emocija je nedobrovoljna reakcija osobnosti na određen podražaj, bilo izvanjski ili unutarnji, obično povezana s tjelesnim promjenama (npr. izrazom lica, disanjem, lupanjem srca, znojenjem), s jačim osjećajima nego što je uobičajeno i ponekad s intenzivnim ponašanjem bilo agresije ili bijega. Kod vrlo jakih emocija može doći do gubitka razumske kontrole ponašanja, ali obično ostajemo odgovorni za svoje ponašanje. U svakodnevnim razgovorima doživjeti emociju podrazumijeva doživjeti ljutnju, radost, tugu, strah, gađenje i iznenađenje. No, nije lako pronaći općeprihvaćenu psihološku definiciju.
Obično više čimbenika utječe na način na koji osoba emocionalno reagira, npr. model roditelja ili rana iskustva. Ovo često vodi do kulturoloških razlika u načinima na koje se izražavaju emocije. U nekoj kulturi tuga se može izraziti kroz tiho povlačenje; u drugoj kroz javno, demonstrativno ponašanje.
Neki su kršćani vrlo oprezni po pitanju emocija, doživljavajući da osjećaji mogu vrlo lako izmaći kontroli, te se gubitak razumske kontrole nad životom pokazuje kao nešto što ne pomaže ili čak dovodi do grijeha. Njihov pristup kršćanstvu može opisati ideja ‘vjera, ne osjećaji’. Takvi kršćani obično niječu određene emocije unutar sebe (poput ljutnje) ili ih potiskuju u pokušaju da budu ‘u miru’. Ponekad neuspjeh izražavanja osjećaja može dovesti do poremećaja u drugim područjima života, poput psihosomatskih bolesti. S druge strane, neke se kršćane kritiziralo da su previše euforični i da se određeni dijelovi kršćanstva previše usredotočuju na iskustvenu i emocionalnu stranu religije što je odvelo do isključenja teološke procjene. Mogući su i simptomi patologije poput one kada se na ‘sugestibilnost’ određenih ljudi manipulativno utječe određenim stimulansima (svjetlima, glazbom, udarcima bubnja, masovnim zborovima). Ovo je dovelo do toga da kritike masovnih evangelizacija odbace mnoga svjedočanstva obraćenja u takvim okolnostima kao ‘prostu emociju’.
Biblija daje čitav niz ljudskih emocija, i različiti pisci psalama su, naprimjer, bili suzdržaniji od nekih kršćana u izražavanju emocija. Tek neki od izraženih osjećaja u psalmima su tugovanje (Ps 137), veselje (Ps 47), očaj (Ps 88), žudnja (Ps 42), gorčina (Ps 73) i zadovoljstvo (Ps 23). Proroci su osjećali ljutnju prema nepravdi (Amos) i ljutnju na Boga (Habakuk). Mudrosna nam literatura pokazuje depresiju i tjeskobu (Job) i tragalačku frustraciju (Propovjednik). U evanđeljima portret Isusa Krista ocrtava izražavanje široke palete ljudskih osjećaja, ali uvijek primjereno trenutku i odgovorno. U svom uratku On the Emotional Life of Our Lord (O emocionalnom životu našega Gospodina) B. B. Warfield (1851-1921) ilustrira kako je Isus Krist osjećao suosjećanje, ljubav, ogorčenje, ljutnju, žalost i radost. Njegova je duša bila ‘potresena’ (Iv 11,33); bio je uzrujan i očajan (Mt 26,37). Izražavao je čuđenje (Mt 8,10) i želje (Lk 22,15). Vjerojatno je bio predmetom ‘sramote’ (Mk 8,38). Isusove emocije vodile su do tjelesnih reakcija. Bio je gladan (Mt 4,2), žedan (Iv 19,28) i umoran (Iv 4,6). Plakao je (Iv 11,35), oplakivao (Lk 19,41), uzdisao (Mk 7,34) i jecao (Mk 8,12). Čitamo o njegovom ljutitom pogledu (Mk 3,5), razljućenom govoru (Mk 10,14), bijesu (Iv 11,33.38), potresenosti (Iv 11,33), usklicima radosti (Lk 10,21), nemiru za vrijeme suočavanja s nadolazećim zlom (Mt 26,37) i njegovom glasnom plaču u trenutku ostavljenosti (Mt 27,46).
