Biblija, prijevodi. Načela biblijskog prevodilaštva. Kao što likovno djelo ima samo jedan original, a ostalo su kopije, tako i najbolji prijevod uvijek ipak ostaje samo, više ili manje, dobra kopija izvornika. U tom je smislu i svaki prevoditelj na određeni način zapravo svojevrsni ‘krivotvoritelj’ koji svojim umijećem nastoji načiniti što vjerniji preslik izvornika. No, prijevod će uvijek ostati ipak samo kopija. Valja odmah jasno naznačiti da je prevođenje Biblije izuzetno složen zadatak koji zahtjeva iznimne i sveobuhvatne prevoditeljeve kompetencije. To je jedini način da Biblija kao Božja Riječ, u svom prijevodu, odista bude što vjerniji preslik Riječi kako je nalazimo u izvornom jeziku. Iako to nikako ne znači da će prevođenje riječ po riječ biti i pravi prijevod da bi se zadovoljio ovaj uvjet. Zbog svega toga prevoditelj treba imati izgrađene kompetencije i sveukupna znanja jezika biblijskog izvornika, ali i jezika prijevoda. Iz ovih zahtijevnih uvjeta, i nekih drugih razloga, proizlazi da se biblijski prijevodi danas sve rjeđe rađaju kao plod i rezultat prevoditelja pojedinca i uglavnom postaju projekti veće skupine ljudi svakog u svojoj struci i užoj specijalnosti. U tom pogledu, kao što je to bilo i nekada, svaki novi prijevod, koji zadovoljava navedene uvjete i zahtjeve, ujedno postaje projekt općenacionalnog značaja, u povijesti kulture, jezika, književnosti i dakako, vjere i teologije. U tako složenom i odgovornom zadatku postoje neka nezaobilazna opća načela od kojih se ne može ili se ne bi smjelo odstupati ukoliko se zaista želi doći do kvalitetnog biblijskog prijevoda temeljenog na izvornim biblijskim jezicima. Dakako, postoje i prijevodi koji se mogu sačiniti ne iz izvornih biblijskih jezika nego se koriste već neki postojeći tekstovi prijevoda izrađeni na nekom od suvremenih jezika (njemačkom, engleskom).
Postoje prioritetna pitanja na koja prevoditelj treba moći odgovoriti i prije no što pristupi svom prevodilačkom zadatku. Kako se prevodi i kakve su relacije prevedenog teksta u odnosu na izvorni tekst? To je metodološko pitanje, ali i pitanje vjernosti budućeg prijevoda. Hoće li taj prijevod prvenstveno prenositi smisao izvornog jezika (dinamički prijevodi)? Primjer takva prijevoda u engleskom govornom području je Today’s English Version (TEV). S druge strane, prevoditelj može paziti da se svaka riječ i jezična konstrukcija prevede upravo onako kako stoji u izvornom jeziku. To su više formalni prijevodi (koji put se vole nazivat: doslovni prijevodi). Takvi se prijevodi ponekad nazivaju i prijevod ‘riječ-za-riječ’. Vjerojatno je ipak da će takav prijevod prosječnom i biblijski neupućenom čitatelju zapravo biti više nerazumljiv nego razumljiv, s obzirom na često nepremostive probleme da se iz izvornog jezika jednostavnom metodom riječ ili jezična konstrukcija prenesu u jezik prijevoda (receptor).
S druge strane, može se dogoditi da se u prevođenju toliko ode u prevođenje samo i jedino smisla izvornog teksta ili osnovne misli vodilje biblijskog pisca da se u ‘prijevodu’ zapravo dođe samo do prepričavanja izvornog teksta ali ne i pravog prijevoda (parafraza). Jedan od prvih takvih tekstova priređen je 1971. u Wheatonu (Illinois, USA) pod naslovom The Living Bible.
