Biblija, tumačenje, proučavanje postupka kojim se utvrđuje značenje Svetoga pisma, Božje samoobjave čovjeku. Ono je istovremeno i znanost i umjetnost. Kao znanost, ovisi o logičkim pravilima i procedurama komunikacije. Kao umjetnost, zahtijeva mudrost i umijeće u primjeni takvih pravila. Kao neke biblijske primjere objašnjavanja Božje objave mogli bismo navesti Nehemiju 8,7, Luku 24,27 i Djela 8,31-35. Premda se znanost tumačenja usredotočuje na načela utvrđivanja značenja pojedinih odlomaka, izraz ‘egzegeza’ (izvođenje) najčešće se odnosi na primjenu tih načela na tekst poradi otkrivanja njegova značenja.
Premda se općenito smatra da je tumačenje utvrđivanje značenja pojedina teksta, postojala su različita gledišta o načinu otkrivanja toga značenja, te o tome gdje se ono zapravo nalazi. U starim i srednjovjekovnim vremenima, znanstvenici su veoma naglašavali izricanje ispravnih načela ili pravila za tumačenje Biblije. Židovski znanstvenici predvodili su u osmišljavanju raznih popisa vodilja. Među njihovim najpoznatijim tumačima bili su rabin Hilel (oko 10. pr.n.e.), koji je iznio sedam pravila tumačenja, a poslije njega rabin Išmael (oko 100.), koji je iznio njih trinaest.
Među kršćanima su se razvila dva u osnovi različita pristupa tumačenju koja su se u međuvremenu povezala s dvije suparničke škole smještene u zemljopisnim središtima Aleksandrije u Egiptu, te Antiohije u Siriji. Prva je naglašavala alegoriju kao temeljno hermeneutičko načelo. Rani crkveni otac Barnaba bio je zagovornik alegorijskoga tumačenja, dok su Klement i Origen bili najistaknutiji vođe aleksandrijske škole. Potonji pristup bio je povezan s antiohijskim crkvama, a ova je škola glavni naglasak stavljala na doslovno ili jednostavno, izravno značenje teksta. Dok su Klement Rimski, Ignacije Polikarp i apologeti rani primjeri doslovnih tumača, crkveni oci Teodor iz Mopsuestije i Ivan Zlatousti bili su najistaknutiji vođe antioškoga pokreta.
Tijekom srednjovjekovnog razdoblja crkvene povijesti prevladavala je četverostruka metoda tumačenja Svetoga pisma. Ovaj je pristup pozivao tumača da značenje Svetoga pisma pronađe na četiri različite razine ili osjetila. Doslovni smisao često se smatrao najmanje važnim i povezanim s onime što je u biblijskom zapisu rečeno i učinjeno uzimajući u obzir jasno značenje tih riječi ili zbivanja. Moralni smisao ukazivao je na životne lekcije o ponašanju koje proizlaze iz teksta. Alegorijski smisao uključivao je otkriće različitih doktrina koje tekst naučava. Konačno, analoški smisao (ponekad ga se naziva i duhovnim smislom) pokušaj je pronalaska nebeskoga značenja u zemaljskim podatcima. Takvi pristupi često su vodili do sumnjivih, ako ne i bizarnih, tumačenja, budući da nisu postojala uobičajena pravila koja bi ograničila subjektivnu maštu tumača. Među onima koji su primjenjivali ovu vrstu tumačenja nalazimo Origena, Jeronima i Tomu Akvinskog.
Jedan od mnogih blagoslova reformacije bio je i ponovno naglašavanje prvenstva doslovnog značenja biblijskoga teksta. Reformatori su naglašavali jasnoću ili razumljivost Svetoga pisma te su promicali prevođenje Biblije na narodne jezike kako bi ju svi kršćani mogli proučavati na svoju korist. Nadalje, studentima i pastorima naglašavali su važnost proučavanja biblijskih jezika kako bi značenje mogli izvući razumijevanjem lingvističkih i gramatičkih podataka koje nalazimo u samom izvornom tekstu. Metoda tumačenja koju su koristili reformatori najčešće se opisuje kao doslovna gramatičko-povijesna metoda koja naglašava njihovo prvenstveno oslanjanje na riječi koje je izabrao autor, kao i na autorov povijesni kontekst, kako bi došli do razumijevanja autorova namjeravanog značenja.