Kršćansko sazrijevanje uključuje i učenje kako primjereno izraziti emocije, kako prepoznati i nazvati osjećaje unutar samog sebe i kako kreativno koristiti osjećaje. Izražavanje emocija jedna je od komponenti neverbalne međusobne komunikacije. Bitno je imati određeni nivo emocionalnog stimulansa radi obavljanja određenih zadataka: premalo stimulansa uzrokuje nedovoljnu količinu motivacije ili energije; previše emocija uzrokuje gubitak kontrole što umanjuje učinkovitost.
Kršćanska terapija, savjetovanje i pastoralna briga olakšavaju emocionalnu zrelost. Neki pristupi terapiji usredotočuju se na klijentove emocije; bave se osjećajima u klijentu i onima koji nastaju pri ‘izmjenjivanju’ između klijenta i terapeuta. Savjetnikov osobni odgovor klijentu može se konstruktivno upotrijebiti u terapiji, dok u nestručnim rukama emocionalna ‘uključenost’ između savjetnika i klijenta može biti destruktivna. Psihodinamični pristupi (poput onoga razvijenog u kršćanskom kontekstu Franka Lakea) i odnosni pristupi (građenje na djelu usredotočenosti na klijenta Carla Rogersa), bave se klijentovim emocijama kao putem prema osobnom iscjeljenju. Drugi, više kognitivni pristupi započinju osnovnim vjerovanjem da većina naših osjećaja proizlazi iz naših misli, te da su pogrešni ili iracionalni i nesveti misaoni procesi korijen većine osobnog jada. Albert Ellis zagovarao je ideju da emocije proizlaze iz A, B, C modela: A = izvanjski ili unutarnji okidački događaj; B = moja vjerovanja o A; C = posljedična emocija. Iako smo mi skloni prirodnom vjerovanju da A uzrokuje C, Ellis tvrdi da je zapravo B (naš osnovni način razmišljanja) uzročnik C. Terapija, stoga, zahtijeva izolaciju iracionalnih ideja koje uzrokuju smetnje, te namjerno razvijanje novih misaonih navika, ukoliko se želi postići emocionalno iscjeljenje. Archibald Hart razvio je ‘racionalno-emotivnu terapiju’ Alberta Ellisa u kršćanskom pravcu u djelu Feeling Free (Osjećati se slobodno); David Seamands također koristi takav pristup u Healing for Damaged Emotions (Ozdravljenje za oštećene emocije). Uz takve terapeutske pristupe pojavljuje se sve veći interes za upotrebu molitvi za ‘ozdravljenje sjećanja’, obično u kontekstu crkvene službe, što je način prepuštanja brige Bogu jer se on brine za nas (vidi 1 Pt 5,7), donošenjem svojih bolnih sjećanja u dodir s ozdravljujućom prisutnosti Duha Svetoga.
Literatura: M. Chave-Jones, Listening to your Feelings (Oxford, 1989); A. Hart, Feeling Free (Old Tappan, NJ, 1979); F. Lake, Tight Corners in Pastoral Counselling (London, 1981); r. C. Roberts, Spirituality and Human Emotion (Grand rapids, 1983); D. Seamands, Healing for Damaged Emotions (Amersham, 1981); B. B. Warfield, ‘On the Emotional Life of our Lord’, in Samuel G. Craig (ur.), The Person and work of Christ (Phillipsburgh, NJ, 1950). D. J. Atkinson
izradio