Pitanje metodologije neposredno je povezano sa slijedećim pitanjem s kojim se prevoditelj ima suočiti. Koja će vrsta jezika biti korištena u prijevodu? Ovdje prevoditelj treba odrediti hoće li u prevođenju strogo slijediti standardni književni jezik svoga naroda ili će se koristiti i slobodnijim riječima iz kolokvijalnoga, govornog jezika. Postoji i alternativa gdje će možda prevoditelj željeti zadržati tradicionalne, arhaične izraze i jezične konstrukcije, kako bi se Bibliji sačuvala ozbiljnost, dostojanstvo i uzvišenost. U tom slučaju događa se da neki izrazi, izgubivši kolokvijalnu vrijednost govornoga ili standardnog književnog jezika, na semantičkoj razini suvremenom čitatelju postaju sasvim nerazumljivi. Koji put čak i besmisleni. Takve izričaje, arhaizme, zaostale samo u biblijskoj uporabi često nazivamo i biblizmima. Što suvremenom čitatelju Biblije znači izraz ‘varićak’ (Mt 5,15) ili ‘pabirčiti’ (Rut 2,8) ili ‘vijati’ (Rut 3,2). Što će mu značiti izričaj ‘čovjek upozna svoju ženu Evu’ ? Saznat ćemo tek iz konteksta koji slijedi ’a ona zače i rodi Kajina’ (Post 4,1). U svoj toj problematici, prevoditelj će trebati vodi- ti računa i o tome tko će taj prijevod i u kojim prilikama koristiti. Tko je prevoditelju ciljana skupina čitatelja i u koje će se svrhe taj prijevod koristiti. Primjerice, bibličar i hermeneut, teško će moći načiniti kvalitetnu egzegezu ili tumačenje temeljem, ‘slobodnijih’ prijevoda ili parafraze. Kao što prijevod-parafraza u najvećem broju slučajeva neće biti prikladan u javnoj crkvenoj ili liturgijskoj upotrebi. S druge pak strane, biblijski neupućenom čitatelju, liturgijska vrsta prijevoda neće mnogo značiti i teško će stvoriti afinitet za prihvaćanje Biblije kao Riječi Božje.
Opća prihvaćenost prijevoda. Osim jezičnih uvjetovanosti u prihvaćanju i prilagođenosti nekog prijevoda, postoje još crkveni ili teološki razlozi.
Danas, barem što se tiče povijesti europskih biblijskih prijevoda, postoje izvanredni prikazi o tome kako su se novi biblijski prijevodi i njihovi prevoditelji suočavali ili sukobljavali crkvenim vlastima ili političkim vrhom svoga vremena, nastojeći na svjetlo dana iznijeti neki novi biblijski prijevod na narodu razumljiv jezik . Zanimljivo je da i unatoč mnogim neizvjesnostima, opasnostima i sukobima, mnogi od ovih prijevoda nisu samo iznijeli Bibliju na svjetlo dana, već su i značajno utjecali na oblikovanje nacionalnog jezika i književnosti.
Tako je bilo u povijesti, ali u znatnoj mjeri i danas, prijevodi su podložni prihvaćanju ili odobrenju crkvenih vlasti, da bi i na taj način postali prihvaćeni od naroda. Ovo se posebno osjeća gdje značajno prevladava jedna crkvena zajednica i tradicija. Bilo da se radi o Zapadnoj (rimskoj) ili Istočnoj (pravoslavnoj) crkvi. U Istočnoj crkvi sinodalni prijevodi imat će i veću i referentnu vrijednost, osobito u crkvenoj upotrebi. Sve u svemu, u takvim se uvjetima osobito velika važnost pridaje činjenici je li neki prijevod Svetoga pisma stekao ‘pravo javnosti’ koja se stječe potvrdom i prihvaćanjem od strane crkvenih vlasti. U Zapadnoj crkvi to je regulirano Kanonskim pravom i pravorijekom Apostolske stolice ili nacionalne biskupske konferencije.
Utjecaj Biblije i biblijskih prijevoda u književnojezičnoj povijesti. Ovdje svakako valja istaknuti da je u povijesti svih zapadnoeuropskih naroda prijevod Biblije uvijek označio prekretnicu u formiranju i standardizaciji jezika, utjecao na nacionalnu književnost i opći kulturni razvoj. U tom pogledu Biblija odista zauzima jedinstveno mjesto u povijesti i kulturi naroda.
Cijela jezično-biblijska dinamika posebno se intenzivirala za reformacije. Tada se u mnogim nacionalnim književnim jezičnim i biblijskim projektima posebna pažnja pridavala leksikografiji. Nicali su mnogi rječnici, a posebna se pažnja pridavala višejezičnim rječnicima.
Problem književnog jezika bio je jedan od središnjih problema koji su nastojali riješiti u hrvatskom protestantskom Biblijskom zavodu u Urachu (1555-1566), gdje su hrvatska protestantska izdanja prvotno bila tiskana glagoljicom i ćirilicom a kasnije samo latinicom. Dok su početci 1560. bili na glagoljskom pismu, ćirilicom se počelo tiskati nekoliko mjeseci kasnije, a latinicom tek 1563. Objavljivanjem Novog zavjeta na glagoljici (1562/1563) i ćirilici (1563) te Knjige Proroka iz Staroga zavjeta (1564) na latinici hrvatski su protestanti dali velik doprinos izboru jezika i pisma budućih prijevoda Biblije.
