embriologija

embriologija je proučavanje razvoja embrija od začeća do rođenja. Svi dijelovi tijela i organa ljudskih bića razviju se u prva tri mjeseca trudnoće, dok u sljedećih šest mjeseci embrij, obično zvan fetus, raste i zreli. Iako su biološke činjenice poprilično jasne, njihovo tumačenje u duhovnom i filozofskom smislu nije, i mišljenja se razlikuju u pitanju kada započinje ‘život’.

Biološki aspekti. Novo ljudsko biće biva začeto kada se spoje jajašce i spermij. Sve tjelesne stanice roditelja sadrže dvadeset i tri para kromosoma, od kojih svaki sadrži tisuće gena ili kemijskih RNA. Kada se razviju jajašce ili spermij, oni primaju samo po jedan par. U svakoj generaciji pojedinci nasljeđuju pola svojih kromosoma od svakog roditelja, koji su polovicu svojih kromosoma naslijedili od svojih roditelja, i tako dalje. Na taj se način genetički materijal neprestano prenosi s generacije na generaciju. Pogreške u genetičkom kodu (vidi dolje) povećavaju mogućnost nasljednih bolesti koje se ponekad mogu pratiti nekoliko stoljeća unazad.

Tijekom produkcije jajašca i spermija događa se miješanje genetičkih podataka, i s obzirom da postoji otprilike sto tisuća stvari za prerazmjestiti, svako jajašce i spermij, dakle, svaka pojedina osoba, ima jedinstvenu genetičku građu.

Sam genetički podatak temelji se na četiri kemikalije (baze): adeninu (A), timinu (T), guaninu (G) i citozinu (C), čiji poredak određuje nastanak proteina. Variranjem niza ove četiri tvari, razlikuje se i primljena poruka čemu je posljedica nastanak različitih proteina i enzima. Ovaj je kod virtualno univerzalan za čitavu paletu živih organizama od virusa do slonova i ljudskih bića. Niže vrste poput virusa mogu se opisati svojim čitavim specifičnim nizom ovih baza, tako da bi njihova genetička građa bila GGATTAATTGC … do dvjesto tisuća slova.

Ljudska bića imaju milijarde baznih parova i trenutno je poznato tek nekoliko ustaljenih nizova, iako bi do početka sljedećeg stoljeća svi nizovi baza mogli biti poznati, i svaka bi osoba mogla biti opisana svojim jedinstvenim nizom.

U trenutku začeća, spermij se sa svojim specifičnim nizom spaja s jajašcem koji ima svoj specifični niz i time dobivamo genetički otisak nove osobe. Tijekom sljedećih deset dana sama stanica dijeli se na puno dijelova, oblikujući dvije, četiri, osam stanica, itd., i konačno kugla sačinjena od stanica plovi majčinom utrobom. U tom razdoblju moguće je da se kugla stanica razdijeli na dvije i svaka se nastavi samostalno razvijati. Dvije osobe koje na kraju budu rođene bit će genetički identične i time su identični (jednojajčani) blizanci.

Također je u tom vremenu moguće da se jedna stanica ukloni, a da se ostale stanice same reguliraju do razvoja u zdravi embrij. Jednu stanicu moguće je ukloniti kako bi se ispitao spol ili prisutnost bolesnoga gena, a rezultat pokazuje sastav embrija iz kojeg je stanica uzeta. U toj ranoj fazi, poznatoj kao predimplementacijska faza, embrij je vrlo fleksibilan; neke stanice će oblikovati izvanembrijske membrane koje će okružiti rastući fetus, a druge će s vremenom postati embrij u pravom smislu riječi. Čini se da su mnogi embriji (možda pedeset posto) nesavršeni i ne uspiju se razviti.

Nakon otprilike deset dana, u kugli stanica pojavi se šupljina i primjećuje se da su neke stanice nagomilane na jednom području. Bilo kakvo razdvajanje u ovom razdoblju stvara spojene ili ‘sijamske’ blizance. Pojedinačne stanice više se ne mogu ukloniti bez posljedica jer različite stanice postaju ‘odgovorne’ za različite funkcije. Ubrzo brazda, primitivna žila, postaje vidljiva, a stanice koje ju okružuju čine da sam embrij raste. Ostatak stanica omogućit će sustav podržavanja za embrij, poput placente i membrana.

Za to vrijeme embrij prestaje slobodno plutati i smješta se u unutrašnjoj stijenci maternice. Sada prehranu za daljnji razvoj može primati od majke. U majčino tijelo otpušten je signal u obliku hormona koji obavještava da se dogodila implementacija i njezina sljedeća menstruacija se preskače. Tek tada majka postaje svjesna prisutnosti embrija.

