ljutnja, ljudska emocija česta u hebrejskoj terminologiji, bila je predstavljena sa sedam riječi, ali samo s dvije u grčkom. Zato što se nos isticao u teškom disanju koje je bilo posljedica povišenog adrenalina u krvi, ljutnja je bila najčešće opisana kao nos, nosnica (hebr. ‘ap). Intenzitet ljutnje bio je izražen riječima kao bijes, žestina, jarost, gorjeti od ljutnje (hebr. hemâ, harâ, ‘ebrâ, za’ap, qasap) ili biti ozlovoljen, biti tužan (hebr. pa ‘am). Novi zavjet koristi riječ thymos kako bi opisao emocionalno intenzivan gnjev i orge kao ljutnju koja je posljedica moralnog suda, ali u Septuaginti ta dva termina bila su naizmjenična.
Božja ljutnja je namjerna reakcija na sve što krši njegovu svetu prirodu. Njegovim ljudima u savezu bilo je zapovjeđeno oponašati svetost Božju (Lev 11,44), i kad nisu uspjeli učiniti tako, osjećali su njegovu ljutnju, kroz prirodne okolnosti (Br 21,6) ili kroz druge narode (Iz 10,5). Čak su i Božji izabrani sluge doživjeli Božji kažnajvajući gnjev, npr. Mojsije (Izl 4,14), Mirjam (Br 12,9-10), Jona (1,4) i ostali. Svi prekršaji dogovorenog Saveza izložili su Izraelce Božjoj ljutnji, koja se mogla spriječiti samo istinskim pokajanjem.
Isus se naljutio na svoje učenike kada su zabranili djeci da dođu k njemu (Mk 10,14) i na bezdušne članove kafarnaumske sinagoge (Mk 3,5). Slična izražavanja ljutnje bila su usmjerena na saduceje (Mk 12,24-27), pisare i farizeje (Mt 23,13-36) te Petra (Mt 16,23), i u svakoj prilici su predstavljala njegovo odbijanje nepravednosti. Ljudska ljutnja mogla je biti sebična (Post 4,5; Br 24,10), pravedna (Izl 16,20; 2 Sam 12,5) ili spoj obojega (Post 34,7; 2 Sam 13,21). U Novom zavjetu ljutnja je obično osuđena (Kol 3,8; Iv 1,19-20).
izradio