji praktički nisu radili razliku između svoje i Božje obitelji. Vjernici su zajedno jeli, štovali Boga u svojim domovima i dijelili svoja imanja. Otac daje uzor roditeljstva ljubeći svog Sina (Iv 5,20), učeći ga (Iv 8,28) i odgajajući ga, u smislu da je na križu podnio kaznu koja je trebala biti naša (2 Kor 5,21; Kol 3,13). Predajući kraljevstvo Sinu (Mt 18,18), on pokazuje kako roditelji trebaju dopustiti svojoj djeci da se odvoje. Predajući kraljevstvo natrag Ocu (1 Kor 15,24), Sin pokazuje uzor kako djeca trebaju poštivati svoje roditelje. Sin nudi natrag Ocu ono što je on učinio, kao što dijete može svojim roditeljima ponuditi natrag dio svog života time što će ih priznati i brinuti se za njih kad ostare. Ovaj se model odražava u Pavlovu učenju u Efežanima 6,1-4, o odnosu između roditelja i djeteta. Na isti način, Božja obitelj prikazuje jednakost. Kristova smrt na križu služi kao uzor za muževe. Muževi trebaju staviti svoje žene ispred sebe time što će se žrtvovati za njih. Žene trebaju uzvratiti tako da svoje muževe stave na prvo mjesto. Mora postojati uzajamna podložnost (Ef 5,21-23). Muževljevo vodstvo nije u autoritetu, već u pomaganju ženi da bude ono što ona jest u tom uzajamnom odnosu (usp. Ef 4,15). Jedinstvo Božje obitelji, koje Pavao slikovito naziva “tijelo” odražava obiteljsku solidarnost. Sloboda Božjeg naroda odražava slobodu koju obitelji trebaju donijeti svojim članovima i onima koji su izvan obitelji. Kada crkva preuzme takve uzore, oni postaju vidljivi obiteljima koje se mogu poistovijetiti i biti potaknute njima. Tako će im se pomoći da postignu u sadašnjosti ono što im je Bog od ranije namijenio.
Pomoć za obitelji. Kako ove biblijske teme mogu pomoći obiteljima suočiti se s pritiscima koji im se stavljaju?
1. Njihov snažan naglasak na cilj obiteljskog života pruža moralnost kojom se može lakše oduprijeti sebičnosti. Obitelji trebaju staviti budućnost Božje obitelji ispred svoga vlastitog zadovoljstva. Trebaju se poistovijetiti s uzorima unutar te obitelji. To će stvoriti moralno ozračje koje će promicati obiteljsku dobrobit.
2. Sveto pismo daje zdrava obiteljska pravila koja mogu početi mijenjati štetne uzore ponašanja koji se često prenose s jednog naraštaja na drugi. Stari zavjet prikazuje obitelji u pokretu, što će potaknuti obitelji da očekuju promjene. Sveto se pismo suprotstavlja očaju koji potkopava želju za promjenom, pokazujući kako blagodati promjene nadmašuju prednosti koje imamo kada ne poduzimamo ništa. U te prednosti spada spoznaja da kroz promjene obitelji mogu postati sličnije Kristovoj obitelji, i da će kao rezultat toga doživjeti dio radosti te obitelji. Uzori unutar nebeske obitelji odraženi u Crkvi na zemlji, mogu pokazati obiteljima kako da se promijene. Prihvaćanje u Božju obitelj može pružiti duševnu energiju za promjenu – kada pojedinci spoznaju da su prihvaćeni u tu obitelj, da joj pripadaju i doživljavaju silu Duha Svetoga.
3. Pismo pomaže obiteljima odbaciti dio društvenog pritiska koji se stavlja na njih. Potiče novi pristup nametnutom prioritetu rada. “Djelo” križa dogodilo se u kontekstu obitelji (Otac, Sin i njegova “braća”). Stvorilo je obitelj, a ne samo radno društvo. Obitelji imaju ključnu ulogu u pomaganju stvaranja Božje obitelji, što znači da rad ne smije biti tako važan, da se zbog njega zapostavlja zadatak obitelji. Umjesto da se stvara stereotip oko uloga žena, što se često događa unatoč napretku, Sveto pismo potiče supružnike da imaju ravnopravan i uzajaman odnos. Uloga obitelji u gradnji društva pomoći će u sprečavanju izolacije pojedinaca i obitelji što se danas često događa. Starozavjetne su obitelji trebale biti zaštita od siromaštva, a novozavjetne su obitelji dijelile svoja dobra s potrebitima. Suvremene obitelji mogu suzbiti štetne učinke siromaštva na obiteljski život dijeljenjem od onoga što imaju.
Taj se teološki model obitelji može opisati kao eshatološki jer je usmjeren k budućnosti. Obitelji trebaju pomoći u stvaranju Božje obitelji i biti potaknute prirodom te obitelji, kakva će biti kad će u budućnosti biti dovršena. Ovaj eshatološki model pomaže zaokružiti katolički sakramentalni model koji obitelji smatra sredstvom Božje milosti. Sakramentalni model ne objašnjava dovoljno kako se milost prenosi kroz obitelji. Eshatološki model tvrdi da se milost prenosi kada obitelji bivaju potaknute budućnošću Božje obitelji. Također ispunjava protestantski savezni model koji tvrdi da obiteljski odnosi trebaju oponašati Božji odnos s njegovim narodom. Iako ne mora biti, taj se savezni model često prikazuje statičkim terminima. Eshatološki model može u savezni model unijeti snažnu silu za promjenu. Obitelji trebaju podići svoje vidike pomažući u gradnji sutrašnjeg doma.
Literatura: R. S. Anderson i D. B. Guernsey, On Being Family: A Social Theology of the Family (Grand Rapids, 1985); M. Moynagh, Home to Home: Understanding the Family (London, 1990); E. Schillebeeckx, Marriage: Human Reality and Saving Mystery (New York i London, 1965). M. Moynagh
izradio