apokrifi, Stari zavjet, apokrifne knjige su: Prva Ezdrina, Druga Ezdrina, Tobija, Judita, Dodaci Esterinoj knjizi, Mudrost Solomonova ili Knjiga Mudrosti, Crkvenica (knjiga je poznata i kao Mudrost Isusa, Sirahova sina ili Knjiga Sirahova), Baruh, Jeremijino pismo, Azarjina molitva, Pjesma triju mladića (Dodaci Danielovoj knjizi), Suzana, Manašeova molitva, Prva knjiga o Makabejcima i Druga knjiga o Makabejcima.
Židovi su jedinstveno porekli kanonski status tih knjiga i zato one nikad nisu uvrštene u hebrejsku Bibliju. Međutim, rukopisi LXX (Septuaginta) ih uključuju kao dodatak kanonskom Starom zavjetu. Prve latinske Biblije, prevedene u drugom stoljeću poslije Krista temeljem LXX, uključivale su apokrife. Jeronimova Vulgata radi razliku između libri ecclesiastici i libri canonici i time apokrifima dodjeljuje drugotni status.
Tridentski koncil (1548) priznaje apokrife, izuzevši Prvu i Drugu Ezdrinu i Manašeovu molitvu, budući da nisu imale kanonski status. Reformatori su odbacili apokrifne knjige kao nedostojne i protuslovne doktrinama istinskoga kanonskog Svetog pisma, međutim, Luther je priznao da ih je bilo “korisno i dobro čitati”. Coverdale i ženevske Biblije uključivale su apokrifne knjige, ali su ih odvojile od kanonskih knjiga Staroga zavjeta. Nakon dugačke rasprave Englesko i inozemno biblijsko društvo odlučilo je 1827. isključiti apokrife. Nedugo nakon toga američka je grana dala suglasnost i taj je postupak općenito postavio uzor za suvremena engleska izdanja Biblije. Od protestantskih zajednica samo Anglikanska crkva danas povremeno koristi apokrifne knjige.
U apokrifnim knjigama javljaju se mnoge književne vrste: popularna pripovijetka, religiozna povijest i filozofija, moralne priče, pjesnički i didaktični tekstovi, mudrosna literatura i apokalipsa. Većina ovih knjiga napisana je u Palestini između 300. pr.n.e. i 100. godine.
izradio