Poznati hrvatski prevoditelj Biblije, isusovac, Bartol Kašić, prihvatio se uz biblijski prijevod i leksikografskog posla, vjerojatno kao reakcija na dje lovanje protestantskih propovjednika i biblijskih prevoditelja (Moguš, 76). Tek mnogo kasnije biblijski su prijevodi, na ovaj ili onaj način, utjecali na oblikovanje jedinstvenog jezika jednog naroda. Mada su Hrvati ugledali prve biblijske prijevode i ranije, tek s Katančićem, čiji je prijevod Svetog pisma (1831) bio iz latinskog jezika; sve se više uočava nastajanje i razvoj jedinstvenoga književnog izraza i standarda kao rezultat biblijskog prevodilaštva (Moguš, 121).
Neki su pak prevoditelji pokušavali prepravljati već postojeće biblijske prijevode kako bi ih moguće prilagodili zahtjevima crkvenih tradicija. Takav jedan pokušaj u Hrvatskoj učinio je Bogoslav Šulek, nastojeći prilagoditi postojeći prijevod Daničića i Karadžića da bude prihvatljiv i Istočnoj i Zapadnoj crkvenoj tradiciji. Nažalost, ovaj tekst nije uspio zadovoljiti spomenute strane.
S druge strane, ove su se jezikoslovne bitke odvijale ne samo oko standardizacije jezika nego i oko čuvanja nekih narječja ili posebnih jezičnih oblika. Takva se jedna jezikoslovna bitka preko biblijskog prevođenja vodila između štokavskoga i kajkavskog jezičnog izraza. Već krajem 18. st. i početkom 19. st. oko zagrebačkog nadbiskupa Maksimilijana Vrhovca (1752-1827), a po njegovu nalogu, okupila se skupina prevoditelja Svetog pisma (Mikloušić, Vranić, Kristijanović i drugi), koji su za cilj imali prevesti Sveto pismo na kajkavski jezični oblik (tzv. ‘Vrhovčeva Biblija’). Još se do današnjih dana ne može sa sigurnošću reći je li taj projekt sasvim i dovršen. Jedno je sigurno, da se tijekom toga dugog i povijesno izuzetno važnog biblijskog projekta, dogodio ilirski pokret tijekom kojeg su kajkavci izgubili jezičnu bitku (Moguš, 153).
U mnogočemu, slične su se jezikoslovne, i ne samo jezikoslovne, bitke odvijale, odmah po reformaciji i na širokom europskom prostoru. Biblijski prevoditelji, posebno oni iz reformacijskih krugova, nerijetko su bili žustro kritizirani i optuživani za falsificiranje i prepravljanje izvornoga biblijskog teksta. Luther je stoga, s crkvenim vlastima, često raspravljao pravdajući i ukazujući na potrebu i vrijednost biblijskog prevođenja. Na ovu temu posebno je zanimljivo njegovo Otvoreno pismo o prevođenju Biblije („Ein sendbrief D.M.Luthers…“) iz 1530. Iz tih vremena, primjeri takvih jezikoslovnih bitaka, nacionalne jezične i književne standardizacije jezika, temeljem biblijskih prijevoda, u Njemačkoj je Lutherova Biblija.
U anglosaksonskom jezičnom podneblju, i prije reformacije, svetopisamski prijevodi unijeli su velike i dalekosežne posljedice na planu promjena u nacionalnom književnom ili govornom jeziku. Nezaobilazni u tome su William Tyndale i John Wycliffe. Wycliffov prijevod King James Bible, svojevrsni je temelj na kojem se gradi i mijenja suvremeni engleski jezik. Tijekom ovih projekata, kojim se Sveto pismo željelo prevoditi na razumljiv i govorni jezik, mnogi su reagirali posprdno i cinično. Takav jezik nazivali su barbarskim. U vrijeme Johna Wycliffa tadašnji kroničar Henry Knighton cinično se osvrnuo na projekt novog prijevoda Svetog pisma, rekavši da takav engleski govorni jezik nije baš lingua angelica (anđeoski jezik), igrom riječi na lingua anglica (engleski jezik) (McGrath, 20).
Biblijski prijevodi. Izvorni jezici svetopisamskih spisa su hebrejski, kojim je pisan Stari zavjet i grčki kojim su pisani novozavjetni spisi te dijelovi starozavjetnog teksta na aramejskom jeziku.
Prvi prijevodi. Prvi prijevod Svetog pisma Starog zavjeta s izvornog hebrej- skog na grčki jezik, načinjen je u Aleksandriji (u današnjem Egiptu), započet u 3. st. pr.n.e. Ovaj se prijevod naziva Septuaginta (LXX). Temeljni razlog ovoga prijevoda je sve veći broj Židova u dijaspori koji više i nisu vladali svojim materinjim hebrejskim jezikom, nego su jezično zapravo bili potpuno asimilirani i koristili uglavnom samo grčki jezik. Jeronim, teolog i asket iz Dalmacije, preveo je u 4. st. Bibliju na latinski jezik, koja je od 16. st. poznata kao Vulgata (Vul).
