kamate

kamate su iznos plaćen za korištenje posuđenog novca. Općenito se izražavaju kao godišnji postotak plaćen na dugovnu bilancu kreditoru. Kamate su stoga “renta” plaćena za korištenje nečijega tuđeg novca.

Stari zavjet zabranjuje Izraelcima da naplaćuju kamate na zajmove svoje potrebite braće vjernika (Izl 22,25; Lev 25 , 35-38; Br 23,19-20). Tako činiti značilo je biti lihvar – neprijatelj čiji je prijestup bio u tome da dodaje na teret i nevolju “sestre ili brata” dok je u moći onoga tko posuđuje bilo olakšati dodatne teškoće. Oni koji su iskusili milost i milosrđe Božje dok se brinuo za njihove potrebe trebali bi ponuditi istu dobrotu i pomoć njihovim potrebitim bližnjima.

Znači li to, onda, da su sve kamate zabranjene u Pismu? Ako ne, kada i pod kojim uvjetima je to legitimno? Postoji li razlika između naplaćivanja kamata i lihvarstva u Pismu? Trebaju li se poslovni zajmovi, institucijski zajmovi pojedincima i osobni zajmovi tretirati na isti način u svjetlu Pisma?

1. Kamate kao lihvarenje. Prema Bibliji, kamate i lihvarstvo su sinonimi. Korijen značenja kamata (lihvarstva) je odgristi i odvojiti nešto od drugoga. Drugim riječima, zajmodavac ima zakonsko pravo uzeti dio budućeg prihoda uzajmljivača, preko i povrh otplate glavnice. Ali riječ kamate u sebi ne sadrži  ideju da određena kamatna stopa, kada se poveća s naprimjer šest posto na osam posto, odjednom prelazi etičku granicu koja tada stavlja kamate u negativnu kategoriju. U modernoj upotrebi riječ kamate općenito je povezana s prihvatljivim stopama, dok riječ lihvarstvo sa sobom nosi nezakonite ili nemoralne konotacije. Takvo razlikovanje nije pronađeno u Pismu.

Kada su, onda, kamate prihvatljive, a kada su nepravedne ili nemoralne?

a) Neprihvatljive su kada su siromašni u Božjoj obitelji u potrebi, a bogati “odgrizaju” njihovu budućnost, b) kada vladajuće tijelo postavi zakonsku granicu na kamate koja može biti zaračunata, u nastojanju sprečavanja bogatih i moćnih da oduzimaju previše od lošije stojećih, nemoralno je prekršiti taj zakon, c) nemoralno je naplaćivati visoke kamate kada prirodne katastrofe donesu teška vremena svima, d) pored toga, ljudi koji nisu siromašni upozoreni su da ne ulaze u dugove u nastojanju da poboljšaju svoj standard života povrh onoga što je Bog u svojoj providnosti providio za njih do tog trenutka, e) štoviše, treba napraviti razliku između nemoralnosti i puke ludosti, iako ludost sama po sebi može rezultirati lošim upravljanjem i tako postati grijehom. Kada osoba nije pritisnuta okolnostima posuditi novac, a ipak svjesno odluči platiti visoke kamatne stope na posuđeni novac, ta osoba nema osnove kasnije žaliti se na lihvarstvo. Nasuprot tomu, svi zajmodavci bit će suđeni prema stavu svojeg srca te prema prisutnosti ili odsutnosti pohlepe u svom karakteru (Rim 14,11-12; 1 Kor 4,5).

2. Posuđivanje siromašnima. Koje kamate treba tražiti na zajam kada je kršćanin zamoljen od strane siromašnog vjernika da mu posudi novac? Prema Pismu, ne treba tražiti nikakve kamate (Izl 22,25; Lev 25,35-38; Br 23,19). Ne naplaćujući kamate takvim pojedincima, mi prikazujemo srce puno ljubavi koje Bog ima za nas tako što ne dodajemo na njihovu nevolju. Zapravo, za osobu koja je velikodušna prema siromašnima kaže se da daje Gospodinu koji će vratiti zajmodavcu za njegovo dobro djelo (Izr 19,17; 28,8; 2 Kor 9,6-8).