Reformatori su zadužili crkvu time što su pomogli formulirati i ponovno formulirati jasnu metodologiju tumačenja. Uz svoj naglasak na jasnoći Božje objave, Martin Luther je posebno naglasio važnost korištenja samoga Svetog pisma prilikom tumačenja Pisma. Jean Calvin vjerojatno je bio najsustavniji i najiscrpniji znanstvenik u svom pristupu Svetomu pismu budući da je pomno pazio na gramatičke detalje i držao se načela o samo jednomu značenju teksta, koje se otkriva pomoću povijesnog, jezičnog i kontekstualnog istraživanja. Matija Vlačić Ilirik (Matthais Flacius Illyricus), reformator hrvatskoga roda, izdao je 1567. godine monumentalno djelo o tumačenju Biblije, Clavis Scripturae Sacrae (Ključ Svetoga pisma). Taj priručnik je tijekom stoljeća oblikovao znanost tekstualnoga tumačenja i izlaganja, a W. Dilthey ga je nazvao »podrijetlom tumačenja «. Među drugima koji su promicali tu metodu tumačenja možemo istaknuti Ulricha Zwinglija, Williama Tyndalea i anabaptiste.
Razdoblje poslije reformacije dovelo je do razvoja dvaju glavnih trendova. Utjecaj filozofije egzistencijalizma doveo je do pada zanimanja prema stvaranju pravila, normi i načela tumačenja, a do rasta zanimanja prema ponovnu razmišljanju o samome procesu tumačenja. To je dovelo do snažnog preokreta od naglašavanja doslovnoga značenja teksta koje je naumio izvorni autor. Kao posljedica toga, svaki čitatelj, sa svojim vlastitim predznanjem nastalim pod utjecajem njegova društvenog, političkog, povijesnog i kulturološkog konteksta, razgovara s tekstom kako bi ustvrdio svoje vlastito i jedinstveno tumačenje. Imena povezana uz ovaj pokret su: Dilthey, Bultmann, Fuchs i Schleirmacher. Drugi je trend racionalistički pristup Bibliji koji nazivamo povijesno-kritičkom metodom ili višom kritikom, koja zapravo želi primijeniti teoriju evolucije na religiju. Ovaj pokret ističe Hegelovo gledište, prema kojemu je povijest stalna interakcija između dva suprotstavljajuća pokreta (teza i antiteza), što na kraju rezultira u stapanju toga dvojeg (sinteza) te ga primjenjuje na Bibliju i kršćanstvo. Kao rezultat toga, tumač je biblijskom tekstu sklon pristupiti s dozom sumnje glede njegova autorstva, autentičnosti i točnosti. Između ostalih povezanih s ovom školom tumačenja, možemo istaknuti Welhaussena i Baura.
Oba suvremena pristupa sklona su zanemarivanju ili odbacivanju nadnaravnih vidova Biblije zbog toga što ne odgovaraju čovjekovu razumu ili zato što ih smatraju primitivnim rukotvorinama neprihvatljivima iskustvu suvremena čovjeka. Za egzistencijalista, Biblija nije ništa više od povijesnoga zapisa čovjekova religioznog iskustva, dok kritičarima Biblija predstavlja sumnjiv povijesni dokument koji je pretrpio mnoge revizije od strane revnih ljudi. Obje su škole pridonijele zaključku kako otkrivanje značenja koje je naumio izvorni autor nije ni moguće niti je poželjno.
U konačnici, način na koji tumačimo Bibliju izravno je povezan s našim gledištem o Bibliji i njezinu božanskom autoru, samom Bogu. Vjerujemo li da je Bog živ i djelatan u svojoj tvorevini; držimo li da je on, kao onaj koji je stvorio jezike, sposoban učinkovito komunicirati; prihvaćamo li da je njegova Riječ autoritativna, potpuna, dostatna i točna, te smatramo li ga dovoljno moćnim da sačuva svoju objavu o sebi samome i svojim očekivanjima, onda ćemo Bibliji pristupati pažljivo, a tumač će joj pristupati u strahu i pokornosti. Budući da se Bog odlučio objaviti riječima, te riječi trebamo smatrati Božjim, a ne ljudskim riječima (1 Sol 2,13). Nadalje, trebamo tražiti jasno i doslovno značenje Božje riječi i pokoravati mu se. Svaki će drugi pristup Bibliju podložiti hirovima tumačevih nagađanja i mašte.
izradio