Hrvatski prijevodi. Prvi prijevodi biblijskih tekstova na hrvatski jezik objavljeni su u lekcionarima ili evanđelistarima, knjigama koje su se koristile u katoličkom bogoslužju. Prvi timski prijevod Novog zavjeta na hrvatski jezik tiskan je na glagoljici i ćirilici u hrvatskom protestantskom Biblijskom zavodu u Urachu 1562./1563. Ovaj su Novi zavjet preveli Stipan Konzul Istranin i Antun Dalmatin kojemu su pomagali Grgur Vlahović, Juraj Juričić i Matija Šivčić. U tiskari Biblijskog zavoda, tiskana je i Knjiga Proroka iz Starog zavjeta na latinici, a prevedeno je i Mojsijevo Petoknjižje koje zbog prestanka rada Zavoda nikad nije bilo objavljeno. U prevođenju Staroga zavjeta iskazali su se Leonardo Merčerić, Juraj Cvečić i Juraj Juričić.
Prvi cjelovit prijevod Biblije, koji je doslovno iz Vulgate preveo Petar Katančić objavljen je u Budimpešti 1831. Vuk-Daničićevo Sveto pismo bilo je prihvaćeno i dugo je opstalo u upotrebi u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Prijevod Biblije Staroga i Novog zavjeta Ivana Šarića, nadbiskupa vrhbosanskog, objavljen je 1941.-1942. Reviziju tog prijevoda objavilo je Hrvatsko biblijsko društvo 2006.
U posljednjim desetljećima biblijskog prevodilaštva, uglavnom Novoga zavjeta, posebno mjesto u Hrvatskoj zauzimaju Ljudevit Rupčić (1966,1988), Bonaventura Duda i Jerko Fućak (1973). Ovdje dakako treba spomenuti, za ona vremena velik iskorak, izdanje tzv. Zagrebačke Biblije (1968). Ovim izdanjem tzv. Karadžićev prijevod odlazi u povijest, a Biblija Stvarnosti, kako su je također nazivali, zadobiva svoje mjesto kako u katoličkim tako i u protestantskim crkvama i domovima.
Od početka 80-ih godina dvadesetog stoljeća biblijsko se prevodilaštvo posebno intenzivira u krilu nekatoličkih kršćanskih zajednica, pojedinaca i društava. Izdavač Duhovna stvarnost na svjetlo dana iznosi Knjigu o Kristu, biblijski tekst Novoga zavjeta koji slijedi tradiciju već spomenutog Living Bible načina prevođenja Biblije. U posljednjih nekoliko godina Novi zavjet je u nekoliko izdanja izašao u prijevodu Rubena Kneževića (2001), a prijevod Staroga i Novog zavjeta Branka Đakovića dogotovljen je i objavljen 2000.
Ostali stari prijevodi. Zanimljiva je u svemu tome i povijest prevođenja Svetog pisma na one manje poznate ili popularno zanimljive jezike, ali koji su odražavali vjersko, nacionalno i kulturno okruženje naroda, ranih kršćana i kršćanstva u područjima Afrike, Arabije i Azije. Jedan od najzanimljivijih prijevoda toga doba i ranih kršćana Afrike prijevod je na koptski jezik. Najstariji prijevod je sahidski, već u 3. st., dakle ranije i od latinskog prijevoda Vulgate. Negdje oko 4. st. u kraljevstvu Abisinije Sveto pismo je prevedeno na etiopsku varijantu jezika. U Aziji jedan od najranijih biblijskih prijevoda je onaj na armenski, priređen negdje oko 430. god. Nedugo nakon nastanka i uspona islama, Sveto pismo je prevedeno i na arapski, najraniji iz tog vremena bio bi prijevod Saadia Gaona, iz 10. st.
Literatura: F. Bučar, Povijest hrvatske protestantske književnosti za Reformacije (MH, Zagreb, 1910); P. Kuzmič, Vuk-Daničićevo Sveto pismo i Biblijska društva (KS, Zagreb, 1983); Matija P. Katančić, Sveto Pismo staroga i novoga zakona (1831); A. McGrath, In The Beginning: the story of the King James Bible (Hodder&Stoughton, London, 2001); M. Moguš, Povijest hrvatskog književnog jezika (NZ Globus, Zagreb, 1993); B. Moynahan, William Tyndale: If God Spare My Life (Abacus, London, 2003); Proroczi MDLXIIII. Prvotisak Proroka Staroga Zavjeta na hrvatskom jeziku. Studija i preslik (Sveučilište u Mostaru, 2002).
izradio