cenzura

cenzura, postupak pri kojemu se publikacije pažljivo razmatraju prije tiskanja te bivaju zabranjene, ukoliko krše zakonom utvrđene kriterije.

Cenzura je mač s dvije oštrice koji može, ukoliko se mudro koristi, postaviti granice društvene pristojnosti i prihvatljivosti. No, kad se koristi na hirovit način ili – što je češći slučaj – u političke svrhe, onda može predstavljati pogubnu i ugnjetavačku snagu koja se kosi kako s načelima demokracije, tako isto i s kršćanskim poštivanjem slobode.

Povijesni izvještaji najčešće prate ispade i zlouporabe koje nastaju. U političkom je smislu cenzura sredstvo totalitarističkih država za nametanje građanskog suglasja, što je u suprotnosti s načelima slobode govora u demokracijama. U pogledu vjerskih tradicija, stroga je cenzura još uvijek obilježje islamskog fundamentalizma. U kršćanskoj se tradiciji to najočitije može vidjeti po pojavi – u ime očuvanja pravovjerja od hereze – katoličkog Indeksa zabranjenih knjiga iz 16. stoljeća, a koji je ukinut nakon Drugoga vatikanskog koncila.

U novije vrijeme postoji težnja da se promijene granice nepristojnosti u prikazivanju seksa i nasilja – u smislu da se moralna ograničenja postave nasuprot nastojanjima za potpunom slobodom izražavanja.

Gdje povući crtu. Budući da se u pozadini cenzorskih rasprava javljaju sukobljavajuća načela, i dalje će biti nesuglasica gdje povući crtu između prihvatljivog i neprihvatljivog – kako to razlikovati te kome dati ovlasti da to učini. Treba imati u vidu da tu crtu uistinu treba negdje povući, budući da prijašnje (a tako i sadašnje) zlouporabe cenzure ipak ne daju dovoljno povoda njezinom ukidanju. Romanopisac James Michener  (1907), čiji su romani često zabranjivani, zagovornik je slobode govora. Pa ipak, on drži da “sloboda govora ima svoja ograničenja” i kao primjere navodi zakone protiv klevete, laganje pod zakletvom i proizvodnju dječje pornografije.

Duga povijest cenzure odgovornih vlada podsjeća da cenzura može imati dragocjenu ulogu u očuvanju urednog poretka u društvu te zaštite pojedinaca. S druge strane, postojanje onog što danas prepoznajemo kao tiranske presude, primjer Rimljanina nazvanog Kato Cenzor (234-148 pr.n.e.), zabrana Tyndaleova prijevoda Biblije iz 16. st. u Engleskoj, spaljivanje Konfucijevih djela za vrijeme dinastije Chin u Kini (250 pr.n.e.) te zabrana djela Dr Živago u Rusiji, naglašava opasnosti zlouporabe cenzure u korist određenih političkih ciljeva.

Kad se radi o seksualnoj opscenosti, niz “znamenitih” presuda donesenih od strane suda u Velikoj Britaniji, poput Ljubavnika Lady Chatterly (1960), Fanny Hill (1963) i Sjeverna obratnica (1965) odvelo je k ponovnom definiranju kriterija za cenzuru i povećanju pritiska za njezino ukidanje.

Promijenjeni kontekst. Pritisci da se suze ili ukinu granice cenzure pojačani su u novije vrijeme te pothranjivani istodobno iz nekoliko pravaca.

Gubitak poštivanja autoriteta u korist osobne slobode izbora potekao je s razvojem teologije i psihologije, a za posljedicu je imao “previše tolerantno društvo”. Koncept sjedinjujuće društvene norme vjerovanja i ponašanja osporavan je pojačanim pozivanjem na pluralističko društvo, u kojem nitko neće određivati skup normi i temeljem toga neće biti jasnog kriterija za donošenje presuda. To je još snažnije izraženo nesumnjivim promjenama u etičkoj i religioznoj izmiješanosti u većini zapadnih zemalja. Kršćanska je tradicija još uvijek postojana, no, nalazi se u okruženju mnogih jakih alternativa koje traže svoj prostor. Zlouporaba cenzure od strane totalitarističkih skupina učinila je da mnogi gledaju na cenzuru kao neprijatelja slobodnog društva i stoga spremno zagovaraju da ona više škodi nego koristi. Tehnološki je napredak u masovnoj produkciji knjiga, časopisa, filmova i videa te drugih sredstava komunikacije doveo do situacije bez presedana: nemoguće je više kontrolirati izvore informacija, a njihova se dostupnost u svaki dom može postići na način nezamisliv samo prije pedeset godina.

Možda je cenzuru najbolje promatrati kao ono zadnje što je još preostalo. Ostale se strategije pretvaraju u manje probleme. Mogu pomoći smjernice koje je iznio S. V. Monsma 1990.: 1. Sloboda umjetničkog izražavanja ne znači i pravo na stvaranje nečega bez ikakvih ograničenja. 2. Zakonito nametnuta ograničenja treba razlikovati od uskraćivanja javnih novčanih sredstava. Odbijanje dodjele novčanih sredstava nešto je drugo od cenzorskih ograničenja. 3. Zakonito nametnuta ograničenja treba razlikovati od ekonomskih i socijalnih pritisaka. Demonstracije, lobiranja i kupovina na drugim mjestima moćni su okolnostima, vladine restrikcije (npr. cenzura) kao krajnji korak mogu biti nužne.

