čovjek, doktrina. U Starom zavjetu. U Knjizi Postanka postojanje čovječanstva u svijetu pripisuje se izravno Bogu. Bog je izvor ljudskog života, a prah materijal ljudskog bića.
Ljudi dijele psihološke sličnosti s ostatkom stvorenog poretka i također ovise o Božjoj dobroti da bi nastavili postojati. No, ma koliko bio dubok odnos ljudi s prirodnim poretkom, ipak su drukčiji i razlikuju se od ostatka stvorenog poretka te imaju jedinstven i poseban položaj u odnosu s Bogom.
Tri najznačajnije riječi u Starom zavjetu koje opisuju čovječanstvo u odnosu na Boga i prirodu su: duša (nepeš, 754 puta), duh (rûah 378 puta) i tijelo (basar, 266 puta). Izraz tijelo ponekad ima fizičko, a ponekad slikovito etičko značenje. U ovom drugom smislu upotrebljava se u kontrastu s Bogom kako bi naglasio ljudsku narav kao uvjetovanu i ovisnu (Job 10,4; Ps 78,39; Iz 40,6). I nepeš i rûah općenito pokazuju životno načelo ljudske osobe. Prva naglašava individualnost, a druga se usredotočuje na ideju nadnaravne sile odozgo ili unutar pojedinca. Kada je Bog udahnuo dah života u Adama kojega je načinio od praha, Adam je postao živa duša, ujedinjeno biće u uzajamnom odnosu zemaljskoga i nadnaravnoga. U Starome su zavjetu prisutne te dvije koncepcije ljudskoga bića kao jedinstvenoga i odgovornog pojedinca, te kao društvenoga i reprezentativnog bića. Adam je bio i čovjek i čovječanstvo. U njemu dolaze do izražaja individualna osobnost i društvena solidarnost. S tog stajališta rasne solidarnosti u prvome čovjeku slijedi da Adamov grijeh uključuje svaku osobu individualno i kolektivno.
U Novom zavjetu. Isus naučava da ljudski rod nije samo dio prirode nego dragocjeniji u Božjim očima od mnoštva vrabaca (Mt 10,31) i ovaca (Mt 12,12). Ljudska razlikovnost leži u posjedovanju duše, ili duhovne naravi, i krajnja je tragedija i ludost izgubiti ju (Mt 16,26). Pravi ljudski život posljedično je život u podložnosti Bogu i na njegovu slavu.
Pavlova antropologija. Pavlove izjave u odnosu na ljudsku narav, općenito su dane u odnosu na spasenje, tako da se njegova antropologija svugdje podudara s njegovom soteriologijom. Prema tome, u njegovu je učenju nadasve istaknuta naša potreba za božanskom milošću. Pavao snažno naglašava univerzalnost grijeha. Zbog Adamova pada, grijeh je nekako ušao u svijet kako bi načinio ljudski život područjem svoga djelovanja. Grijeh je “po jednome čovjeku ušao u svijet” (Rim 5,12; usp. 1 Kor 15,1-2). Zbog Adamova grijeha “su svi sagriješili i lišeni su Božje slave” (Rim 3,23).
Najznačajniji izrazi u Pavlovom antropološkom rječniku su meso (sarx, 91 puta), koju on koristi u fizičkom i etičkom smislu; duh (pneuma, 146 puta) uglavnom upotrebljavan kod opisivanja višega, Bogu sličnog aspekta ljudske naravi; tijelo (sōma, 89 puta) najčešće upotrebljavan u opisivanju ljudskog organizma kao takvoga, a ponekad tjelesnog aspekta ljudske naravi; duša (psyche, 11 puta) koji se često upotrebljava da bi se prenijela ideja o vitalnom načelu individualnog života. Pavao koristi nekoliko riječi (prevedene kao um u engleskim prijevodima) kojima opisuje našu prirodnu umnu sposobnost na koju duboko utječe grijeh (Rim 8,6-7; Ef 4,17; Kol 2,18; Tit 1,15). Obnovljen um donosi Bogu prihvatljivo štovanje (Rim 12,2; Ef 4,23) i tako u vjerniku postaje Kristov um (1 Kor 2,16; usp. Fil 2,5). Izraz srce (kardia, 52 puta) prema Pavlu označava unutarnje svetište bića, kao cjelinu ili neku od njegovih značajnih emocionalnih, razumskih ili voljnih aktivnosti.
