kontrola rađanja ili kontracepcija je ograničavanje rađanja po ljudskom izboru i kontroli. Dugo prakticirana, kontrola rađanja bila je poznata 1900. pr.n.e. u Egiptu i drevnom svijetu. Pronalazak djelotvorne kontracepcije početkom devetnaestog stoljeća nazvan je “najznačajnijim i najdalekosežnijim napretkom koji je proizvela nova tehnologija” (C. E. Curran, The Contraceptive Revolution and the Human Condition, str. 42).
Proces začeća može biti prekinut na više načina. Mehaničke metode kontracepcije sprečavaju ulazak sperme u ma ternicu i jajovode, a uključuju kondom, dijafragmu i naprave koje se stavljaju u maternicu. Kemijski se kontracepcija može postići posredstvom pilule, koja je u upotrebi od 1960-ih, i nešto novijom metodom injekcijom, koja se najčešće upotrebljava u Trećem svijetu. Sterilizacija je trajniji način postizanja kontrole nad začećem i sastoji se od podvezivanja jajnika kod žena, ili ciljanog zatvaranja jajovoda koje je obično trajno, a kod muškaraca od djelomično povratne vasektomije. Nešto manje tehnološke i manje pouzdane metode uključuju coitus interruptus (povlačenje muškarca prije ejakulacije) i ciklusnu metodu u kojoj se spolni odnosi ograničavaju na neplodno razdoblje. Tehnološka je kontracepcija poznata kao “umjetna kontracepcija”, i kršćanske tradicije i moralisti je prihvaćaju sporo ili je uopće ne prihvaćaju. Abortus se, također, u nekim sredinama smatra prihvatljivim kontracepcijskim sredstvom.
Povijesno, pobornici kontracepcije teško bi naišli na razumijevanje izraelskog naroda koji je polagao veliku vrijednost na rađanje i neiskvarenost. Grci i Rimljani su podržavali visoku reprodukcijsku stopu s ciljem stvaranja populacije za državu, a kontracepcija je bila posebno osuđivana od strane stoika i Filona (oko 20 pr.n.e. – oko 50).
Pismo malo govori izravno o tom pitanju, a crkva duguje Augustinu svoj tradicionalno negativan stav prema kontracepciji. On je vjerovao da upotreba kontracepcije čak i unutar braka donosi moralnu pokvarenost u bračni čin, pretvarajući ga u nešto slično prostituciji. Suvremeno rimokatoličko učenje drži da, iako je odgovorno planiranje obitelji važan cilj, može se provoditi samo u kontekstu moralnog zakona, koji uči da postoji neraskidivo jedinstvo sjedinjenih i prokreativno značenje bračne spolnosti. Ovo stajalište, elaborirano od strane Pape Pavla VI. u enciklici Humanae Vitae (1968), “umjetnu” kontracepciju smatra izričito nemoralnom, ubrajajući u njezine negativne posljedice poticanje bluda i preljuba, spuštanje žene na razinu predmeta (slično kao što je naučavao Augustin), i potencijal za političko nasilje. Negativni društveni fenomen kao što je porast spolno prenosivih bolesti uključujući i AIDS, te ozbiljni štetni učinci pilule mogu se citirati kao dokazi u prilog onima koji drže ovo stajalište. S obzirom na političko nasilje, poučno je to što je sredinom 1940-ih trideset američkih država dopustilo ovlaštenu, nedobrovoljnu sterilizaciju različitih skupina u društvu, uključujući retardirane, nastrane, kriminalce i rasne manjine.
