grad, naseobina gdje je velik broj ljudi (ne postoji općenito mišljenje koliki je to broj) koncentriran u relativno malom zemljopisnom području zbog stambene ili ekonomske potrebe. Riječ ima veze s idejom politike i građanske nezavisnosti (grč. polis) i s idejom civilizacije (lat. civitas), iako upotreba jedne latinske izvedenice riječi urbano, zajedno s riječima kao što su oronulost, kriza, đungla, problem ili nemir daje jednu negativnu sliku grada. Zahtijevanje manjih povijesnih gradova statusa grada zbog njihovih drevnih katedrala ili gradskih zidina podsjeća nas na svijet gdje su najvažnije naseobine prema modernim standardima bile sitne. Uistinu, to nas vraća nazad u Stari zavjet gdje su gradovi (hebr. ‘îr) bili nešto malo više od utvrđena sela.
Gradovi danas. Već sada postoji tristo gradova s više od milijun ljudi i u većini dijelova svijeta gradovi rapidno rastu. Uskoro će treći svijet biti pretežno urbaniziran. Već više od jednog stoljeća u Europi, Sjevernoj Americi i Australiji većina stanovništva živi u gradovima. Unatoč negativnim stavovima, bijegu iz unutarnjih područja i decentralizaciji u ekonomiji transporta i rastu telekomunikacijskih mreža, većina zapadnjaka nastavlja s urbanim životnim stilom u godinama koje dolaze. Čak i oni koji se presele na zelene pašnjake ostat će ekonomski i kulturalno vezani za život velikih urbanih gradova.
Moderni gradovi su puno više nego samo grad plus ljudi. Moramo razumjeti složenost njihovih struktura i sustava te raznolikost njihovih funkcija. Neki su gradovi većinom industrijski (npr. Sheffild), neki financijski i kulturni (npr. New York), neki državni (npr. Canberra), a neki spajaju više funkcija (npr. London). Još uvijek postoje gradovi koji imaju religijsku funkciju i simboličku važnost (npr. Rim, Jeruzalem, Varanasi). Ipak, većina modernih gradova funkcionira na sekularnim principima.
Socijalni sukobi, uvijek prisutni u ovom grešnom svijetu, postaju oštro polarizirani u velikim gradovima. Kao rezultat postoje etnička pitanja sa specifično urbanim tonom. Bogatstvo, siromaštvo i ekonomska pravda visoko su na dnevnom redu, bilo da gledamo na sirotinjske četvrti Sao Paola, bestidno bogatstvo na Malabar Hillu u Bombayu ili granicu Londona s oskudnim istočnim krajem. Novac u većini slučajeva znači moć, a nemoć mnogih gradskih ljudi je s pravom navela kršćanske vođe da vode kampanju bok uz bok sa siromašnima za osnovna ljudska prava i za kraj opresije. Često su se vodile borbe oko pitanja zemljišta, stambenog prostora, čak i u današnjem bogatom Londonu, gdje tisuće spavaju na ulicama, u hostelima i u “krevet i doručak” hostelima.
Internacionalna migracija dodaje etničkoj i religijskoj većini pluralizam vrijednosti i životnih stilova što je uvijek obilježje velikih gradova. Nastanjivanje postaje segregacijsko, društvene mreže (uključujući one religijske) utemeljene su na etničnosti i ekonomija je raslojena na rasnoj liniji. Rasna pravda postaje važno pitanje za urbane kršćane.
Gradovi u Bibliji. Biblija govori o urbanoj prošlosti i urbanoj budućnosti. Prema Stuartu Murrayu u djelu Vizija grada postoji preko tisuću četristo biblijskih preporuka za gradove. U to se ubrajaju mali gradovi Obećane zemlje (npr. Jš 21) pa sve do megalopolisa Ninive (Jon 3,2-3) i Rima (Dj 28,14-15). Biblija je iznenađujuće urbana knjiga. I prve crkve razvile su se u gradovima kao što su Korint, Efez, Filipi i Antiohija. Drevni gradovi očito se razlikuju od modernih u veličini, strukturi, arhitekturi, sustavu transporta i upravljanju. Dok ovo hermeneutiku čini težom, postoji velik broj temeljnih biblijskih tema koje bi trebale oblikovati naše stavove prema gradovima u kojima živimo.
Osobnosti i poglavarstva. Prema Rayu Bakkeu u djelu Urbani kršćanin (London, 1987) gradovi u Bibliji imaju (često žensku) osobnost. Jeruzalem (na koncu nevjesta) ima sestre u Sodomi i Samariji (Ez 16,44-58) i suparnicu u prostitutki Babilonu/Rimu (Otk 17,1-18,24). Kroz Pismo Babilon je simbol zla gradskog sustava i nepravednoga i ugnjetavačkog carstva. Zaista, u određenim situacijama Božji narod je pozvan da bježi. Nasuprot tomu, Jeruzalem, temelj šaloma (mira), iako je uvijek iznova i tragično posrnuo i čak ubijao proroke, postaje simbolom onog što je moguće ako je grad otkupljen. Vizija iz Iz 65,17-25, uzdignuta u Otk 21,1-22,5 model je na kojem se trebaju graditi naše urbane nade i snovi.
Karizmatska urbana teologija (npr. Pieter Bos kao što je napisao Greg Smith u djelu City Cries 18, 1989) razvila je biblijske ideje osobnosti gradova uz teologiju anđela, moći, poglavarstva i vladajućih duhova. Takvi pisci vide intimnu vezu između mjesta, povijesti i duhovne opresije. Oni često razvijaju strategiju duhovnog ratovanja da bi pomogli donijeti kraljevstvo Božje u urbane sredine.