Povijesni razvoj. Iz ovih biblijskih izjava o ljudskoj naravi, povijest kršćanske misli usredotočila se na tri glavna pitanja.
Sadržaj slike. Najdugotrajnija briga je oko sadržaja slike Boga. Irinej je prvi istaknuo razliku slike (demût; lat. similitudo). On je prepoznao sliku Boga kao racionalnost i slobodnu volju koju ima čovječanstvo. Sličnost je smatrao nadodanim darom Božje pravednosti da bi čovječanstvo, pomoću uma i slobodne volje, imalo mogućnost opstati i napredovati poslušnošću njegovim zapovijedima. No, taj je uvjetovani dar Adam izgubio za sebe i svoje potomke zbog svojevoljne neposlušnosti. Reformatori su porekli to razlikovanje između slike i naličja, na kojoj je nastalo srednjovjekovno učenje o spasenju po djelima, isticanjem radikalne naravi grijeha i njegova utjecaja na cjelokupno biće. Stajalište reformatora je da se Božja slika nalazi u ljudskoj racionalnosti i moralnoj sposobnosti, no upravo su te stvarnosti bića izgubljene zbog grijeha. Drugi smatraju da je osobnost sastojak slike dok treći odabiru gledati na to kao na sinovstvo, protiveći se tomu da je čovječanstvo stvoreno za taj odnos. Zbog grijeha, taj se odnos može obnoviti samo u Kristu.
Podrijetlo duše. Doktrina o stvaranju kaže da je Bog neposredan tvorac ljudske duše. Razradio ju je Laktancije (oko 240-320), a podržali Jeronim i Calvin. Alternativno stajalište traducionizam (lat. tradux, ogranak, hitac), prošireno od Tertulijana, smatra da supstancije duše i tijela nastaju i razmnožavaju se zajedno. Budući da je to stajalište podržao Luther, posljedično su ga općenito prihvatili i kasniji luteranski teolozi. U prilog tomu stajalištu ide i shvaćanje da Postanak 1,27 predstavlja Boga kako stvara vrste u Adamu da bi se razmnožavale “svaka prema svojoj vrsti” (usp. Post 1,12.21.25).
Opseg slobode. U skladu sa svojom idejom o imago Dei zasnovanoj u ljudskoj naravi kao razumnoj i slobodnoj, Justin Mučenik razvio je stajalište da su ljudi odgovorni za svoje loše postupke, što je trebalo postati karakteristika Istočne crkve. Na taj se način Adama smatra prvotnim primjerom u griješenju svake osobe, a Adamov pad je priča svakog čovjeka. Zapadna teologija, nasuprot tomu, smatra Adamov prijestup izvorom svega ljudskog zla. Tertulijan prati grijeh do povezanosti čovječanstva s Adamom, po kojem je postao prirodni element naravi svake osobe. On ipak dopušta određeni ostatak slobodne volje.
U Pelagija i Augustina ta dva stajališta dovela su do oštrog sukoba. Palagije je naučavao da Adamov prijestup nije utjecao na čovječanstvo, dok je Augustin ustrajao u tome da nas je Adamov grijeh toliko oštetio da možemo djelovati tek toliko da bismo izrazili svoju grešnu narav naslijeđenu od naših prvih roditelja. Neizbježan kompromis pojavljuje se u polupelagijevoj (ili poluaugustinovoj) sinergističkoj tezi, da iako svi ljudi nasljeđuju sklonost grijehu, postoji sloboda odlučivanja koja barem malo dopušta načiniti prvi korak prema pravednosti. U kalvinističko-arminijanskoj borbi u sedamnaestom stoljeću taj je sukob bio obnovljen.
izradio