etika, biblijska, judeo-kršćanska etika ne može se odvojiti od njezine teološke osnove. Moralne implikacije uključuju biblijsku etiku.
U Starom zavjetu. U prepoznavanju Starog zavjeta kao Riječi, Crkva shvaća teokratski temelj etike kao volju Boga, svetu, vjernu, dobru i temeljenu na onome što je Bog već učinio kao Stvoritelj i Izbavitelj svog naroda. Tako Dekalog započinje: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” Savez je vezao Izrael za svog Boga, ne samo u prirodnoj krvnoj vezi, već i u moralnom odnosu. Bio je to Božji izbor, obećanje i oslobođenje, a Izraelov je odgovor bio zahvalna poslušnost i pouzdanje. Ovaj je stav dao nenadmašivu kvalitetu poniznosti i pouzdanje židovskoj etičkoj misli. Pravilno shvaćena, po slušnost nije ciljala na božansku milost, već je bila nadahnuta njome. Sam Dekalog izvrstan je etički dokument, njegov primljeni oblik prihvaća dvostruki kod religioznih (Izl 20,3-12) i društvenih dužnosti (Izl 20,13-17). Oba područja (slavljenje, zabrana idola, zakletva, sveti dan i pripadajuća pobožnost s jedne strane te svetost života, brak, imovina, istina i želja s druge strane) spadaju pod Božji autoritet. Neminovno, ovaj oblik zapovijedi dao je svoj prilog židovskoj moralnosti, iako posljednja zapovijed protiv priželjkivanja tuđeg ulazi u područje u kojem je legalizam bespomoćan. Kasnije židovsko moralno učenje uključivalo je (u Izrekama, Propovjedniku, Jobu i Sirahu) vrijednu etičku ”mudrost”. Cilj tog učenja bio je pojednostaviti dužnost u praktično poštovanje Bogu (Ps 111,10). Ideal mudrosti jasno je izražen u Jobu 31.
U Novom zavjetu. Duga etička tradicija bila je sažeta kad je Ivan Krstitelj zahtijevao čistoću, pravednost, poštenje i socijalnu brigu (Lk 3,10-14). Značajno, Isus je prihvatio židovski etički monoteizam, socijalnu svijest i povezanost religije s moralom, dok je odbacio težnju za samopravednosti, krut, vanjski legalizam, nacionalizam, njegovanje zasluga i neuspjeh u razlikovanju rituala od morala. Isus je onda zahtijevao da pravednost nadilazi zakon, ukazujući na razmišljanje i motiv iza ponašanja (Mt 5,17-48). Isus je naglašavao da iza pisanog zakona stoje Božje izvorne svrhe (Mk 2,27, Mt 19,3-9) i najvažnija zapovijed da ljubimo Boga i bližnjega (Mt 22,34-40). U ovom pregledu svih dužnosti kao ljubavi leži Isusov najkarakterističniji doprinos etičkoj misli, iako njegov primjer značenja ljubavi i njegove smrti za ljude uključuje njegov najsnažniji doprinos etičkom postignuću. Pavlova etička briga bila je spriječiti židovski legalizam koji je iskusio u životu i koji je prijetio učiniti Crkvu samo još jednom židovskom sektom. Naglašavao je da je vjera dovoljna da spasi i Židova i poganina te slobodu kršćana da slijede vodstvo Duha (tema Galaćana). Dok je predavao dalje tradiciju etičkog poučavanja (Rim 6,17; 2 Sol 2,15; 3,6), Pavao je objašnjavao etički značaj vjere i prirode života u Duhu. Pavao je također poučavao da ono što zakon nikada neće moći, zbog slabosti ljudske prirode, Isus je već ostvario, tako da je zakon ispunjen (Rim 8,1-4). Ova preobrazba po unutarnjoj dinamici Duha središnji je etički motiv kršćanstva. Kroz cijelo novozavjetno etičko učenje oponašanje Krista opet je druga tema. Sinoptička Evanđelja to predstavljaju jednostavno kao slijeđenje Krista. Ivan objašnjava ideal Christus Exemplar kao puno ljubavi (13,34; 15,12), poslušno (9,4; 15,10), čvrsto (15,20) i ponizno služenje (13,14-15), kao što je Isus činio za nas. Ivan to povezuje s kršćanskom nadom (3,2). Petar povezuje oponašanje s križem (1 Pt 2,21-25; 3,17-18; 4,1.13). Pavao to čini ciljem slavljenja (2 Kor 3,18), službe (Ef 4,11-13), poticanja (1 Kor 11,1) i Božje providnosti (Rim 8,28-29), definirajući njegovo najdublje značenje kao imati ”Kristov um” (1 Kor 2,13; Fil 2,5), ”Duh Božji” (1 Kor 7,40).
Sažetak. U suprotnosti s filozofskim sustavima, trajne oznake biblijske etike su njezini temelji u odnosu s Bogom; njezin cilj, nametnuta obveza prema poslušnosti; njezino apeliranje na ono najdublje u čovjeku; njezina realistična socijalna važnost i njezin kapacitet za stalnu adaptaciju i razvijanje.
izradio