Promijenjene reakcije. Nastojeći odgovoriti na takva načela u svjetlu glavnih društvenih promjena, jedna se reakcija usmjerila k ustanovljavanju onih načela koja mogu dovesti do racionalnih cenzorskih prosudbi. Koncept “štetnosti”, koji je nastao iz utilitarizma Johna Stuarta Milla, poslužio je kao uporište za Williamsov Izvještaj o opscenosti i pornografiji (1979). Nakon toga se rasplamsala rasprava o tome što se podrazumijeva pod štetnošću i kome se ona nanosi te kako izbalansirati stupnjevitost štetnosti u odnosu na moguću korist. To je imalo za posljedicu okretanje od filozofije ili religije kao izvora te rukovođenje znanstvenim podacima o štetnim posljedicama. Ovaj pristup, privlačan po svojoj prividnoj objektivnosti, nosi u sebi opasnosti od neegzaktne znanosti, od vrijednosno opterećenih tumačenja te od redukcionizma, kojemu nedostaje mnogo od onog što je istinska ljudska vrijednost. Moralne su i duhovne vrijednosti lako degradirane ili odbačene.

Druga je reakcija usmjerena prema nadomještanju cenzure klasifikacijom. U želji da se izbjegnu apsolutna ograničenja potpune zabrane, državne su vlasti sklone sustavu vrednovanja filmova, televizije, časopisa i knjiga od strane povjerenstava, ustanovljenima da vrše procjenu kako bi naznačili razine ograničenja. Ovo vodi u pravcu nastojanja da određeni materijal bude dostupan odraslima a nedostupan djeci, kako ne bi došla u dodir s onim na što još nisu pripremljena. Iako bi neki voljeli ukinuti svako ograničenje, određen stupanj cenzure zadržan je čak i s klasifikacijom. Postoji, zasada, gotovo sveopća potpora za potpunu cenzuru dječje pornografije, a sve je više dokaza o štetnosti prikazivanja seksualne agresije. U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je strogi naglasak na ustavnoj zaštiti slobode govora (Prvi amandman), još uvijek je istina da pornografija nije zaštićena.

Sve dok klasifikacija ide za kompromisom između potreba djece i želja odraslih, ona se bavi, u najboljem slučaju, stvarima koje su već u prodaji i tako ne uspijeva zaštititi klasificirane materijale do kojih mladi dolaze na mnoge okolišne načine. Potpuna je cenzura učinkovitija u postizanju zaštite za malodobnike, no ona nikada ne može djelovati potpuno učinkovito u slobodnom društvu i svaki sustav iziskuje aktivnu podršku zajednice.

Treća se nedavna reakcija odnosi na donositelje cenzorskih prosudbi. Polazeći od crkvenih uredbi ili sudskog mnijenja, sve je više aktivnog uključivanja društvenih skupina u nastojanju promicanja svojih mjerila. Svi, od zagovaratelja prava ličnosti, konzervativaca, radikala, financijskih interesnih grupa, sada lobiraju za prevagu svojih svjetonazora. Rasprave o cenzuri postale su zamjetljivije, a vrlo često i oprečne, već kako pojedine skupine nastoje zastupati “prevladavajuće društvene standarde”.

Kršćanski angažman. Kršćanske skupine imaju istaknutu ulogu u ovom pokretu, nalazeći da bi šutnja jednostavno dovela do prevlasti drukčijih svjetonazora. Uzimanje učešća u stvaranju društvenih mjerila opravdano podrazumijeva da se bude djelatan u pitanjima društvene pravde, osobito brige za nemoćne. Također podrazumijeva i uvjerenje da postoje normativni standardi ponašanja, koje je vrijedno braniti pred onima koji ih žele dokinuti. Kao što to primjećuje Monsma, mi djelujemo “pod pretpostavkom da su jedno i drugo – umjetnost i sloboda – Bogom dani darovi koje treba poštivati i zaštititi”.

Mnogobrojne su opasnosti po kršćane zagovaratelje cenzure, npr. nedostatak umjetničkog senzibiliteta ili kulturne svjesnosti, što jednostavno vodi do obrane statusa quo; ili neumjereno inzistiranje na sebičnim ciljevima bez osjećaja za potrebe drugih; zatim prevelika očekivanja od cenzure kao mehanizma moralnog ograničavanja; ili percepcije kao da si protiv svega i svačega a ne zauzimanja za ono što je dobro; te nastojanje da se promiče pravovjerje ušutkivanjem neistomišljenika.

Opasnosti od ostavljanja praznog prostora još su veće, ukoliko je mogućnost za eksploataciju, degradaciju i štetnost prepuštena nesmetanom odvijanju. Mnogi shvaćaju da paradoksalno tome sloboda vjere brzo postaje žrtvom onih koji su spremni – u ime slobode govora – na sve načine cenzurirati drukčije svjetonazore. Zagovaranje civiliziranih granica izražavanja potrebiti je dio stabilnosti društva. Istinska sloboda izražavanja postoji samo onda kada su mjerila primjereno postavljena.

Literatura: S. V. Monsma, “Yelling Fire in a Crowded Art Gallery”, CT, 22 Oct 1990, str. 40-41; B. William, Report of the Committee on Obscenity and Film Censorship (London, 1979).