Protestantska misao i suvremeni stavovi odvojili su se od rimokatoličkog učenja u dvadesetom stoljeću. Potkraj devetnaestog stoljeća različiti su zakoni u SAD-u pod utjecajem protestantske moralnosti potisnuli kontracepciju. Comstock zakon iz 1873. koji je prošao kao rezultat lobiranja Young Man’s Christian Association, zabranio je distribuciju kontraceptiva ili podataka o kontroli rađanja. Tek je 1960-ih Vrhovni sud odbacio zakon Connecticuta koji je bračnim parovima zabranio privatno korištenje kontracepcijskih sredstava. Pokret za kontrolu rađanja porastao je potkraj devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, vođen od strane Marie Stopes (1880-1959) i Margaret Sanger (1883-1950) često je koristio Malthusove argumente o potrebi ograničavanja rasta stanovništva kako bi se razvijalo u skladu s resursima. U “baby boom” razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata, vlasti su počele zagovarati kontracepciju i radi svoga vlastitog stanovništva i u svojoj vanjskoj politici za razvoj naroda. Protestantska je misao, na čelu s anglikancima, početkom stoljeća postupno prihvatila kontrolu rađanja kao legitimno sredstvo ograničavanja veličine obitelji i rasta stanovništva. Karl Barth je posebice dao teološku potporu bračnim parovima koji su htjeli imati seksualni život bez rađanja, tvrdeći da je odnos bez zaštite nedopustiv u slučajevima gdje postoji zabrinutost za majčino fizičko i psihičko zdravlje, ili gdje postoje drugi problemi zbog kojih se dijete ne može smatrati Božjim blagoslovom. Barthovo su stajalište poduprli teolozi poput Jacquesa Ellula i Reinholda Niebuhra te znakovito u praksi milijuni protestanata koji su koristili kontracepciju i sterilizaciju da bi ograničili veličinu svojih obitelji.
Kršćanska misao o kontracepciji mora uzeti u obzir nekoliko čimbenika. Prije svega, mora se priznati da je kontracepcija potakla spolni promiskuitet, i da to nije u skladu s temeljnim kršćanskim učenjem o spolnosti i njezinoj ulozi u obitelji. U tom smislu, ona donosi osobnu nesreću i društveni nemir. No, ipak, važno pitanje danas je pribavljanje kontracepcije i savjeta nevjenčanim tinejdžerima. Je li pribavljanje kontracepcije tinejdžerima realistični ustupak praksama koje su već raširene u društvu ili je to znak poticanja nemoralnosti?
Drugo, kontracepcija se može koristiti i u kršćanskom braku kada o tome postoji uzajamna sloga i smatra se metodom odgađanja, razmaka i ograničavanja rađanja djece kako bi se pružila prilika za dovršenje školovanja ili sličnih obveza, razvio osoban odnos između supružnika, te par dobio mogućnost pribaviti bolju njegu i skrb djeci koju žele imati. Biblijski nalog za razmnožavanje (Post 1,28) mora se uzeti u kontekstu novozavjetnog načela da ostala pitanja, posebice zahtjev za vjernošću Božjem pozivu za služenje, mogu imati prioritet ispred braka i razmnožavanja (1 Kor 7). Čini se da nam nije upućen Božji poziv roditi što više djece možemo, već roditi djecu za koju ćemo skrbiti i dati im odgovarajuću pažnju, pouku, ljubav i materijalna sredstva.
Treba li kršćanski par koristiti kontrolu rađanja da bi po vlastitu izboru ostao trajno bez djece? Dok službeno katoličko učenje ne dopušta nikakvo kidanje veze između sjedinjavajućih i prokreativnih aspekata razmnožavanja i traži da se to sjedinjenje dogodi kod svakoga spolnog odnosa, drugi tvrde da se ta veza treba poštivati općenito dopuštajući da bračna ljubav bude otvorena za rađanje djece u određenom trenutku, ako ne i kod svake spolne aktivnosti. Međutim, možda se odluka biti bez djece kao i odluka na celibat, može smatrati pozivom – biti slobodan služiti na druge načine umjesto puke sebičnosti. U svakom slučaju, u pogledu statistike o visokoj stopi neplodnosti, nije mudro pretpostavljati da su bračni parovi koji nisu imali djecu odlučili biti bez djece.
Literatura: K. Barth, CD III/4, str. 357-363; C. E. Curran, “The Contraceptive Revolution and the Human Condition”, AJTP 3, 1982. str. 42-59; R. A. McCormick, How Brave a New World? Dilemmas in Bioethics (Washington DC i London, 1981); J. T. Noonan, Contraception: A History of Its Treatment by the Catholic Theologians and Canonists (Cambridge, MA, i London, 1986.); W. O. Spritzer i C. L. Saylor, Birth Control and the Christian; A Protestant Symposium on the Control of Human Reproduction (Wheaton, IL, 1964).
izradio