Nakon implementacije (oko četrnaestog dana) primitivna žila počinje se razvijati i počinju se oblikovati različiti organi. Upravo u tim ranim tjednima normalan razvoj posebno je osjetljiv na remećenje štetnih agenata, npr. droga ili virusa. Otprilike petnaest posto začeća koja se ostvare dožive spontane pobačaje tijekom ovih nekoliko bitnih prvih tjedana.

Tri tjedna nakon fertilizacije (koja se događa otprilike dva tjedna nakon posljednje menstruacije, i obično je to dan koji se računa kao početak trudnoće) počinju se oblikovati mozak i živčani sustav; do četvrtog tjedna počne kucati srce; do osmog tjedna razvijeni su udovi, prsti i nožni prsti, a embrij je dugačak tri centimetra; do desetog tjedna razvijeni su svi organi.

Embrij je tada poznat kao fetus koji nastavlja rasti i sazrijevati u skrovištu maternice do otprilike trideset i osmog tjedna nakon fertilizacije.

Teološki aspekti. Biološke činjenice poprilično su jasne i neupitne, no koji je status toga ranog embrija? Je li embrij, od vremena spajanja jajašca i spermija, moj brat ili sestra za kojeg je Krist umro? Kršćani imaju različite poglede: neki vjeruju da s obzirom da je jedinstven otisak prisutan od trenutka začeća, to uistinu i je jedinstvena osoba koju treba cijeniti; drugi vjeruju da to dolazi kasnije.

U tekstovima poput Jr 1,5 i Gal 1,15 Pismo nas uči da nas Bog poznaje i poziva od majčine utrobe, ali nas Ef 1,4 podsjeća da je Bog izvan vremena i da nas je poznavao prije stvaranja svijeta. Ps 139, često citiran kao potkrepa da je osobnost prisutna od trenutka začeća, proslavljanje je čuda Božjeg sveznanja i njegove providnosti za nas pojedince, svakog sa svojom povijesti. Psalam se zapravo ne dotiče pitanja koja postavlja moderna embriologija. Lukino izvješće o čudesnu Isusovu začeću pokazuje da je on uistinu bio poznat i pozvan od samog početka, ali Kristovo podrijetlo i roditeljstvo ne može se projicirati na svako začeće.

Post 1,27 kaže da je Bog čovječanstvo stvorio na svoju sliku. Trebamo li u genetičkom otisku, za koji već dvadesetak godina imamo točnu kompjutorsku sliku, vidjeti Božji lik? Odnos čovječanstva s Bogom čini posebnima, može li stoga biti da odnosi čine embrij posebnim? Tijekom prvih četrnaest dana samo Bog zna jesu li se jajašce i spermij spojili. Embrij nema nikakvih drugih odnosa i slobodno pluta majčinim kanalima. Neprimjetno i neprežaljeno može oteći u WC školjku. Ako, pak, do implantacije dođe, majka (obično) naglo postaje svjesna svoje trudnoće i prekid znači traumatično iskustvo. Kako se trudnoća nastavlja, sveza se sve više razvija i vrhunac doživljava rođenjem bebe koja je beskrajno dragocjena.

Može li se slično razvijati i slika te na neki način biti posredovana odnosom embrija i majke?

Primjene. Ova razmatranja nisu samo akademska. Za kršćane koji vjeruju da je embrij neoskvrnjiv od trenutka spajanja jajašca i spermija zabranjeni su svi agenti koji sprečavaju začeće, uključujući i neke određene oblike kontracepcije.

Jajašca i spermiji mogu se spojiti i u laboratoriju, a neplodni roditelji mogu ostvariti trudnoću tako da se taj spoj vrati u majčinu maternicu. No, tada mogu nastati nepotrebni embriji. Vraćanje svih njih u maternicu moglo bi ugroziti uspješnost procedure. Neki kršćani vjeruju da se višak može odstraniti, dok drugi vjeruju da kršćani ne bi trebali sudjelovati u takvim procedurama. Za one koji imaju problema s plodnošću ovo su temeljna pitanja.

Literatura: A. C. Berry, Beginnings: Christian Views of early Embryo (London, 1993); N. M. Ford, When Did I begin? Conception of the Human Individual in History, Philosophy and Science (Cambridge, 1988); T. Iglesias, ‘What Kind of Being is the Human Embryo?’, u N. M. de S. Cameron (ur.), Embryos and Ethics: The Warnock Report in Debate (Edinburgh, 1987).