Sud, milost i transformacija. Mnogi događaji zapisani u Pismu pokazuju da je Bog milostiv prema gradovima i njihovim ljudima, više nego što to oni zaslužuju. Bog bi poštedio Sodomu da je ondje živjelo samo deset pravednih ljudi (Post 18,26-33). On je poslao Jonu u Ninivu specijalnim poslanjem da propovijeda pokajanje, i unatoč prorokovu negodovanju bio je milostiv ne samo prema odraslima koji su se pokajali, već i prema djeci i stoci također (Jon 4,11). U Novom zavjetu mnogi gradovi od Jeruzalema do Rima bili su blagoslovljeni i promijenjeni nabolje po propovijedanju evanđelja i “slanosti” vjernika.
Neki kršćanski pisci kao što je Jaques Ellul (i vjerojatno većina zapadnih evanđeoskih kršćana) imaju pesimistički pogled na gradove, naglašavajući pokvarenost koja se tamo nalazi. Za njih se nada nalazi uglavnom u spasenju pojedinaca iz zla grada. Drugi moderni radikali kao Harvey Cox (u djelu The Secular City) imaju u osnovi optimistički pogled na urbano. Za njih gradovi nude slobodu, mogućnosti i šansu za vršenje ljudske odgovornosti u sekularnom okružju. Nešto noviji spisi radikalnih evanđeoskih kršćana kao što je David Lim (npr. The City in the Bible) i Stuarta Murraya predstavljaju više izbalansirani pogled na grad kao mjesto gdje se dobro i zlo sukobljavaju, ali gdje se Božja svrha za osobnom i socijalnom promjenom može ostvariti, uobičajeno kroz djecu kraljevstva, a ponekad bez ili čak unatoč njima.
Inkarnacija. Do neke mjere boljitak svakoga grada povezan je s voljnošću Božjeg naroda da tamo živi i slijedi obrazac inkarnacije i služenja koje je pokazao Isus. U jednom smislu kršćani bi trebali biti putnici kao Abraham bez stalnog boravišta (Heb 11,10.16), naglašavajući umjesto toga svoje nebesko građanstvo (Fil 3,20). U drugom smislu kao prognanici u Babilonu (za primjer služe Daniel i njegovi prijatelji, Dn 1-6) pozvani su da se smjeste i rade za dobrobit (shalom) svojih gradova po Jeremijinu naputku (Jr 29,4-7). Ovo predanje danas za nas uključuje i verbalno svjedočanstvo Isusa Krista i potpuno uključenje u život zajednice, služenje sa suosjećanjem, socijalnu aktivnost i politički žar za pravdom i istinom.
Uloga crkve. Mnogi promatrači primijetili su da su veliki gradovi na zapadu, a posebno siromašni dijelovi bili “kameno tlo” za rast (ili čak preživljavanje) tradicionalnih protestantskih crkava. Zasigurno kultura crkve srednje klase, zamaskirana kao evanđelje, kada se nametne radničkoj klasi, vodi k onome što američki pisac Gibson Winter opisuje kao “suburbano ropstvo crkava”. U Engleskoj anglikanska zabrinutost za neugodan položaj zajednica i crkava u “prvenstveno urbanim sredinama” dovela je 1985. do izdanja utjecajnog izvještaja Faith in the City. Od tada je došlo do obnove povjerenja u urbanim misionarskim aktivnostima u cijeloj Velikoj Britaniji, i sada postoje neki dokazi barem iz unutrašnjosti Londona da je trend brojčanog opadanja u odlascima u crkvu obrnut (MARC Prospect for the Nineties, London, 1991). Nedvojbeno je da su crkve u unutrašnjosti gradova u Velikoj Britaniji zajednice života, nade i titranje usred opsesije, borbi i beznadnosti.
U mnogim velikim gradovima dobrosusjedski odnosi i osjećaj pripadnosti zamjetno su odsutni. Prema tome, prvi veliki specifičan poziv crkve u urbanoj sredini je ljubav prema bližnjem i izgrađivanje zajednice. Temelj malih grupnih zajednica po primjeru koji je već uobičajen u Latinskoj Americi pokazuje se vrlo učinkovit u ovom kontekstu. U multietničkim gradovima postoji poseban izazov slamanja prepreka u crkvi (Gal 3,28), da se navijesti evanđelje ne samo jednoj kulturi. Dobro izražene urbane crkve kao rezultat svoga socijalnog položaja i biblijske vjernosti prema tome bi trebale odražavati većinom sljedeće karakteristike: tijelo različitih ljudi koje teži za jedinstvom; evangelizaciju i uspostavljanje novih crkava; zajednicu koja se sastaje u grupama, visoku razinu zajedništva i slavljenja; jednu manjinsku grupu usred mnoštva; proročko i političko svjedočanstvo; prisutnost služenja i patnje; snagu koja stoji uza siromašne za pravdu; zajednicu koja prihvaća, suosjeća, ozdravlja, moli i slavi.
Literatura: Archbishop of Canterbury’s Commission on Urban Priority Areas, Faith in the City (London, 1985); H. Cox, The Secular City (New York and London, 1965); J. Ellul, The Meaning of the City (Grand Rapids, 1970); D. S. Lim “The City in the Bible”, Evangelical Review of Theology 12.2, April 1988; S. Murray, City Vision (London, 1990); D. Sheppard, Built as a City (London, 1975); G. Smith, “God’s Heart for the City: A Few Tips from Amsterdam,” City Crises 18. Spring 1989 (a report of P. Bos’s lectures); idem, Christianity in the Inner City: Some Sociological Issues (Bromley, 1988); G. Winter, The Suburban Captivity of the Churches (New York, 1961).
izradio