3. Posuđivanje u povijesti crkve. Srednjovjekovna crkva, a i mnogi samostanski redovi i robni obrtnici koji su radili pod njezinom vlasti i utjecajem, osudili su naplaćivanje kamata bilo kome ili bilo kojoj instituciji, bogatima ili siromašnima. Uzimanje kamata bio je povod isključenja iz crkve. Ipak, mnoge ekonomske prakse srednjeg vijeka, došle su pod osudu tijekom reformacije. Njihovi se vođe, doduše, nisu uvijek slagali u odgovarajućem tumačenju prošlih praksi. Naprimjer, Martin Luther osuđivao je naplaćivanje kamata, bez obzira na ekonomski kontekst, dok je John Calvin ohrabrivao posuđivanje novca uz  kamate kada bi posuđeni novac bio korišten za trgovinu. Protestantski pokret s vremenom je počeo podržavati Calvinovo stajalište kada se radilo o trgovini, sve dok razlike između posuđivanja u poslovne svrhe i za osobne razloge, ili posuđivanje dobrostojećima ili siromašnima, nisu bile zaboravljene i u institucionalnom posuđivanju i u individualnom ili osobnom posuđivanju. Kršćani se ponovno moraju pozabaviti ovim razlikama; Pismo jasno isključuje naplaćivanje kamata siromašnima u crkvi.

4. Osobno i poslovno posuđivanje i kamate. Velika većina biblijskih tekstova o novcu, kamatama, posuđivanju, dugu i uzimanju u zajam u kontekstu su jednog pojedinca u odnosu s drugim pojedincem. Nadalje, tekstovi se u većini bave stanjem siromašnih, a ne bogatih. Ipak, jasno je da su pojmovi banaka i institucionalnog posuđivanja i uzimanja u zajam bili poznati (Mt 21,12; 25,27; Lk 19,23). Mjenjači novca i bankari koji su davali zajmove i prihvaćali depozite bili su općeprihvaćeni. Zapravo je moderni fenomen osnivanja korporacijskih institucija kojima je dan pravni status osobe (s onima koji ih vode, a koji su zaštićeni od većine loših aspekata osobne odgovornosti) taj koji je podigao pretpostavku da Božja načela upravljanja dugom i kamatom više nisu primjenjiva. To je, ipak, pogrešno jer pojedinci će položiti račun Bogu na posljednjem sudu za svaku misao, poticaj, namjeru, riječ i djelo za koju su odgovorni, bez obzira na kontekst, institucionalni ili osobni, u kojem se nađu (Rim 14,11-12; 1 Kor 4,5). Oni koji rade u korporativnim tijelima jednostavno su nadzornici bogatstva drugih ljudi, kakvi god bili uvjeti pod kojima se odvijaju posudbe i zajmovi. Posuđivanje  u poslovne svrhe ili posuđivanje za osobne svrhe kada nije vrijeme nevolje nije zabranjeno. Takvo posuđivanje može biti smatrano manje mudrim (Izr 22,7; Hab 2,6-7), ali to nije središte biblijskog nauka. Točno je, međutim, reći da se u Pismu ne preporučuje dugovanje.

5. Kamate povezane sa sveprisutnim nevoljama. Izvještaj o Nehemiji koji skrbi za siromašne, potlačene Židove (Neh 5) otkriva na jasan, vidljiv način Božju zabrinutost za svoju djecu i njegov pogled na pravdu, usred sveprisutne ekonomske krize. Jasno je iz izvještaja o Nehemiji kako je neprihvatljivo da jedna osoba iskorištava nevolju druge osobe nadodajući još više tereta na njegova leđa. Vrijeme nevolja je vrijeme preispitivanja i za bogate i za siromašne. Siromašni su kušani u svojoj vjeri u Boga koji je obećao da nikada neće ostaviti ili napustiti svoju djecu tijekom ekonomskih oskudica (Heb 13,5-6). Bogati su kušani da se vidi hoće li voljeti svoje bližnje kao što je Bog volio njih.

Kamate, cijena plaćena za posuđeni novac, tek je jedna vrsta cijene/udobnosti odnosa koja potpada pod prosudbu Božje pravde. Crkva u srednjem vijeku bavila se pitanjima kamatne stope, pravednih cijena i pravednih plaća. Mi na zapadu danas smo skloni prigovaranju naporima vlade (ili povijesne crkve) da regulira cijene novca, plaće i roba. Skloni smo polagati svoje nade u kretanja slobodnog tržišta i vjerujemo da će oni odrediti bolje cijene nego što može bilo koji pojedinac ili grupa. To je ekonomski opravdano u mnogim situacijama. Ali kada prirodne katastrofe i/ili kolebanja na tržištu stvore monopole, velike oskudice neophodno potrebnih stvari ili druge tržišne neregularnosti, neki oblik uredba svakako je potreban. Uostalom, slobodno tržište samo je po sebi regulativna sila koja obično funkcionira, ali kada posrne, potreban je drugi mehanizam da bi tržište djelovalo na pravedan način. To je tako stoga što će se pokazati pala narav mnogih pojedinaca kada okolnosti katastrofe budu vidjeli kao mogućnost da steknu bogatstvo kroz nevolju drugih (usp. Am 8,5-6).